Za rezoluciju namijenjenu ‘izjednačavanju dva historijska totalitarizma’ glasali su i hrvatski EU-poslanici. Svi do jednog, što znači i SDP plus IDS, složili su se tako s bizarnom konstatacijom da je Drugi svjetski rat započeo paktom Molotov-Ribbentrop
Što su točno imali na umu hrvatski europarlamentarci svih boja i dezena kad su potkraj prošlog mjeseca složno dali svoj glas za novu rezoluciju EU-a kojom se više nego izjednačuju notorna dva historijska totalitarizma? Ozvaničeno stajalište parlamenta s brojem 2019/2819 govori svojim naslovom-deskripcijom ‘o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe’, no valja nam čitati malo iza tamo naznačenih smjernica. Fašizam je i dosad bio ondje gdje mu je mjesto, dok je komunizam tek u novije doba drastično prokazan kao zločinačka pojava, a ovim je dokumentom na njegov račun izrečena i nekakva zaokružena osuda, vidjet ćemo kakva. U svakom slučaju, bauk komunizma opet kruži ovim kontinentom, ali ovaj put bez izravnog povoda, znamo li da komunista u Europi danas praktično nema u vidu iole masovnije organizirane snage.
Proučit ćemo dakle zašto Europa krsti jariće baš kao da nema pametnijeg posla, a prije toga ipak ćemo razmotriti naše domaće odnose s obzirom na vijest da su o Rezoluciji 2019/2819 glasali i hrvatski EU-poslanici. Svi do jednog tamo prisutnog, što znači i SDP plus IDS, složili su se tako s navedenom konstatacijom da je Drugi svjetski rat započeo s paktom Molotov-Ribbentrop. Već je o tome napisano ponešto – prvu kritiku te bizarne teze sročio je Damir Grubiša na portalu Autograf – no čini se da su nekako najpreciznije priopćenjem odreagirali u Radničkoj fronti. Lijevi centar okarakteriziran je tu beskičmenjačkim, te politikantskim i kokošarskim u prisvajanju monopola na antifašizam, e da bi se njegovo naknadno pojašnjenje o pristajanju na povijesne uvide iz predmetne rezolucije nazvalo i, sasvim opravdano, maloumnim. No rekosmo već da komunista nema danas mnogo, i da nisu posebno organizirani, pa će protestni skupovi RF-a u Zagrebu, Rijeci i Puli, povodom ove rezolucije, za glavni odjek imati rugalačku intonaciju pojedinih medija na njihov račun, npr. u Glasu Istre.
Fokusirajmo se stoga na hrvatske tzv. socijaldemokrate; dosta bi lako, ali i još više zamorno, bilo dokazati da – makar prema većem broju ranijih očitovanja – oni pojedinačno ni kolektivno ipak ne izjednačuju fašizam i komunizam. Kamoli da bi komunisti bili gori, kao što sad forsiraju desničari u nizu zemalja bivšeg Istočnog bloka, ponajviše zbog naslijeđene mržnje prema Rusiji i političkoj dominaciji Sovjetskog Saveza u onom kontekstu. Naš lijevi centar nije pak ništa doli kunktatorska politička tvorba koja pristaje na svakojake sumnjive pogodbe i daje legitimitet kojekakvim desničarskim gadostima radi očuvanja svoje komocije.
Hrvatski socijaldemokrati jesu svjesni – o tome svjedoče brojni raniji momenti – da presudna razlika između fašizma i komunizma počiva u njihovim teorijama, umnogome i povijesnim praksama, a toga su dosad bili svjesni uglavnom tek pasivno i diskretno. No to, nažalost, uopće ne znači da s takve pozicije nisu u mogućnosti počiniti naprosto kolosalnu štetu u vidu indirektnog ojačavanja desne platforme, bilo u međunacionalnom ili ekonomsko-političkom pogledu. Najbolji primjer za usporedbu s ovim rezolucijskim, jest upravo povijesni poraz SDP-a na slučaju čuvene saborske Deklaracije o Domovinskom ratu, usvojene 2000. godine. Da sad ne ponavljamo sve njezine mane, dovoljno je napomenuti kako je u prvom redu služila za ispiranje krivnje Republike Hrvatske za dio rata u Bosni i Hercegovini, tj. agresiju na tu državu s ove strane. Nakon iniciranja takve krivotvorine – jer na vlasti je bio SDP pod vodstvom Ivice Račana – zacijelo je danas puno lakše izmjestiti još gori falsifikat o povijesnom komunizmu i fašizmu na front sveeuropskih međunarodnih odnosa i vrle Europske unije.
