Urnebesna je nedavno puštena priča o centrističkom pozicioniranju Domovinskog pokreta. Kad Miroslav Škoro i njegova družina dokazanih ultradesničara kažu da streme centru, to znači da centar nastoje pomjeriti na svoju huškačku marginu
Među urnebesnijim idejama koje su na hrvatskoj političkoj sceni osvanule nekoliko zadnjih godina nalazi se nedavna najava Domovinskog pokreta da će se ‘pozicionirati na političkom centru’. Nakon što su po objavi prvih izbornih rezultata Hrvatsku obišli prizori njihovih tronutih lica, šokiranih spoznajom da će biti nepotrebni za sastavljanje vlade, shvatili su da trebaju nešto poduzeti oko činjenice da ih dobar dio javnosti percipira kao družinu plitkoumnih huškača. Puštena je tako ideja o rebrandingu. ‘Domovinski pokret nije širio mržnju ni prema kome. Sada ćemo se još jasnije pozicionirati tako da desnije od nas budu i Hrvatski suverenisti i Most’, rekao je neimenovani član Domovinskog pokreta Novom listu.
Jedan dan nakon te izjave Karolina Vidović Krišto je na konferenciji za novinare poručila da su predstavnici srpske manjine na izborima odabrani protuustavno. Dokaz za tu tvrdnju pronašla je u odluci Ustavnog suda iz 2011. godine. Tamo su, po njoj, neustavnima proglašene 11. i 12. izborne jedinice za tzv. dijasporu, odnosno za nacionalne manjine, što je ona protumačila kao dokaz da Andrej Plenković zapravo namjerava sastaviti vladu mimo ustavne prakse. Pored Vidović Krišto su stajali Miroslav Škoro i politički tajnik Mario Radić, potvrđujući da se radi o stavu cijeloga pokreta. Novosti su potom raskrinkale tvrdnju kao notornu budalaštinu: odluka Ustavnog suda je bila sušta suprotnost onome što je tvrdila Vidović Krišto. Posebnim izbornim jedinicama zapravo su spomenutom odlukom zacementirana manjinska prava koja im Domovinski pokret negira nepismenim čitanjem ustavnosudskih odluka.
Nakon značajne medijske eksponiranosti, ta je sluzava laž dogmizala i do govornice Sabora. Odande ju je proširio Milan Vrkljan, zastupnik Domovinskog pokreta, liječnik kojeg je prije nekoliko godina zastara spasila od neizvjesnog pravorijeka za optužbu o iznudi mita od pacijenta. Ako je na početku bilo ikakve dvojbe koja je mogla proizaći kao rezultat pravne neukosti njihovih zastupnika, Domovinski pokret i Vrkljan do toga su trenutka morali biti svjesni da pričaju besmislice, ali su svejedno nastavili inzistirati na njima. Tu leži i odgovor na urnebesnu priču o centrističkom pozicioniranju Domovinskog pokreta. Kad Škoro i družina kažu da streme centru, to znači da centar nastoje pomjeriti na svoju huškačku marginu.
Ponavljanjem zapaljivih laži oni rade na normalizaciji ekstremizma prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, kao prirodnom nastavku retorike koju su promovirali u predizbornoj kampanji. Tada su, među ostalim, tvrdili da velikosrbi vladaju Hrvatskom, uspoređivali srpske zastupnike s krajiškim silovateljima i ratnim zločincima te govorili da je službena istina o Jasenovcu dvojbena. Nebitno je pritom da se radi o odvratnim lažima, ključno je da one kolaju javnim prostorom i da podgrijavaju međuetničke tenzije. Da je DP ušao u vladu, takva bi retorika poslužila kao izlika za provođenje antimanjinske državne politike. Ovako je spao na opozicijsku sudbinu proizvođača javne netrpeljivosti prema omraženoj manjini.
