Prva pretpostavka vjerovanja u čudo je da čuda postoje. Nitko ne može reći da čuda nema, kad se ona događaju. Istina, ne događaju se kad ih svećenici dozivaju, vračevi najavljuju, a vidilice smatraju svojom profesijom, nego su čuda oni događaji koje smo priželjkivali, ali bez prave nade.

Za čuda se ne moramo toliko moliti, koliko trebamo biti strpljivi. Bit će čuda prije ili kasnije. Ali da bi to čekanje bilo kraće treba izmisliti trikove skretanja pažnje, izvlačenja iz bezvoljnosti onih kojima čudo treba.

Ne izmišlja se radi neprijatelja i protivnika nego radi malodušnih saveznika. Hitler je govorio o tajnom oružju, pucao rekete na London, pobijedio u Ardenima, kontrolirao pad Italije. U isto vrijeme djecu je slao na front, zaluđivao novim obećanjima čuda, glasinama o raspadu njegovih neprijatelja, svađi i kaosu u zapovijedanju. No kraj je bio izvjestan. Sporadične istine o pojedinačnim herojstvima i pobjedama bile su samo za one koji će biti gubitnici, za one koji će platiti lažna obećanja. Njihove žrtve i razočaranja neće se bilježiti, a oni sami vjerovat će u čuda i prevrate.
Andrej Plenković opet svojim zakletim neprijateljima povjerava poslove smišljanja trikova, prljavih izbornih krađa. Ako ne uspiju, ako se otkriju i osude njihove metode, njegove ruku su čiste. Ako ne, oni koji znaju ljude ali ne znaju jezike i protokole, bit će krivci. Pobjeda će biti njegova, a za poraz su krivi oni koji nisu slušali

Izmišljanje čuda je za one koji ih iščekuju, one koji se nadaju.

Hrvati vole čuda, čekaju čuda, a kada ih privremeno nema, skloni su čudom i providnošću objasniti sasvim obične stvari.

Vjera u numinozne stvari, dakle one koje su svete i iznad svake prosudbe dobra ili zla, jednostavno zadivljuju, božanski i demonski, jer je nadrealna i nematerijalna sila živa u duhu ljudi kojima treba nada. Istovremeno je to nada i strah, pretvaranje nespoznatljivog u predmet obožavanja.

Zli veziri iskorištavaju tu sklonost, tako da izmisle čuda i čudotvorce. Ako čudo uspije – divno. Ako ne – netko je neiskrenog srca spriječio čudo.

Tako sada Andrej Plenković opet svojim zakletim neprijateljima povjerava poslove smišljanja trikova, prljavih izbornih krađa. Ako ne uspiju, ako se otkriju i osude njihove metode, njegove ruku su čiste. Ako ne, oni koji znaju ljude ali ne znaju jezike i protokole, bit će krivci. Pobjeda će biti njegova, a za poraz su krivi oni koji nisu slušali.

Taj mentalitet najbolje se vidi u uobičajenom pitanju novinara građanima u ovim trenucima – ”mislite li da će nam nakon izbora biti bolje?” Pa što će upitani odgovoriti? Da ne očekuju ništa? Da su davno izgubili vjeru u izbore, da ih smatraju izložbom taštine?

Već izgleda nepristojno kad kaže da ne očekuje ništa preko noći. A možda bi rekao da očekuje rad, znoj i suze, da će gubiti i dobivati, da vjeruje da bira ispravno a ne prema likovima, medijima i uloženom novcu.

Inteligencija, pamet i dobrota birača se podcjenjuju. Zato ostaju kod kuće. Vrijeđaju ih pretjerivanja i afektiranje. Zato ne glasaju.

Zaboga, pa izbori nisu odluka o tome želimo li živjeti bolje ili ne! Na predsjedničkim izborima biramo kandidate, ne stranku. Ne biramo što bi htjeli da se dogodi, već biramo kandidata. Jednog od dva. Nema trećega. Nema trećeg kruga.

Možda nema kandidata koji nam se baš sviđaju. Ali nisu oni isti, ni po sposobnostima, ni po znanju, ni po iskustvu. Mi ih ne biramo za bračne partnere. Birati, znači odlučiti se između ponuđenog.

Vjeruju u čuda i numinozne zakletve. Nadaju se i strahuju. Zato je pokvareno strašiti ih lažnim neprijateljima – useljenici, inovjerci, svjetske zavjere. Zato se uvijek vrtimo u krugu prikrivanja problema, mahanja lažnim uspjesima. Zato je predsjednica izašla na binu primiti buket kao da je ona plesala, grlila nogometaše kao da je igrala, govorila MI kada je dijelila zadatke, a JA kad je određivala zasluge. JA sam uvela Hrvatsku u Srednju Europu. Ja sam nagovorila Izraelce da zaposle Hrvate u IT. JA sam, kaže ona i to, borac protiv korupcije.

