Može se reći da Hrvatska ulazi u ovaj drugi semestar 2022. godine u strmom usponu što će reći s punim vjetrom u leđa, što se tiče Europske unije.
Vlada premijera-eurodiplomata Andreja Plenkovića bilježi, naravno, tri velika uspjeha: prvi je uspjeh izgradnja i puštanje u promet Pelješkog mosta; drugi je uspjeh, kako se prikazuje građanima i rađa euforiju među eurobirokratima u Bruxellesu, zeleno svjetlo ulasku Hrvatske u eurozonu, što znači uvođenje eura kao valute plaćanja u zemlji – što znači da euro postaje ”nacionalna valuta” – iako sam taj pojam, ”nacionalna valuta” – postaje anakronizam; treći je uspjeh što je Hrvatska dobila zeleno svjetlo za ulazak u prostor Schengenskog sporazuma, što znači da će granica Europske unije izbiti na istočne hrvatske granice, prema zemljama Zapadnog Balkana (kojemu i sama Hrvatska pripada).
Kada bi okolnosti, odnosno europska i svjetska situacija bile iste kao i pred godinu dana, onda bi to bili ”apsolutni uspjesi”, nedvojbeno događaji koji bi se pozitivno odrazili na Hrvatsku i njene građane. Ali…
U ovoj situaciji moramo sva tri ova uspjeha promotriti u njihovom negativu, odnosno vidjeti kontradikcije koje se otkrivaju ili će se otkriti u kratkom vremenskom roku, ako se situacija globalnog kaosa u svijetu i Europi ne popravi.
Prvo: Pelješki most. Europska unija je uložila, bespovratno, 330 milijuna eura u izgradnju mosta, što odgovara iznosu od 85 posto troškova izgradnje mosta; ostatak troškova pada na Hrvatsku, uz obvezu izgradnje pristupnih putova i poveznica s postojećem cestovnom infrastrukturom Hrvatske.
Postojala je, još i prije ideje o izgradnji Pelješkog mosta, ideja o izgradnji brze ceste kroz Neum, koja bi uživala eksteritorijalni status spram Bosne i Hercegovine i time bi još jače povezala BiH s Hrvatskom, da ne govorimo o još ambicioznijoj varijanti, da se Bosna i Hercegovina primi u kandidatski status za članstvo EU-a, baš onako kako će Ukrajina biti primljena, silom ruske agresije i snagom solidarnosti Europske unije s tom zemljom.
A zar Bosna i Hercegovina, koja je izložena unutarnjoj agresiji, odnosno samo-agresiji njenih triju etničkih komponenti, ne zavrjeđuje sličan status kao i Ukrajina?
Da je to učinjeno, i da je Bosna i Hercegovina imala status kandidata za članstvo u EU, lakši bi bili i pregovori o izgradnji brze ceste kroz Neum, kao i o posebnom aranžmanu s BiH koji bi pomogao konsolidaciji te zemlje i čvršće je povezao s Hrvatskom.
Da ne govorimo o ekonomskom učinku – devet kilometara brze ceste stajalo bi za trećinu do polovice ukupnog iznosa izgradnje Pelješkog mosta. Ali, za takvu odluku trebalo je čvrsto opredjeljenje i akcija EU-a da se srede odnosi u BiH i da se eliminiraju ekstremni nacionalizmi koji razaraju BiH iznutra.
Dakle, postoji i naličje Pelješkog mosta, a da ne govorimo o frapantnoj sličnosti izgradnje Pelješkog mosta s još jednim takvim pothvatom u povijesti, a to je izgradnja Korintskog kanala u Grčkoj, čija je izgradnja trajala od 1881. do 1893.
Sličnost s Pelješkim mostom je u tome, da su i tada, prije formalne odluke, pojedinci blizu vlasti otkupili terene kojim bi trebao prolaziti Korintski kanal, obogativši se, pojedinačno, i ujedno osiromašujući državnu blagajnu, koja je te terene morala otkupiti.
Svaka analogija je slučajna… Zato je i uveden pojam ”dužan k’o Grčka”, a Korintski kanal bio je jedan od triju događaja koja su tome pridonijela.
Drugi je problem s eurom. Da je euro uveden u situaciji kada nije bilo inflacije, tada bi se moglo dogoditi da i taj pothvat uspije.