Na početku novog parlamentarnog sastava vidjeli smo kako se gradi taj narativ. Još prije laži o Ustavu, počelo je opetovano naglašavanje ‘srpsko-hrvatske koalicije’ u vladi, koju desnica u Hrvatskoj ionako godinama forsira kao ultimativnu nacionalnu izdaju. Na takvim temeljima pojedinci poput Hrvoja Zekanovića usprotivili su se aktualnom izbornom zakonu, odnosno manjinskim pravima koja proizlaze iz njega. Miroslav Škoro rekao je da neće podržati vladu iz istih razloga, odnosno zato što neće biti promjena izbornog zakonodavstva.
Nasrće se pritom i na antifašizam. Prije nekoliko dana Vidović Krišto je zatražila izvještaj o Vladinom izdvajanju 100 tisuća kuna za komemoraciju u Srbu, dok je tamošnji ustanak nazvala ‘genocidnim pokoljem’. Njezin zahtjev prisnažio je zastupnik Ante Prkačin. Čovjek koji samoga sebe naziva pripadnikom ustaške vojske poručio je da spomenik u Srbu treba ukloniti i ukinuti obljetnicu bez razmišljanja, ali da se to neće desiti zbog ‘neprincipijelne’, opet srpskohrvatske, koalicije na vlasti. Zlatko Hasanbegović je, k tome, optužio partizane za posljedice zadnjih prirodnih nepogoda u centru Zagreba.
Tako se dakle brusi umjerena pozicija Domovinskog pokreta u Saboru. O većini njihovih zastupnika već smo ispisali kratke biografske crte. No dobro je znati i širu postavu ove političke opcije, čisto da se vidi s kakvim kadrovima Škoro namjerava oblikovati priču o centrističkoj desnici. Jer izgubljenu priliku da sudjeluju u vlasti u DP-u će u narednim godinama nastojati kompenzirati i terenskim radom, pod uvjetom da se prije toga ne raspadnu.
Prvi test su lokalni izbori sredinom sljedeće godine. Tada će bojno polje revizionista, lažova i huškača neminovno biti Vukovar, jer već su pokazali da ne prežu ni od prijetnji nasiljem. Ivana Mujkić, zamjenica gradonačelnika Ivana Penave koja se našla na Škorinoj listi, najavila je mogućnost nereda ako se uskoro ne održi uredan popis stanovništva kojim bi točno bio utvrđen broj osoba koje u tom gradu žive. Drugi razlog za moguće nerede je usporeno rješavanje pitanja zločina i nestalih. U oba slučaja javno bi ispaštali lokalni Srbi. Ako ih prema popisu i dalje bude dovoljno za provedbu dvojezičnosti, to će biti okarakterizirano kao prijevara. Prikrivanje zločina krimen je koji im Penavini ljudi ionako predbacuju godinama. Sada će to raditi još intenzivnije, uz mantru o suučesništvu ‘hrvatsko-srpske koalicije’ na vlasti.
Ulični legitimitet Penavi će vjerojatno davati Stipo Mlinarić Ćipe sa Škorine liste. Mlinarić je vukovarski veteran i bivši logoraš koji će s Danijelom Spajićem ući u Sabor kao zamjena za Maria Radića i Krešimira Bubala. Mlinarić se u zadnje vrijeme profilirao i kroz nastupe u ‘Bujici’. Marni je branitelj usklika ‘Za dom spremni’ u insignijama HOS-a i smatra da kritičari toga pozdrava žele kompromitirati cijeli Domovinski rat. Nedavno je uputio i prijetnju. ‘Ako ih sada pustimo da obračunaju s HOS-om, oni će sutra reći da je i ZNG bila paravojna pa će udariti i na njih! Oni bi išli dalje… Ići će dokle god mogu i ako im mi to dopustimo’, poručio je, dajući do znanja kakav će sadržaj imati poruke sa saborske govornice.