Nije bila posrijedi slučajnost, što će se potvrditi kad SDP uzme odrađivati daljnje prljave poslove kakvi, školski pojmljeno, spadaju u domenu ekonomskih liberala i, podjednako, smjernih svjetonazorskih konzervativaca. Hrvatski socijaldemokrati – kao i njemački, britanski, francuski ili američki – s krajem 20. stoljeća su na sebe preuzeli složenu zadaću kontrarevolucionarne rekonkviste u ime nadiruće globalne financijske industrije kao nove avangarde kapitalizma. Ako zvuči prekomplicirano, možda je uputnije reći to da su lično oni budzašto rasprodali gotovo sve domaće banke, netom li su bile obilnim javnim novcem sanirane.
U paketu s tim, SDP i njegovi još liberalniji partneri uveli su drugi stup mirovinskog osiguranja, kao pouzdan bankovni alat za isisavanje radničkih doprinosa. Ovjerili su HDZ-ovo odustajanje od monetarnog suvereniteta i, na koncu, grubim intervencijama u radnom zakonodavstvu osigurali kapitalu nove, pogodnije uvjete za nastavak sve žešće prevlasti. Ništa od toga nije slijedilo ni tradicionalne socijaldemokratske smjernice koje su u boljim vremenima uravnoteživale kapitalizam, pa neće bilo održivo niti po aspektu otpora fašizmu. Jedno je naime prigodno deklamirati o antifašizmu za potrebe formalnih ili simboličkih situacija, a drugo je gradnja društva koje neće samo generirati okolnosti za nastanak i jačanje fašističkih tendencija. Domobranski refleks SDP-a s jedne strane osokoljuje proustaška strujanja u zemlji, dok s druge unaprijed kompromitira svaku socijalniju političku inicijativu. Štoviše, čini je sasvim izloženom optužbama da je komunjarska, imamo li na umu najčešću etiketu kojoj se danas u svijetu podvrgavaju i nekadašnji socijaldemokratski programi.
Ipak, sve bi to bilo manje opasno da baš globalni kapitalizam, u vezi s ovom rezolucijom, ne računa s dvije posve izvjesne svrhe za koje mu nikoji živi komunizam nije ni morao dati povod. Prvo, najveću je ekonomsku i međunarodno-političku krizu našeg doba, otprije 11 godina, proizveo dakako totalno sam, a s njom i rast etnodesnice diljem planete, jer je posrijedi reakcija na daljnju otvorenu neizvjesnost, ali barem je nakratko skrenuta pažnja s merituma problema. Drugo, vraćanje naglaska na komuniste ima dijelom utemeljenje u apriornom te itekako opravdanom strahu kapitala od uzvrata potlačenih koji će znati prepoznati uzrok svjetske nepravde, umjesto da ga pripisuju drugima potlačenim, samo različite nacionalnosti. Te dvije svrhe pronalaze svoje izopačeno rješenje u popuštanju fašistima, no pitanje je što će ekonomski liberali i umjereniji konzervativci činiti idući put kad im monstrum izmakne kontroli, a nema komunjara da ga biju.
Zato se dotična rezolucija, naoko ničim izazvana, bavi pojedinim impulsima današnje Rusije u odnosu na susjedne zemlje, i baš ekskluzivno obračunava s njezinim aktualnim vodstvom. A sve to dok mu pripisuje i karakter staljinizma i odgovornost za nj, te napadno prešućuje neusporedive sovjetske zasluge u pobjedi nad fašizmom i nacizmom 1945. godine. Na korak dalje, implicira se da bi u suvremenoj Europi trebalo sankcionirati pozitivne iskaze o komunizmu, s pozivom na autoritet povijesnih činjenica. Ta manira, u stilu Vice Vukojevića nad pepelom Jasenovca, najbolje ocrtava krajnji obzor revizionista koji drmaju Europskom unijom.
