Uglavnom, mučna je prošlost opet oživjela novom pojavom toga Reljića, a sadašnjost postala nalik prošlosti ustoličenjem na vlasti njegova sljednika Tomislava Karamarka. Žbir će ostati žbir, a pravac kojim se Hrvatska kreće blago rečeno je tjeskoban. U igri je već zatvaranje granica i podizanje žičanih ograda, konzervativna revolucija izvire iz svake izgovorene riječi nove političke garniture, uz uvijek prisutno zrno fašizma, o kandidatu za ministra branitelja odlučivalo se u šatoru na ulici, u kojemu desni radikali, takozvani branitelji, tobože štrajkaju već godinu dana. Tu je novi ministar predstavio svoj program, najavio da će objaviti registar s imenima „nacionalnih izdajnika“, te da će upravo branitelji „imati presudan utjecaj na premijera“. I pravilno ustvrdio da je takav način izbora ministra „novi oblik demokracije“.
„Predstavio sam u Kitzbuhelu pet glavnih transformatora“, ponosno se pred kamerama pohvalio hrvatski mandatar Tim Oreskovic po povratku iz toga austrijskog skijališta, sa nekakvog druženja bankara i guvernera. Transformatori? What the fuck?, pitali su se novinari na dobrom engleskom, potpuno izgubljeni u Timovom lošem hrvatskom, a onda brzo uguglali i otkrili da je transformator statički pretvarač napona i jakosti izmjenične električne struje…itd. Ma je li se to ovaj Orešković našao s Nikolom Teslom u nekoj elektrani? Svakako, trebalo je napora za razabrati kako dotični u svoje tranformatore ubraja investicije, evropske fondove, ali i zadiranje u mirovinski fond hrvatskih građana. O svemu tome, međutim, javnost ne zna ništa, jer mandatar nije predstavio program svojih transformatora u Hrvatskoj, nego je to učinio pred bankarima u Austriji, sve to prije nego li je službeno imenovan premijerom.
Stoga se i taj njegov potez uklapa u široku lepezu bizarnosti i silovanja parlamentarne demokracije. Čovjek iz Kanade odbio je, naime, sudjelovati u pregovorima o sastavljanju vlade, možda zato jer slabo razumije hrvatski, ili zato jer pojma nema tko su svi ti ljudi, ministri i njegovi suradnici, čija su se imena vrtjela mjesecima, jer kolač je mali, a gladnih usta previše. Pa kada se u pregovorima Mosta i Domoljubne koalicije mjesto nekog ministra nudilo Boži iz Špičkovine, odmah se pobunila Katica iz Topalovaca, a čovjek iz Kanade pitao se, jadan, baš kao i građani, tko je taj Božo, a tko Katica, ali valjda su „stručni“, lakonski je zaključio premijer koji ionako neće odlučivati ni o čemu. Uglavnom, teško je opisati ludilo sastavljanja hrvatske vlade, čitavu kombinatoriku Tomislava Karamarka, šefa desničarskog HDZ-a, koji je zapravo sklapao križaljku vlasti onako kako je vodio tajne službe, to jest metodama podzemlja i odabirom svojih kadrova koji se u konačnici formalno predstavljaju mandataru, a ovaj onda tobože odabire najbolje i najstručnije među njima. Iako ne poznaje ni jednog od njih, niti ima trunku političkog iskustva, e da bi prepoznao ajkule koje, umjesto njega, sastavljaju vladu.