U vukovarskim antisrpskim protestima istaknuo se i Damir Markuš, koji je iz HSP-a prešao u Škorin pokret. Markuš je 2013. godine u ime HOS-a podržao prosvjed protiv ćirilice, nazvavši uvođenje dvojezičnosti ‘nastavkom velikosrpske agresije na podmukli način’. Još je tada zazivao ‘Hrvatsku po mjeri Hrvata, a ne lopova, udbaša i četnika’. Nedavno je za Milorada Pupovca ustvrdio da stalno potiče mržnju, sugerirajući i da je povezan s oštećenjem nadgrobnog spomenika Markuševa suborca. Neistomišljenike u javnom prostoru Markuš naziva ‘pasjim skotovima, kretenima i štakorima’.
Na listi u 10. izbornoj jedinici bio je i general Jozo Ribičić koji se protivi Istanbulskoj konvenciji i tvrdi da je Ante Pavelić ‘pokušao uspostaviti kakvu-takvu Hrvatsku’. Dolazak izbjeglica s Bliskog istoka po njemu ‘razbija nacionalne vrijednosti i kulturu domicilnog stanovništva, tako i opće nesigurnosti u državama koje su poklekle pred udarom liberalnih ideologija koje promoviraju neprirodan stav prema društvu i državi’. Pozdrav ‘Za dom spremni’ mu je ‘uistinu povijesni’, ‘prikazali ga kao pozdrav star 70-ak godina ili kao pozdrav star stoljećima’. ‘Danas će zabraniti taj pozdrav, a sutra bi’, tvrdi on, ‘mogli prijeći na himnu, zastavu ili grb.’ Ribičić predlaže i detaljno istraživanje Jasenovca da bi se utvrdile dobro poznate ultradesničarske teze o navodnom postratnom logoru.
Domovinski pokret na listu je stavio i kremu braniteljskog aktivizma. Tamo su bila i imena Zorice Gregurić i Tanje Polić Marković, koje su nasrtale na HRT zbog sufinanciranja filma o zločinima u Dvoru na Uni, kao i na HAVC u vrijeme Hrvoja Hribara. Gregurić je, slično kao i Vidović Krišto, izjavila da je protuustavan svaki pokušaj kriminalizacije pozdrava ‘Za dom spremni’. Kad je Agencija za elektroničke medije oduzela koncesiju Z1 televiziji zbog ispada Marka Juriča o navodnim četnicima koji navodno stoluju u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi, Polić Marković i Gregurić su u zajedničkom pismu poručile da je u toj emisiji prikazana istina s kojom se neki očito boje suočiti. ‘Ne pačajte se u slobodu govora jer je to naš hrvatski govor i naše hrvatsko pravo i dužnost ukazati upravo na vašu neukost, primitivizam, četništvo, želju za klanjem i ubijanjem’, poručile su Gregurić i Polić Marković, kandidatkinje Škorinog Domovinskog pokreta.
Uz demoniziranje Srba, i otežavanje abortusa, uskraćivanje prava gejevima i borba protiv takozvane rodne ideologije svjetonazorske su srčike ove političke družine. Obrazovni i fundamentalistički aspekt programa Domovinskog pokreta prenesen je iz Hrasta, minorne strančice ekstremnih vjerskih ideja. Odande je dobrim dijelom kopiran i koncept zazivanja olakšanog referenduma. Prvi je razlog rušenje manjinskih prava, a drugi može biti preispitivanje dokumenata poput Istanbulske konvencije. Zahvaljujući Karamarkovoj vlasti koja je blokirala svaku suvislu kurikularnu reformu, neki kadrovi na listi Domovinskog pokreta svojevremeno su imali važne pozicije u obrazovnom sustavu Hrvatske. Hrvoje Šlezak bio je državni tajnik u Ministarstvu obrazovanja, a Nevenka Lončarić Jelačić viša savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje, zadužena za građanski odgoj i obrazovanje.