U povijesnim je pitanjima, s postmodernom i nakon nje, očito dosta isplativo činiti sve i svašta, jer se postojeći odnosi moći danas bolje održavaju relativizacijom istine negoli apsolutnim izvjesnostima. Prema legendarnoj rečenici jednog talijanskog pisca iz prethodnog razdoblja, treba promijeniti sve da bi sve ostalo isto: sva vanjska obličja unutar kojih ostaje navlas ista politička suština. Pa neka se liberali zovu socijaldemokratima, i ustaše neka postanu antifašisti, te komunisti da budu isto što i fašisti, dok će kapitalizam humano ukinuti svaku mogućnost za budući socijalizam, i deklamacija će postati deklaracija, koliko i rezolucija nova revolucija, a Pavelić da nam bude drug Tito.
portalnovosti
Što su točno imali na umu hrvatski europarlamentarci svih boja i dezena kad su potkraj prošlog mjeseca složno dali svoj glas za novu rezoluciju EU-a kojom se više nego izjednačuju notorna dva historijska totalitarizma? Ozvaničeno stajalište parlamenta s brojem 2019/2819 govori svojim naslovom-deskripcijom ‘o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe’, no valja nam čitati malo iza tamo naznačenih smjernica. Fašizam je i dosad bio ondje gdje mu je mjesto, dok je komunizam tek u novije doba drastično prokazan kao zločinačka pojava, a ovim je dokumentom na njegov račun izrečena i nekakva zaokružena osuda, vidjet ćemo kakva. U svakom slučaju, bauk komunizma opet kruži ovim kontinentom, ali ovaj put bez izravnog povoda, znamo li da komunista u Europi danas praktično nema u vidu iole masovnije organizirane snage.
Proučit ćemo dakle zašto Europa krsti jariće baš kao da nema pametnijeg posla, a prije toga ipak ćemo razmotriti naše domaće odnose s obzirom na vijest da su o Rezoluciji 2019/2819 glasali i hrvatski EU-poslanici. Svi do jednog tamo prisutnog, što znači i SDP plus IDS, složili su se tako s navedenom konstatacijom da je Drugi svjetski rat započeo s paktom Molotov-Ribbentrop. Već je o tome napisano ponešto – prvu kritiku te bizarne teze sročio je Damir Grubiša na portalu Autograf – no čini se da su nekako najpreciznije priopćenjem odreagirali u Radničkoj fronti. Lijevi centar okarakteriziran je tu beskičmenjačkim, te politikantskim i kokošarskim u prisvajanju monopola na antifašizam, e da bi se njegovo naknadno pojašnjenje o pristajanju na povijesne uvide iz predmetne rezolucije nazvalo i, sasvim opravdano, maloumnim. No rekosmo već da komunista nema danas mnogo, i da nisu posebno organizirani, pa će protestni skupovi RF-a u Zagrebu, Rijeci i Puli, povodom ove rezolucije, za glavni odjek imati rugalačku intonaciju pojedinih medija na njihov račun, npr. u Glasu Istre.
Fokusirajmo se stoga na hrvatske tzv. socijaldemokrate; dosta bi lako, ali i još više zamorno, bilo dokazati da – makar prema većem broju ranijih očitovanja – oni pojedinačno ni kolektivno ipak ne izjednačuju fašizam i komunizam. Kamoli da bi komunisti bili gori, kao što sad forsiraju desničari u nizu zemalja bivšeg Istočnog bloka, ponajviše zbog naslijeđene mržnje prema Rusiji i političkoj dominaciji Sovjetskog Saveza u onom kontekstu. Naš lijevi centar nije pak ništa doli kunktatorska politička tvorba koja pristaje na svakojake sumnjive pogodbe i daje legitimitet kojekakvim desničarskim gadostima radi očuvanja svoje komocije.
Hrvatski socijaldemokrati jesu svjesni – o tome svjedoče brojni raniji momenti – da presudna razlika između fašizma i komunizma počiva u njihovim teorijama, umnogome i povijesnim praksama, a toga su dosad bili svjesni uglavnom tek pasivno i diskretno. No to, nažalost, uopće ne znači da s takve pozicije nisu u mogućnosti počiniti naprosto kolosalnu štetu u vidu indirektnog ojačavanja desne platforme, bilo u međunacionalnom ili ekonomsko-političkom pogledu. Najbolji primjer za usporedbu s ovim rezolucijskim, jest upravo povijesni poraz SDP-a na slučaju čuvene saborske Deklaracije o Domovinskom ratu, usvojene 2000. godine. Da sad ne ponavljamo sve njezine mane, dovoljno je napomenuti kako je u prvom redu služila za ispiranje krivnje Republike Hrvatske za dio rata u Bosni i Hercegovini, tj. agresiju na tu državu s ove strane. Nakon iniciranja takve krivotvorine – jer na vlasti je bio SDP pod vodstvom Ivice Račana – zacijelo je danas puno lakše izmjestiti još gori falsifikat o povijesnom komunizmu i fašizmu na front sveeuropskih međunarodnih odnosa i vrle Europske unije.
