64. Pulski filmski festival, 15.-22. srpnja 2017., Hrvatski film: Lavina, red. Stanislav Tomić;Fuck Off I Love You, red. Anđelo Jurkas; Kratki izlet, red. Igor Bezinović
Kako je 64. Pulski filmski festival između dvanaest prikazanih hrvatskih filmova u konkurenciji iznjedrio pet sasvim novih ostvarenja, dakle dosada neprikazanih u redovitoj konkurenciji, nužno je nakratko osvrnuti se spram svakoga od njih. Pritom valja napomenuti da se taj kratki osvrt početno ravna kronološki prema danima prikazivanja tijekom festivala, ali nenametljivo i prema žanrovskim i tematskim preokupacijama, pa je i podijeljen u dva dijela.
Komedija Lavina redatelja Stanislava Tomića smještena je uglavnom u okružje obiteljske kuće. No kuća je to u kojoj s po jednom kćeri obitavaju bivša i sadašnja supruga muškarca za koga se vjeruje da je stradao u lavini. I kada se tijekom neprestanih međusobnih trvenja on ipak pojavi - s mlađim partnerom, ubrzanje je radnje neminovno. Koncentričnost likova proširuju i homofobni susjed, kao i majstor koji će jednoj od kćeri izbaviti ruku iz zahodske školjke, a zanimljivim se svakako može učiniti da ulogu bivše supruge glumi muškarac. Razmjerno zanimljiva i relativno duhovita komedija opterećena je ipak bremenom činjenice da se Stanislav Tomić u redateljskoj poziciji našao tek tijekom stvaranja filma, kao i zbog toga što je film temeljno zamišljen kao pilot-epizoda čitavoga serijala. Upravo zbog toga jasna je i njegova necjelovitost, odnosno vidljivo je autorsko proširivanje građe do sedamdeset minuta - minimalne forme za dugometražni igrani film. Jasne su pritom i redateljske stilizacije - od uvodne sekvencije, preko pravocrtnoga narativnog prosedea prijeko potrebna u gledateljevoj percepciji, pa sve do dvaju segmenata što se odvijaju u psihi starije i mlađe kćeri. Stanislav Tomić neprestano cjelinu nastoji održati kompaktnom, ali mu to naposljetku ipak ne uspijeva. Jer ni uvodna sekvenca ni dva spomenuta segmenta ne pridonose pretjerano tematskim odrednicama, iako ih razmjerno oslikavaju, a temeljna dramaturška okosnica ostala je previše arhetipskom da bi bila i višega kvalitativnoga dosega.
Fuck Off I Love You je autorsko djelo Anđela Jurkasa, u kojem ne samo potpisuje scenarij i režiju nego je i glavnim glumcem. Usmjeren propitivanju muško-ženskih odnosa, film se izravno odnosi prema uzorima filmske prošlosti, a pritom se ne zazire od privlačnih hrvatskih i regionalnih glumica u castingu, kao ni popularnih glazbenika. Idejno, Fuck Off I Love You imao je znatnih potencijala postati šarmantnom postmodernističkom romantičnom komedijom, ali to naposljetku ipak nije. A ako se upitamo zbog čega nije, glavnim je uzrokom nedostatak autorske samokontrole. Jurkas u nizanju raznih segmenata i njihovom povezivanju jednostavno ne uspijeva razlučiti što je važno a što ne, pa su poneki - poput susreta s bivšom partnericom alternativne duhovnosti i pogotovu bivšom partnericom glumicom predugi, zalihosni, repetitivni i ne odveć inventivni, a zasigurno ni vrlo pornografska sekvencija u automobilu nije bila potrebna. Tako se mjestimična iskričavost ili pak dublje posezanje u kompleksnost muško-ženskih odnosa naposljetku gubi u pretjeranim površnostima te u često statičnim redateljskim postupcima koji pokatkad nisu više nego nalik televizijskim intervjuima. Tako se između melodramatičnog početka i romantičnog svršetka Jurkas - putem središnjega lika koji želi napisati knjigu o zadanoj temi - našao u nezavidnom položaju filmskoga autora što posjeduje sve što je potrebno za nastanak vrsnoga filma, ali to ne rabi na svrhovit način.
Naposljetku, uz činjenicu da je dugometražni prvijenac Igora Bezinovića Kratki izlet hrabrom odlukom žirija festivala postao i laureatom 64. Pule, valja spomenuti da je nastao i kao filmska prilagodba istoimenog književnog izvornika Antuna Šoljana iz 1965. Izvanprizorna naracija središnjega lika dakako duguje izvorniku, a premještanje radnje u suvremeno okružje i - tek u početnome segmentu - prostore istarskoga grada Motovuna, postaje kasnije art propitivanje filma ceste, ili šire sagledano filma putovanja, jer na poticaj prijatelja Roka, skupina mladih odlazi potražiti samostan Gradinu u kojem - prema Rokovom kazivanju, postoje vrijedne srednjovjekovne freske. No, tijekom puta malo-pomalo gube se članovi skupine, da bi naposljetku ostali tek protagonist i Roko, a lutanje i potraga za samostanom naposljetku ne postižu cilj. Jasna je duhovna dimenzija ovoga filma, uz činjenicu da prostori unutrašnjosti Istre često održavaju prijeteći ugođaj, pa je nemoguća i potpuna inkorporacija likova u prirodno zaleđe. I dok Bezinović odražava izvanredan osjećaj za vizualno, podcrtano naposljetku i pomalo mističnom atmosferom, potpisniku ovih redova ponajviše je zasmetala količina izvanprizornih komentara koja je prekrila razvoj izrazito zanimljivih likova, zbog čega se njihovo gubljenje tijekom puta više bilježi nego osjeća. Uz potpuno poštovanje odluke žirija festivala, kao i osobe i rada Igora Bezinovića, čini mi se da je Kratki izlet mogao postati i još kvalitetnije ostvarenje, djelo koje je moglo dosegnuti i mitski okus, razinu remek-djela i filma čija kvaliteta se može mjeriti i s najboljim uradcima filma putovanja.
Tri filma o kojima je u ovome kratkom osvrtu riječ, dakle, pokazuju tri različita lica domaće kinematografije, u širokome rasponu od populističkoga do umjetničkoga. Percipiramo također i tri autorska pristupa - Stanislava Tomića, Anđela Jurkasa i Igora Bezinovića, više i manje kompleksne pristupe tematskome sklopu, kontekstu i izvedbi, uvjetovane prije svega promišljenim pristupima i produkcijskim uvjetima.
filmovi