Bivša diplomatkinja Tuga Tarle s liste Domovinskog pokreta slala je svojevremeno pismo Unicefu, optužujući ga da nameće neke nove paradigme obitelji kroz seksualnu orijentaciju i rodni identitet. Ivana Marić iz Centra za prirodno planiranje obitelji bila je stručna suradnica inicijative Istina o Istanbulskoj te je neuspješno pokušala skupiti referendumske potpise za rušenje tog dokumenta. Tu je i Ante Raos, još jedan protivnik Istanbulske. Raos piše o nizu problema s kojima se suočavaju invalidi, a usputno se obračunava i sa srpskom manjinom. Manjinska prava naziva trgovinom, a borbu za njihovo ostvarenje ‘prosjačenjem’. ‘Njemu (Miloradu Pupovcu, op. a.) je važan njegov bilten. Njemu je važna dvojezična ploča u Vukovaru, a ne tko je razorio Vukovar. Ali to je tako, nacionalne manjine osigurale su zakon za sebe kako bi uživale sve blagodati ovoga i ovakvog sustava, a najbolje im ide trgovina – tko da više’, poručio je Raos.
Na listi Domovinskog pokreta je bila cijela ekipa koja se u svađi Brune Esih i Hasanbegovića priklonila na stranu potonjeg. Najistaknutiji je Tomislav Jonjić, odvjetnik i dugogodišnji urednik časopisa ‘Politički zatvorenik’, apologet ustaškog pokreta i NDH, koju je u publicističkim radovima gotovo redovito nazivao ‘hrvatskom državom’. Ustaše su za Jonjića ‘hrvatski rodoljubi’, ‘junaci’ i ‘branitelji’ suprotstavljeni ‘jugoslavenskom teroru’, dok je bitka za Odžak, u kojoj su ustaše 1945. pružali zadnji jači otpor partizanima te predstavlja važan dio proustaške mitologije, ‘kristalno čist izraz odlučnosti hrvatskog naroda da svoju slobodu i pravo na državu izbori i obrani bez obzira na ikakve kalkulacije i računice svjetskih moćnika’. Na izborima je kandidirana i Ana Lederer, bivša intendantica zagrebačkog HNK-a i nekadašnja zamjenica Hasanbegovića u Ministarstvu kulture. Lažno je svojevremeno optužila Olivera Frljića za protuzakonite prijestupe u vođenju riječkog HNK-a, premda je Državna revizija utvrdila niz prijestupa u zagrebačkom kazalištu dok ga je ona vodila. Ima tu i niz bivših pravaša, a među njima su najistaknutiji zadarski Danijel Kotlar, koji je kao šef lokalnog HSP-a svojedobno čestitao ‘onima koji slave’ 10. travnja. U drugoj prigodi je sudjelovao u mimohodu ljudi s ustaškim odorama i slikom Ante Pavelića.
Poznatiji članovi na listi su Robert Pauletić i Josip Jović. Njihov rad u medijima savršeno se uklapa u ideologiju Domovinskog pokreta i pridruženih stranaka. Prvi je nekoć uređivao Slobodni tjednik, koji je u ratu huškao na Srbe objavljivanjem lažnih popisa ‘četnika’, ‘KOS-ovaca’ i ‘unutrašnjih neprijatelja’. Drugi je bivši komunistički komesar u Slobodnoj Dalmaciji, ali zadnjih trideset godina provodi u prokazivanju antihrvata, komunjara i srpskih ekstremista. Budući da su odabrani kao kandidati za političke funkcije, logično je zaključiti da je ovo najbolje što Domovinski pokret može ponuditi. Na listu su dospjeli i utajivači poreza, lokalni općinski dužnosnici optuživani za pronevjeru javnog novca, profesionalni odvjetnici hrvatskog nacionalizma i brojni drugi pojedinci sličnih profila. Spomenuti vinovnici Domovinskog pokreta dovoljan su pokazatelj budućih podviga Škorinih pitomih ‘centrista’.