Ali ima zato marionetsku taštinu, pa je o prihvaćanju premijerske funkcije u stranoj zemlji odlučio dok kažeš keks. „Tim, čuj, moramo se vidjeti, imaš tri sata da odlučiš hoćeš li biti hrvatski premijer“, svjedočio je u medijima neki njegov poznanik o telefonskom pozivu u Kanadu, nakon čega je Hrvatska uvedena u nezabilježeno ponižavanje građana i politički eksperiment bez presedana. Eksperiment što su ga vodili amateri iz Mosta i neofašisti iz Domoljubne koalicije koji nisu propustili da umornu javnost živnu kad treba, čak i bacanjem petarde kako se čelnika Mosta prati i prisluškuje. Time je trebalo opravdati blindirana vozila i security službu koja čuva šefa Mosta, valjda od nekog iznerviranog građanina koji bi mogao zveknuti šamar tome Boži Petrovu. Ali otkuda onda simbolična cijena od samo jedne kune mjesečno za inače preskupe usluge osiguranja? Pa zato jer je riječ o prijateljskoj agenciji u čijoj je pozadini nekadašnji šef Tuđmanovih opskurnih tajnih službi, zaslužan za prisluškivanje i uhođenje nezavisnih novinara i intelektualaca, koji će pomoći da se u taj brlog kasnije uvali Tomislav Karamarko, pa tako sve ostaje u domeni mračnog špijunskog podzemlja koje sada formira novu hrvatsku vladu. Naravno brzo se ustanovilo da taj Petrov nije ni praćen ni prisluškivan, da je sve bila organizirana špijunska provokacija, s ciljem uznemiravanja javnosti i difamiranja socijademokratske vlade u odlasku. Kada su pak mediji objavili da iza službe koja čuva Petrova stoji upravo Smiljan Reljić, najpoznatiji Tuđmanov žbir, on sam odmah je sve demantirao i još jednom ponovio kako novinari devedesetih nisu bili ni pod kakvom obradom. Ma kakvi! Ni moj dosje, kojega sam osobno pročitala, nije postojao, ni optužba za terorizam i rušenje sistema koju sam u njemu našla, ni svakodnevna uhođenja i otuđenje moga zdravstvenog kartona, ni prislušni uređaji koje smo pronašli u redakciji Ferala…
Uglavnom, mučna je prošlost opet oživjela novom pojavom toga Reljića, a sadašnjost postala nalik prošlosti ustoličenjem na vlasti njegova sljednika Tomislava Karamarka. Žbir će ostati žbir, a pravac kojim se Hrvatska kreće blago rečeno je tjeskoban. U igri je već zatvaranje granica i podizanje žičanih ograda, konzervativna revolucija izvire iz svake izgovorene riječi nove političke garniture, uz uvijek prisutno zrno fašizma, o kandidatu za ministra branitelja odlučivalo se u šatoru na ulici, u kojemu desni radikali, takozvani branitelji, tobože štrajkaju već godinu dana. Tu je novi ministar predstavio svoj program, najavio da će objaviti registar s imenima „nacionalnih izdajnika“, te da će upravo branitelji „imati presudan utjecaj na premijera“. I pravilno ustvrdio da je takav način izbora ministra „novi oblik demokracije“. Ipak, moj favorit u ovoj groteski je žena koja je htjela mjesto ministrice poljoprivrede, jer je baš precizno ilustrirala taj novi oblik demokracije: „Država je poput štale, a sa stokom treba znati“.
tacno
„Predstavio sam u Kitzbuhelu pet glavnih transformatora“, ponosno se pred kamerama pohvalio hrvatski mandatar Tim Oreskovic po povratku iz toga austrijskog skijališta, sa nekakvog druženja bankara i guvernera. Transformatori? What the fuck?, pitali su se novinari na dobrom engleskom, potpuno izgubljeni u Timovom lošem hrvatskom, a onda brzo uguglali i otkrili da je transformator statički pretvarač napona i jakosti izmjenične električne struje…itd. Ma je li se to ovaj Orešković našao s Nikolom Teslom u nekoj elektrani? Svakako, trebalo je napora za razabrati kako dotični u svoje tranformatore ubraja investicije, evropske fondove, ali i zadiranje u mirovinski fond hrvatskih građana. O svemu tome, međutim, javnost ne zna ništa, jer mandatar nije predstavio program svojih transformatora u Hrvatskoj, nego je to učinio pred bankarima u Austriji, sve to prije nego li je službeno imenovan premijerom.
