Patke ne za klanje
U prošlu subotu na parkiralištu pored Štampareve ulice, smještenom nasuprot istočnog ulaza u brodsku gradsku tržnicu, zaustavlja me ulični prodavač deviza, miran, sabran čovjek koji tu i sam parkira svoj auto kako bi ga držao na oku, ali on ne plaća parkiranje. Zato ga mora stalno premještati. Iz jakne vadi na kućnom pisaču isprintanu fotografiju u boji. Na fotografiji su tri prelijepe patke.
„Kineske su. Dvije su ženke, a ova tamnija patka je mužjak, patak", kaže mi. "Vlasnik im je S. Znaš ga. Doživio je teški moždani udar i ne može se više brinuti o njima. Slabo se kreće, uglavnom leži… Traži nekog kome bi poklonio patke da ih hrani i brine se o njima… Ne za klanje, nikako za klanje. Molio sam vlasnika obližnjeg „Glembaja“ da ih uzmu, ali me je odbio, jer da su im ove kineske prevelike za njihovo restoransko dvorište s bazenom za labudove i sitnije patke."
Predlažem mu u da netko uzme patke i donese ih pored zelene pijace, tamo gdje se srijedom i subotom prodaju zečevi, pilići, štenci… Neka zainteresiranima ispriča priču isto kao meni, i neka ih obveže molbom vlasnika…
„Ja ću ih odnijeti, možda, govori mi. "Ali nikako ne za klanje. Ne, patke moraju živjeti. Obećao sam mu. Ne bi moj šlagirani prijatelj podnio da nestanu kao i on."
Opet gledam fotografiju. Vidim skladnost, strast, ljubav, uznemirenost i strah.
Otac koji ne mari za poziv sina
Moj prijatelj voli pričati priče. Radi to vješto. Nisam siguran vjeruje li kako pričajući priče, pričamo i o sebi. I kada ne slušamo priče drugih i tada pričamo o sebi. Iako je uvršten kao lik/motiv/sadržaj u moju knjigu poezije, on smatra da to nije dovoljno za priču. I o tome ne priča. Inače, ignoriranje je poput hrđe. Hrđa uništava željezne grede 40x40 cm. Hrđu treba žičanom četkom četkati, a željezo treba bojiti.
Nakon večere u subotu, za vrijeme kartanja, on nam (meni, mojoj i svojoj ženi) priča priču o K. i njegovom sinu koji je otišao živjeti u Kanadu. Sin oca K. godinama moli da ga posjeti, da će mu platiti put, samo neka dođe, neka vidi kako se snašao… Ali on baš neće i govori svima okolo koji ću kurac u Kanadi. Budaletina je to, ustvrdio je moj prijatelj. Moj prijatelj priči ne dodaje više ništa.
Svi smo zašutjeli. Pomislio sam kako se između oca i sina radi o udaljenosti koju ne može smanjiti ni nekadašnja ljubav. Možda ga otac i sada sa čežnjom voli, možda kao pseto tuli po noći, ali ne oprašta sinovljev bijeg. Tko je koga napustio? Ja njega nisam, možda misli to tvrdoglavo i glupo stvorenje. A možda on ne zna da je već umro kada se odriče susreta sa životom kojeg je sam stvorio.
Nemam koga pitati za posljednje dane svojih prijatelja
Umrli su oboje. Ima li uopće potrebe i smisla reći „prerano“. On je bio zabavljač, pjevač, vicmaher – sa stilom, a ona njegova vječna obožavateljica, predivna dama iz građanske obitelji. Nema ih više. Važan su dio moje prošlosti, moje mladosti, naše zrelosti. A ja više nemam koga pitati za njihove posljednje dane. Jedni o tome ne znaju ništa, drugi ne žele znati, a treći znaju, ali ne žele govoriti. To je dirljiva priča o tome da povratka nema. Kao da je sve u tisuće fragmenata raznijela eksplozija. I ovo je samo mali, jadni pokušaj da konstatiram kako i sam čekam eksploziju.
Fabijan Šovagović je, mislim u svojim Glumčevim zapisima, napisao: „Svatko se boji smrti. Sjetim se Krleže, jer se i on bojao smrti. Kad je posljednji put bio u kazalištu, promatrao sam ga pokraj izlaza. Dugo je izlazio, kao da se opraštao sa svojim djelima. Te misli o smrti su najgore, i svakog se dana sjetim da ću jednom stvarno nestati kao i svi drugi.“ Život je mučno nepopustljiv. A smrt još i više.