portalnovosti
Među urnebesnijim idejama koje su na hrvatskoj političkoj sceni osvanule nekoliko zadnjih godina nalazi se nedavna najava Domovinskog pokreta da će se ‘pozicionirati na političkom centru’. Nakon što su po objavi prvih izbornih rezultata Hrvatsku obišli prizori njihovih tronutih lica, šokiranih spoznajom da će biti nepotrebni za sastavljanje vlade, shvatili su da trebaju nešto poduzeti oko činjenice da ih dobar dio javnosti percipira kao družinu plitkoumnih huškača. Puštena je tako ideja o rebrandingu. ‘Domovinski pokret nije širio mržnju ni prema kome. Sada ćemo se još jasnije pozicionirati tako da desnije od nas budu i Hrvatski suverenisti i Most’, rekao je neimenovani član Domovinskog pokreta Novom listu.
Jedan dan nakon te izjave Karolina Vidović Krišto je na konferenciji za novinare poručila da su predstavnici srpske manjine na izborima odabrani protuustavno. Dokaz za tu tvrdnju pronašla je u odluci Ustavnog suda iz 2011. godine. Tamo su, po njoj, neustavnima proglašene 11. i 12. izborne jedinice za tzv. dijasporu, odnosno za nacionalne manjine, što je ona protumačila kao dokaz da Andrej Plenković zapravo namjerava sastaviti vladu mimo ustavne prakse. Pored Vidović Krišto su stajali Miroslav Škoro i politički tajnik Mario Radić, potvrđujući da se radi o stavu cijeloga pokreta. Novosti su potom raskrinkale tvrdnju kao notornu budalaštinu: odluka Ustavnog suda je bila sušta suprotnost onome što je tvrdila Vidović Krišto. Posebnim izbornim jedinicama zapravo su spomenutom odlukom zacementirana manjinska prava koja im Domovinski pokret negira nepismenim čitanjem ustavnosudskih odluka.
Nakon značajne medijske eksponiranosti, ta je sluzava laž dogmizala i do govornice Sabora. Odande ju je proširio Milan Vrkljan, zastupnik Domovinskog pokreta, liječnik kojeg je prije nekoliko godina zastara spasila od neizvjesnog pravorijeka za optužbu o iznudi mita od pacijenta. Ako je na početku bilo ikakve dvojbe koja je mogla proizaći kao rezultat pravne neukosti njihovih zastupnika, Domovinski pokret i Vrkljan do toga su trenutka morali biti svjesni da pričaju besmislice, ali su svejedno nastavili inzistirati na njima. Tu leži i odgovor na urnebesnu priču o centrističkom pozicioniranju Domovinskog pokreta. Kad Škoro i družina kažu da streme centru, to znači da centar nastoje pomjeriti na svoju huškačku marginu.
Ponavljanjem zapaljivih laži oni rade na normalizaciji ekstremizma prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, kao prirodnom nastavku retorike koju su promovirali u predizbornoj kampanji. Tada su, među ostalim, tvrdili da velikosrbi vladaju Hrvatskom, uspoređivali srpske zastupnike s krajiškim silovateljima i ratnim zločincima te govorili da je službena istina o Jasenovcu dvojbena. Nebitno je pritom da se radi o odvratnim lažima, ključno je da one kolaju javnim prostorom i da podgrijavaju međuetničke tenzije. Da je DP ušao u vladu, takva bi retorika poslužila kao izlika za provođenje antimanjinske državne politike. Ovako je spao na opozicijsku sudbinu proizvođača javne netrpeljivosti prema omraženoj manjini.