Kada se rasplamsala debata o uvođenju eura, odnosno o pristupanju Velike Britanije eurozoni, tadašnji ministar financija Gordon Brown dao je izraditi 1997. godine test s pet pitanja, može li britanska ekonomija izdržati u konkurenciji s ostalim zemljama eurozone. Odnosno, neće li uvođenje eura imati dugoročno negativne posljedice po dobrobit britanskih građana.
Rezultat je bio negativan, ali je taj test ponovljen i 2003. godine i opet je dao negativne rezultate.
Kada je ispunila maastrichtske kriterije za uvođenje eura, 1. siječnja 2001. Grčka se pridružila jedanaestorici zemalja EU-a i uvela je euro. I tada, a iz perspektive grčke dužničke krize iz 2008., kako piše bivši ministar financija u Ciprasovoj vladi Janis Varufakis, parametri iz Maastrichta nisu bili realni pokazatelj spremnosti zemlje da uđe u eurozonu.
Realni pokazatelji su bili ekonomska struktura zemlje – kao i u slučaju Hrvatske, jedan od glavnih prihoda Grčke bio je turizam, koji može biti unosan i profitabilan, ali ako mu nedostaju druge komplementarne aktivnosti kao što je proizvodnja hrane za potrebe tog turizma, i slaba industrija – onda se dolazi do rezultata kao u Grčkoj.
A krajnji rezultat je, kaže Varufakis u svojoj knjizi ”Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost” (Sandorf, Zagreb, 2016.). da se životni standard u Grčkoj prepolovio, a broj siromašnih znatno uvećao.
A Hrvatska se, pritom, nalazi usred inflacijske krize i pred izbijanjem energetske krize, koja će nahrupiti punom snagom ove zime i njome će biti obilježene sljedeće godine, htjeli mi to ili ne.
Treći uspjeh s naličjem je ulaz u schengensku zonu. Svi ćemo likovati i veseliti se što više nećemo stajati u redovima na slovensko-hrvatskoj ili mađarsko-hrvatskoj granici, ali će ukupni rezultat biti negativan za cijelu regiju, a posebno, opet, za odnose s Bosnom i Hercegovinom, za koju se nacionalistički političari u Hrvatskoj busaju u prsa da im je ona u srcu, a rezultat će biti potpuno obrnut.
Najporoznija granica u Europi, ona između BiH i Hrvatske, sada će postati meta krijumčara, crnoberzijanaca, ilegalnih migracija i još će više pridonijeti jazu između stanovništva u toj zemlji koja bi trebala biti ”od posebnog interesa” za Hrvatsku, već samo zbog činjenice da velik broj stanovnika BiH ima hrvatske isprave i bit će privilegiran u odnosu na ostale stanovnike BiH.
Dakle, i ovdje je trebalo poraditi na tome da Bosna i Hercegovina dobije status kandidata i da i ona bude perspektivan član schengenske zone, kao što i cijeli Zapadni Balkan treba imati ”europsku perspektivu”, baš da se ne dogodi više nikad ono što se dogodilo – okrutan rat koji je, izgleda, inspirirao i bestijalnu okrutnost u slučaju oružane agresije i invazije na Ukrajinu.
Da su povijesne okolnosti drukčije, i ova tri uspjeha imala bi drukčiju rezonancu. Ovako, moramo se bojati negativnih reperkusija.
Propuštena je šansa da se s Bosnom i Hercegovinom stvori jedan zajednički prostor s ciljem njenog što bržeg uvlačenja u okrilje Europske unije; uvođenje eura u uvjetima hiperinflacije, galopirajuće energetske krize i opće nestabilnosti u svijetu imat će reperkusije slične kao i u Grčkoj, a schengenska će nam granica prema Bosni i Hercegovini zadati više glavobolje nego da se u schengensku zonu uvukla i BiH, s perspektivom da cijelo područje jugoistočne Europe nužno jednog dana postaje dijelom Europske unije.
Ovako, ući ćemo u krizu punim jedrima, a kako ćemo uspjeti bordižati s takvom neverom na pomolu, to ne znaju ni oni koji nam sve te događaje prikazuju kao velike uspjehe, što bi oni i bili, da nema te nesretne nevere na pomolu…