Stoga se i taj njegov potez uklapa u široku lepezu bizarnosti i silovanja parlamentarne demokracije. Čovjek iz Kanade odbio je, naime, sudjelovati u pregovorima o sastavljanju vlade, možda zato jer slabo razumije hrvatski, ili zato jer pojma nema tko su svi ti ljudi, ministri i njegovi suradnici, čija su se imena vrtjela mjesecima, jer kolač je mali, a gladnih usta previše. Pa kada se u pregovorima Mosta i Domoljubne koalicije mjesto nekog ministra nudilo Boži iz Špičkovine, odmah se pobunila Katica iz Topalovaca, a čovjek iz Kanade pitao se, jadan, baš kao i građani, tko je taj Božo, a tko Katica, ali valjda su „stručni“, lakonski je zaključio premijer koji ionako neće odlučivati ni o čemu. Uglavnom, teško je opisati ludilo sastavljanja hrvatske vlade, čitavu kombinatoriku Tomislava Karamarka, šefa desničarskog HDZ-a, koji je zapravo sklapao križaljku vlasti onako kako je vodio tajne službe, to jest metodama podzemlja i odabirom svojih kadrova koji se u konačnici formalno predstavljaju mandataru, a ovaj onda tobože odabire najbolje i najstručnije među njima. Iako ne poznaje ni jednog od njih, niti ima trunku političkog iskustva, e da bi prepoznao ajkule koje, umjesto njega, sastavljaju vladu.
Ali ima zato marionetsku taštinu, pa je o prihvaćanju premijerske funkcije u stranoj zemlji odlučio dok kažeš keks. „Tim, čuj, moramo se vidjeti, imaš tri sata da odlučiš hoćeš li biti hrvatski premijer“, svjedočio je u medijima neki njegov poznanik o telefonskom pozivu u Kanadu, nakon čega je Hrvatska uvedena u nezabilježeno ponižavanje građana i politički eksperiment bez presedana. Eksperiment što su ga vodili amateri iz Mosta i neofašisti iz Domoljubne koalicije koji nisu propustili da umornu javnost živnu kad treba, čak i bacanjem petarde kako se čelnika Mosta prati i prisluškuje. Time je trebalo opravdati blindirana vozila i security službu koja čuva šefa Mosta, valjda od nekog iznerviranog građanina koji bi mogao zveknuti šamar tome Boži Petrovu. Ali otkuda onda simbolična cijena od samo jedne kune mjesečno za inače preskupe usluge osiguranja? Pa zato jer je riječ o prijateljskoj agenciji u čijoj je pozadini nekadašnji šef Tuđmanovih opskurnih tajnih službi, zaslužan za prisluškivanje i uhođenje nezavisnih novinara i intelektualaca, koji će pomoći da se u taj brlog kasnije uvali Tomislav Karamarko, pa tako sve ostaje u domeni mračnog špijunskog podzemlja koje sada formira novu hrvatsku vladu. Naravno brzo se ustanovilo da taj Petrov nije ni praćen ni prisluškivan, da je sve bila organizirana špijunska provokacija, s ciljem uznemiravanja javnosti i difamiranja socijademokratske vlade u odlasku. Kada su pak mediji objavili da iza službe koja čuva Petrova stoji upravo Smiljan Reljić, najpoznatiji Tuđmanov žbir, on sam odmah je sve demantirao i još jednom ponovio kako novinari devedesetih nisu bili ni pod kakvom obradom. Ma kakvi! Ni moj dosje, kojega sam osobno pročitala, nije postojao, ni optužba za terorizam i rušenje sistema koju sam u njemu našla, ni svakodnevna uhođenja i otuđenje moga zdravstvenog kartona, ni prislušni uređaji koje smo pronašli u redakciji Ferala…
Uglavnom, mučna je prošlost opet oživjela novom pojavom toga Reljića, a sadašnjost postala nalik prošlosti ustoličenjem na vlasti njegova sljednika Tomislava Karamarka. Žbir će ostati žbir, a pravac kojim se Hrvatska kreće blago rečeno je tjeskoban. U igri je već zatvaranje granica i podizanje žičanih ograda, konzervativna revolucija izvire iz svake izgovorene riječi nove političke garniture, uz uvijek prisutno zrno fašizma, o kandidatu za ministra branitelja odlučivalo se u šatoru na ulici, u kojemu desni radikali, takozvani branitelji, tobože štrajkaju već godinu dana. Tu je novi ministar predstavio svoj program, najavio da će objaviti registar s imenima „nacionalnih izdajnika“, te da će upravo branitelji „imati presudan utjecaj na premijera“. I pravilno ustvrdio da je takav način izbora ministra „novi oblik demokracije“. Ipak, moj favorit u ovoj groteski je žena koja je htjela mjesto ministrice poljoprivrede, jer je baš precizno ilustrirala taj novi oblik demokracije: „Država je poput štale, a sa stokom treba znati“.
tacno