Na početku novog parlamentarnog sastava vidjeli smo kako se gradi taj narativ. Još prije laži o Ustavu, počelo je opetovano naglašavanje ‘srpsko-hrvatske koalicije’ u vladi, koju desnica u Hrvatskoj ionako godinama forsira kao ultimativnu nacionalnu izdaju. Na takvim temeljima pojedinci poput Hrvoja Zekanovića usprotivili su se aktualnom izbornom zakonu, odnosno manjinskim pravima koja proizlaze iz njega. Miroslav Škoro rekao je da neće podržati vladu iz istih razloga, odnosno zato što neće biti promjena izbornog zakonodavstva.
Nasrće se pritom i na antifašizam. Prije nekoliko dana Vidović Krišto je zatražila izvještaj o Vladinom izdvajanju 100 tisuća kuna za komemoraciju u Srbu, dok je tamošnji ustanak nazvala ‘genocidnim pokoljem’. Njezin zahtjev prisnažio je zastupnik Ante Prkačin. Čovjek koji samoga sebe naziva pripadnikom ustaške vojske poručio je da spomenik u Srbu treba ukloniti i ukinuti obljetnicu bez razmišljanja, ali da se to neće desiti zbog ‘neprincipijelne’, opet srpskohrvatske, koalicije na vlasti. Zlatko Hasanbegović je, k tome, optužio partizane za posljedice zadnjih prirodnih nepogoda u centru Zagreba.
Tako se dakle brusi umjerena pozicija Domovinskog pokreta u Saboru. O većini njihovih zastupnika već smo ispisali kratke biografske crte. No dobro je znati i širu postavu ove političke opcije, čisto da se vidi s kakvim kadrovima Škoro namjerava oblikovati priču o centrističkoj desnici. Jer izgubljenu priliku da sudjeluju u vlasti u DP-u će u narednim godinama nastojati kompenzirati i terenskim radom, pod uvjetom da se prije toga ne raspadnu.
Prvi test su lokalni izbori sredinom sljedeće godine. Tada će bojno polje revizionista, lažova i huškača neminovno biti Vukovar, jer već su pokazali da ne prežu ni od prijetnji nasiljem. Ivana Mujkić, zamjenica gradonačelnika Ivana Penave koja se našla na Škorinoj listi, najavila je mogućnost nereda ako se uskoro ne održi uredan popis stanovništva kojim bi točno bio utvrđen broj osoba koje u tom gradu žive. Drugi razlog za moguće nerede je usporeno rješavanje pitanja zločina i nestalih. U oba slučaja javno bi ispaštali lokalni Srbi. Ako ih prema popisu i dalje bude dovoljno za provedbu dvojezičnosti, to će biti okarakterizirano kao prijevara. Prikrivanje zločina krimen je koji im Penavini ljudi ionako predbacuju godinama. Sada će to raditi još intenzivnije, uz mantru o suučesništvu ‘hrvatsko-srpske koalicije’ na vlasti.
Ulični legitimitet Penavi će vjerojatno davati Stipo Mlinarić Ćipe sa Škorine liste. Mlinarić je vukovarski veteran i bivši logoraš koji će s Danijelom Spajićem ući u Sabor kao zamjena za Maria Radića i Krešimira Bubala. Mlinarić se u zadnje vrijeme profilirao i kroz nastupe u ‘Bujici’. Marni je branitelj usklika ‘Za dom spremni’ u insignijama HOS-a i smatra da kritičari toga pozdrava žele kompromitirati cijeli Domovinski rat. Nedavno je uputio i prijetnju. ‘Ako ih sada pustimo da obračunaju s HOS-om, oni će sutra reći da je i ZNG bila paravojna pa će udariti i na njih! Oni bi išli dalje… Ići će dokle god mogu i ako im mi to dopustimo’, poručio je, dajući do znanja kakav će sadržaj imati poruke sa saborske govornice.