Jedan, ali važan detalj se previđa, a to je promjena jezika. Formulacije i Kolinde i Škore bile su manje militantne nego na početku kampanje. Jest mahalo se zastavama i jezik lomilo na domoljubnim formulacijama, govorilo o aboliciji Merčepa, ali to nije bio onaj jezik Karamarkovih fraza o lustracijama, zatvorima i postupcima protiv udbaša, popisima mrzitelja svega hrvatskog.
Zaboga, pa izbori nisu odluka o tome želimo li živjeti bolje ili ne! Na predsjedničkim izborima biramo kandidate, ne stranku. Ne biramo što bi htjeli da se dogodi, već biramo kandidata. Jednog od dva. Nema trećega. Nema trećeg kruga

Vidjelo se da se kao neprijatelji prepoznaju obični ljudi koji misle svojom glavom, čitaju knjige i posuđuju Shakespearea i Hararija u knjižnicama. Pa ne možeš proglasiti neprijateljem većinu svog naroda, a nikako odbiti i većinu birača.

Hrvati se boje i strahuju, ali se tješe time da su slijepe svete sile nekako na njihovoj strani, da ih možemo pridobiti, kupiti ili prevariti.

Nije dobro takve osjećaje zvati praznovjerjem, izjednačiti s ijednom vjerom jer su arhetipski dio naše svijesti. Tako se vjeruje u izborna čuda, u matični obred falsificiranja rezultata, pretvaranja poraza u pobjede.

Predsjednica koja je pobijedila s malom razlikom i uz manipulaciju glasovima onih koji ne biraju već daju glas, nakon par mjeseci zaneseno je pričala o veličanstvenoj pobjedi u kojoj je hrvatski narod izabrao. A istina je da se biračko tijelo podijelilo i da je trebala biti predsjednica i onima koji je nisu birali.

Sada se taj osjećaj nije izgubio. Bit će spremna na sve, svaki trik, propust ili činjenje, protiv ili mimo pravila. Od laganja je stvorila stil, od zabuna i ispričavanja naviku. No baš zbog toga nada se pobijediti. Ne bi bila takva, benigno bi lupetala, ne prefrigano i zlo. Sada je dobila i majstore tog stila.

Taj umiveni domoljubni poziv nije uspio. Pojedinačne nesmotrenosti predsjednice, sitne smicalice uništile su opći dojam, a uvredljivi nadimci i izrazi prezira postali su opće točke.

Sada treba na brzinu naći nešto što će ubrzati zaborav, nešto što će, ma koliko blesavo, u zadnji čas neodlučne potaknuti da izađu, dati alibi onima koji bi iz srama rado ostali kod kuće izbjegavajući pitanje prijatelja za koga su glasali.

Sjetite se kako je Šeks izvadio iz zida običnu utičnicu i proglasio je uređajem za prisluškivanje, kakav je publicitet stvoren oko atentata na Tuđmana. Takve stvari smišljaju se u očaju jer se čeka čudo. Nekad se treba organizirati.

Milanović govori dojmljivo i uvjerljivo. U ovoj igri ima manje figura, puno manje figura, kibici nisu na njegovoj strani. No u šahu ne pobjeđuje onaj tko ima više konja i pješaka, već onaj tko ima tempo i zamisao o slijedu igre.

Protiv njega ići će stranački topovi (možda čak i stranački izborni lopovi?) a kraljicu će braniti i kralj. Kakva je situacija rado bi oni sve to izbjegli, ali nisu sigurni da će Škorini glasači podržati osramoćenu kandidatkinju.

Zar im je to trebalo? Zar su prestali vjerovati u nadmoć i čuda. Ne mislim da je promjena slučajna i površna. Naprotiv, mislim da se radi o dubokim, tektonskim promjenama.

Model upravljanja, bolje rečeno, vladanja HDZ se izlizao, postao je neučinkovit i skup, neuvjerljiv i nevjerodostojan. Puno ljudi glasalo je za slabe kandidate jer su govorili istinu: da je zemlja opljačkana da se zaposlenje dobiva stranačkom protekcijom, vidjeli su ljudi da učitelji glasno štrajkaju a da Vlada tiho daje deset puta više za oružje, da u Europski parlament odlaze djeca moćnika, da se pod domoljubljem skriva sluganska podložnost, da se pod čovjekoljubljem sakriva gramzivost i pohlepa.
Sada treba na brzinu naći nešto što će ubrzati zaborav, nešto što će, ma koliko blesavo, u zadnji čas neodlučne potaknuti da izađu (…) Sjetite se kako je Šeks izvadio iz zida običnu utičnicu i proglasio je uređajem za prisluškivanje, kakav je publicitet stvoren oko atentata na Tuđmana

I to neće završiti pobjedom i porazom u nedjelju. Pokazale su se dvije Hrvatske.

Ne mogu predvidjeti tko će pobijediti. Na jednoj strani je organizacija, i danas se vidi, novac. Kolinda je potrošila četiri puta više, a vozila se u predsjedničkim kolonama, skupove su plaćali iz lokalnih proračuna, javna televizija je navijala za nju.

Zaboga, na što je toliko potrošila? Na njenoj strani su ključni mediji. Na drugoj strani su obični ljudi, često dezorijentirani i pod utjecajem lažnih vijesti.

Na Milanovićevoj strani je njegova karizma vođe. Ne bi sam sebe trebao kritizirati niti dokazivati istinu. Sada mirno može prestati govoriti da se  promijenio.

I jest.

Ali još više promijenila se Hrvatska.

Zato nije čudo ako pobijedi, čudo je ako pobjedi ovako rano.

autograf