Treća republika, Treća republika… hmm, što bi to moglo biti? Redaju se upitnici nad glavama Hrvata svaki put kad predsjednik države, neformalni kandidat socijaldemokrata za premijera nakon izbora, zagalami kako će njegovi uspostaviti Treću republiku. Trebalo je stoga zaviriti u povijest i pronaći dvije prethodne republike, bez kojih, logično, nema ni treće. Tu je dakle pokušaj stvaranja Prve republike u 90-tim, kada je njen predsjednik, Franjo Tuđman, totalno odgibao u srednji vijek i oživio razne kraljeve: Zvonimire, Trpimire… kardinale, feudalce, pa cementirao ideologiju republike kakvu živimo i danas. Ideologiju krvi i tla, „republiku“ u kojoj se ne mari za zakon, nego za ispraznost nacionalne pripadnosti, identiteta, plemensku zajednicu, to jest kojom je despotski vladao jedan monarh i njegovih „dvjesto bogatih familija“. Miljama daleko od vizije res publicae kao zajednice ravnopravnih građana.
I tek smo se Tuđmanovom smrću riješili te opasno karikaturalne republike, pa se 2000. valjda rodila Druga, na čelu s SDP-om, a premijer postaje Ivica Račan, karijerni demagog čija partija vlast dobiva mahom zahvaljujući umoru nacije od HDZ-ovih pljački, da bi Hrvatsku u svom mandatu još dublje ukopao u močvaru relativizma i masovne indolencije. Zaustavio je tako važnu reviziju pljačkaške privatizacije, nije proveo reformu pravosuđa, ni javne uprave u kojoj radi sva sila činovnika, blokirao je suradnju s Haškim tribunalom, gurajući državu u međunarodnu izolaciju, pa su ga hvalili i notorni hadezeovci jer da „Haag želi suditi domovinskom ratu“, te da je „nova vlada to konačno shvatila“.
Kancelar – kako smo ga zvali zbog ogromnih ovlasti – uzvraćao je nervoznim nasrtajem na nezavisne medije i uveo u javni prostor Tuđmanovu sintagmu „medijski lijevi terorizam“, a neke svoje kritičare nazvao čak i „suradnicima tajnih službi“. Vladu je formirao u koaliciji s notornim nacionalistima i brzo ih grubo odbacio, a potom inicirao donošenje gadne, revizionističke Deklaracije o domovinskom ratu, prema kojoj Tuđmanove kohorte nisu nikada napravile agresiju na Bosnu. Svim strašnim dokazima o zločinima nad bošnjačkim civilima usprkos. Taj će se revizionizam pak duboko ušančiti u svijest većine, uvjetovati stalni patronizirajući odnos prema BiH i zaštitu „naših“ ratnih zločinaca; sve na tragu Tuđmanove Prve republike. Ljevičar koji to nije, snažno se zalagao isključivo za „logiku tržišta i privatnog kapitala“, a sve protivnike divljeg kapitalizma koji i danas caruje Hrvatskom, uz unesrećenu radničku klasu, Račan će nazivati „nositeljima mentaliteta koji je poguban za Hrvatsku“.
Uglavnom, u toj Drugoj republici kojom je vladala tobožnja ljevica, sam je premijer smatrao uvredom nazivati ga ljevičarom kojemu bi imala biti imanentna upravo borba za socijalna prava, nego se ponašao kao ostrašćeni nacionalist koji njeguje tekovine razorne Tuđmanove Prve republike, u ideološkom i socijalnom smislu. Uz njega se vezivao pojam „odlučno možda“, a njegovoj partiji nisu smetali bahati nasrtaji na medije, pa je nas u Feralu, osim kao lijeve teroriste, optužio i za „loš državotvorni mentalitet“.
U svom drugom pohodu na vlast, kao doživotni šef SDP-a, presvukao je kabanicu, a te sam 2006. u Feralu zapisala kako mu „nitko ne odriče pravo da javni prostor zagađuje novim demagoškim floskulama o potrebi ‘socijalizacije kapitalizma’ ili zaklinjanjem u ‘čovjeka koji živi od svog rada’, niti pravo (zlo)upotrebe radničke klase u novom osvajanju vlasti, no prisjećajući se njegovog ustrajnog distanciranja od svih zasada lijevog pokreta, od radnika, konačno i od vlastite prošlosti, mi, ‘lijevi teroristi’, sebi dajemo za pravo da, ako ništa drugo, stavimo dva prsta u usta. I ne samo kako bismo pustili zvižduk“. Sve nakon toga – duga vladavina HDZ-ovih desničara, pljačke i korupcija – bio je nastavak te Druge republike, tog malog feuda na istoku Evrope u kojem su kmetovi siromašili, a feudalci se bogatili, da bi se evo našli na pragu Treće.
No sintagma bačena od strane šefa države, Zorana Milanovića, nakon prvog, „revolucionarnog“ zanosa HDZ-om zgađene nacije, zahtjeva i neki sadržaj, osim floskula o porastu penzija i boljeg zdravstva. To jest radikalnu promjenu nakaradnog političkog sustava, temeljenog na nedopustivom broju županija, njih 12, s čak 500 općina i gradova, a koje su, umjesto nekoliko prirodnih regija, ostale uporištem HDZ-ove krimogene moći kojom ta partija kontrolira i pljačka sve; od obale, plaža, urbanih cjelina, infrastrukture. Sustav čijem se dokidanju svojedobno protivio upravo sadašnji predsjednik države, Milanović, s nacionalističkim, tuđmanovskim argumentom kako „ne treba poticati regionalizme“.
Treća republika međutim traži upravo sistemsku promjenu, smanjenje golemog birokratskog aparata pod kontrolom HDZ-a – time i oslobađanje institucija – ali i korjenitu ideološku reviziju, za državu temeljenu na zakonima za građane, ne na plemenu i partiji. Ima li, međutim, ovaj SDP i njegov favorit, šef države, snagu da – uz važno micanje s vlasti HDZ-ove bande – uništi i uzroke bolesti nastale još 90-tih, ukoliko dobiju izbore? Oprez? Da, jer duh kobnog vođe Prve republike itekako je živahan. A i mio predsjedniku Hrvatske.