U vukovarskim antisrpskim protestima istaknuo se i Damir Markuš, koji je iz HSP-a prešao u Škorin pokret. Markuš je 2013. godine u ime HOS-a podržao prosvjed protiv ćirilice, nazvavši uvođenje dvojezičnosti ‘nastavkom velikosrpske agresije na podmukli način’. Još je tada zazivao ‘Hrvatsku po mjeri Hrvata, a ne lopova, udbaša i četnika’. Nedavno je za Milorada Pupovca ustvrdio da stalno potiče mržnju, sugerirajući i da je povezan s oštećenjem nadgrobnog spomenika Markuševa suborca. Neistomišljenike u javnom prostoru Markuš naziva ‘pasjim skotovima, kretenima i štakorima’.
Na listi u 10. izbornoj jedinici bio je i general Jozo Ribičić koji se protivi Istanbulskoj konvenciji i tvrdi da je Ante Pavelić ‘pokušao uspostaviti kakvu-takvu Hrvatsku’. Dolazak izbjeglica s Bliskog istoka po njemu ‘razbija nacionalne vrijednosti i kulturu domicilnog stanovništva, tako i opće nesigurnosti u državama koje su poklekle pred udarom liberalnih ideologija koje promoviraju neprirodan stav prema društvu i državi’. Pozdrav ‘Za dom spremni’ mu je ‘uistinu povijesni’, ‘prikazali ga kao pozdrav star 70-ak godina ili kao pozdrav star stoljećima’. ‘Danas će zabraniti taj pozdrav, a sutra bi’, tvrdi on, ‘mogli prijeći na himnu, zastavu ili grb.’ Ribičić predlaže i detaljno istraživanje Jasenovca da bi se utvrdile dobro poznate ultradesničarske teze o navodnom postratnom logoru.
Ponavljanjem zapaljivih laži članovi Domovinskog pokreta rade na normalizaciji ekstremizma prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, kao prirodnom nastavku retorike koju su promovirali u predizbornoj kampanji
Domovinski pokret na listu je stavio i kremu braniteljskog aktivizma. Tamo su bila i imena Zorice Gregurić i Tanje Polić Marković, koje su nasrtale na HRT zbog sufinanciranja filma o zločinima u Dvoru na Uni, kao i na HAVC u vrijeme Hrvoja Hribara. Gregurić je, slično kao i Vidović Krišto, izjavila da je protuustavan svaki pokušaj kriminalizacije pozdrava ‘Za dom spremni’. Kad je Agencija za elektroničke medije oduzela koncesiju Z1 televiziji zbog ispada Marka Juriča o navodnim četnicima koji navodno stoluju u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi, Polić Marković i Gregurić su u zajedničkom pismu poručile da je u toj emisiji prikazana istina s kojom se neki očito boje suočiti. ‘Ne pačajte se u slobodu govora jer je to naš hrvatski govor i naše hrvatsko pravo i dužnost ukazati upravo na vašu neukost, primitivizam, četništvo, želju za klanjem i ubijanjem’, poručile su Gregurić i Polić Marković, kandidatkinje Škorinog Domovinskog pokreta.
Uz demoniziranje Srba, i otežavanje abortusa, uskraćivanje prava gejevima i borba protiv takozvane rodne ideologije svjetonazorske su srčike ove političke družine. Obrazovni i fundamentalistički aspekt programa Domovinskog pokreta prenesen je iz Hrasta, minorne strančice ekstremnih vjerskih ideja. Odande je dobrim dijelom kopiran i koncept zazivanja olakšanog referenduma. Prvi je razlog rušenje manjinskih prava, a drugi može biti preispitivanje dokumenata poput Istanbulske konvencije. Zahvaljujući Karamarkovoj vlasti koja je blokirala svaku suvislu kurikularnu reformu, neki kadrovi na listi Domovinskog pokreta svojevremeno su imali važne pozicije u obrazovnom sustavu Hrvatske. Hrvoje Šlezak bio je državni tajnik u Ministarstvu obrazovanja, a Nevenka Lončarić Jelačić viša savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje, zadužena za građanski odgoj i obrazovanje.