Nije bila posrijedi slučajnost, što će se potvrditi kad SDP uzme odrađivati daljnje prljave poslove kakvi, školski pojmljeno, spadaju u domenu ekonomskih liberala i, podjednako, smjernih svjetonazorskih konzervativaca. Hrvatski socijaldemokrati – kao i njemački, britanski, francuski ili američki – s krajem 20. stoljeća su na sebe preuzeli složenu zadaću kontrarevolucionarne rekonkviste u ime nadiruće globalne financijske industrije kao nove avangarde kapitalizma. Ako zvuči prekomplicirano, možda je uputnije reći to da su lično oni budzašto rasprodali gotovo sve domaće banke, netom li su bile obilnim javnim novcem sanirane.
U paketu s tim, SDP i njegovi još liberalniji partneri uveli su drugi stup mirovinskog osiguranja, kao pouzdan bankovni alat za isisavanje radničkih doprinosa. Ovjerili su HDZ-ovo odustajanje od monetarnog suvereniteta i, na koncu, grubim intervencijama u radnom zakonodavstvu osigurali kapitalu nove, pogodnije uvjete za nastavak sve žešće prevlasti. Ništa od toga nije slijedilo ni tradicionalne socijaldemokratske smjernice koje su u boljim vremenima uravnoteživale kapitalizam, pa neće bilo održivo niti po aspektu otpora fašizmu. Jedno je naime prigodno deklamirati o antifašizmu za potrebe formalnih ili simboličkih situacija, a drugo je gradnja društva koje neće samo generirati okolnosti za nastanak i jačanje fašističkih tendencija. Domobranski refleks SDP-a s jedne strane osokoljuje proustaška strujanja u zemlji, dok s druge unaprijed kompromitira svaku socijalniju političku inicijativu. Štoviše, čini je sasvim izloženom optužbama da je komunjarska, imamo li na umu najčešću etiketu kojoj se danas u svijetu podvrgavaju i nekadašnji socijaldemokratski programi.
Ipak, sve bi to bilo manje opasno da baš globalni kapitalizam, u vezi s ovom rezolucijom, ne računa s dvije posve izvjesne svrhe za koje mu nikoji živi komunizam nije ni morao dati povod. Prvo, najveću je ekonomsku i međunarodno-političku krizu našeg doba, otprije 11 godina, proizveo dakako totalno sam, a s njom i rast etnodesnice diljem planete, jer je posrijedi reakcija na daljnju otvorenu neizvjesnost, ali barem je nakratko skrenuta pažnja s merituma problema. Drugo, vraćanje naglaska na komuniste ima dijelom utemeljenje u apriornom te itekako opravdanom strahu kapitala od uzvrata potlačenih koji će znati prepoznati uzrok svjetske nepravde, umjesto da ga pripisuju drugima potlačenim, samo različite nacionalnosti. Te dvije svrhe pronalaze svoje izopačeno rješenje u popuštanju fašistima, no pitanje je što će ekonomski liberali i umjereniji konzervativci činiti idući put kad im monstrum izmakne kontroli, a nema komunjara da ga biju.
Zato se dotična rezolucija, naoko ničim izazvana, bavi pojedinim impulsima današnje Rusije u odnosu na susjedne zemlje, i baš ekskluzivno obračunava s njezinim aktualnim vodstvom. A sve to dok mu pripisuje i karakter staljinizma i odgovornost za nj, te napadno prešućuje neusporedive sovjetske zasluge u pobjedi nad fašizmom i nacizmom 1945. godine. Na korak dalje, implicira se da bi u suvremenoj Europi trebalo sankcionirati pozitivne iskaze o komunizmu, s pozivom na autoritet povijesnih činjenica. Ta manira, u stilu Vice Vukojevića nad pepelom Jasenovca, najbolje ocrtava krajnji obzor revizionista koji drmaju Europskom unijom.
U povijesnim je pitanjima, s postmodernom i nakon nje, očito dosta isplativo činiti sve i svašta, jer se postojeći odnosi moći danas bolje održavaju relativizacijom istine negoli apsolutnim izvjesnostima. Prema legendarnoj rečenici jednog talijanskog pisca iz prethodnog razdoblja, treba promijeniti sve da bi sve ostalo isto: sva vanjska obličja unutar kojih ostaje navlas ista politička suština. Pa neka se liberali zovu socijaldemokratima, i ustaše neka postanu antifašisti, te komunisti da budu isto što i fašisti, dok će kapitalizam humano ukinuti svaku mogućnost za budući socijalizam, i deklamacija će postati deklaracija, koliko i rezolucija nova revolucija, a Pavelić da nam bude drug Tito.
portalnovosti