Bivša diplomatkinja Tuga Tarle s liste Domovinskog pokreta slala je svojevremeno pismo Unicefu, optužujući ga da nameće neke nove paradigme obitelji kroz seksualnu orijentaciju i rodni identitet. Ivana Marić iz Centra za prirodno planiranje obitelji bila je stručna suradnica inicijative Istina o Istanbulskoj te je neuspješno pokušala skupiti referendumske potpise za rušenje tog dokumenta. Tu je i Ante Raos, još jedan protivnik Istanbulske. Raos piše o nizu problema s kojima se suočavaju invalidi, a usputno se obračunava i sa srpskom manjinom. Manjinska prava naziva trgovinom, a borbu za njihovo ostvarenje ‘prosjačenjem’. ‘Njemu (Miloradu Pupovcu, op. a.) je važan njegov bilten. Njemu je važna dvojezična ploča u Vukovaru, a ne tko je razorio Vukovar. Ali to je tako, nacionalne manjine osigurale su zakon za sebe kako bi uživale sve blagodati ovoga i ovakvog sustava, a najbolje im ide trgovina – tko da više’, poručio je Raos.
Na listi Domovinskog pokreta je bila cijela ekipa koja se u svađi Brune Esih i Hasanbegovića priklonila na stranu potonjeg. Najistaknutiji je Tomislav Jonjić, odvjetnik i dugogodišnji urednik časopisa ‘Politički zatvorenik’, apologet ustaškog pokreta i NDH, koju je u publicističkim radovima gotovo redovito nazivao ‘hrvatskom državom’. Ustaše su za Jonjića ‘hrvatski rodoljubi’, ‘junaci’ i ‘branitelji’ suprotstavljeni ‘jugoslavenskom teroru’, dok je bitka za Odžak, u kojoj su ustaše 1945. pružali zadnji jači otpor partizanima te predstavlja važan dio proustaške mitologije, ‘kristalno čist izraz odlučnosti hrvatskog naroda da svoju slobodu i pravo na državu izbori i obrani bez obzira na ikakve kalkulacije i računice svjetskih moćnika’. Na izborima je kandidirana i Ana Lederer, bivša intendantica zagrebačkog HNK-a i nekadašnja zamjenica Hasanbegovića u Ministarstvu kulture. Lažno je svojevremeno optužila Olivera Frljića za protuzakonite prijestupe u vođenju riječkog HNK-a, premda je Državna revizija utvrdila niz prijestupa u zagrebačkom kazalištu dok ga je ona vodila. Ima tu i niz bivših pravaša, a među njima su najistaknutiji zadarski Danijel Kotlar, koji je kao šef lokalnog HSP-a svojedobno čestitao ‘onima koji slave’ 10. travnja. U drugoj prigodi je sudjelovao u mimohodu ljudi s ustaškim odorama i slikom Ante Pavelića.
Poznatiji članovi na listi su Robert Pauletić i Josip Jović. Njihov rad u medijima savršeno se uklapa u ideologiju Domovinskog pokreta i pridruženih stranaka. Prvi je nekoć uređivao Slobodni tjednik, koji je u ratu huškao na Srbe objavljivanjem lažnih popisa ‘četnika’, ‘KOS-ovaca’ i ‘unutrašnjih neprijatelja’. Drugi je bivši komunistički komesar u Slobodnoj Dalmaciji, ali zadnjih trideset godina provodi u prokazivanju antihrvata, komunjara i srpskih ekstremista. Budući da su odabrani kao kandidati za političke funkcije, logično je zaključiti da je ovo najbolje što Domovinski pokret može ponuditi. Na listu su dospjeli i utajivači poreza, lokalni općinski dužnosnici optuživani za pronevjeru javnog novca, profesionalni odvjetnici hrvatskog nacionalizma i brojni drugi pojedinci sličnih profila. Spomenuti vinovnici Domovinskog pokreta dovoljan su pokazatelj budućih podviga Škorinih pitomih ‘centrista’.
portalnovosti
