I
probuditi se još dok je svjetlo nepotpuno, škrto
i napustiti postelju jedva čujno. slušati tihost,
i prekidati ju hrskanjem prepečenog kruha.
ući kroz monitor kao alisa u globalnu mrežu čudesa,
i podići za sve koji hoće putovati s bijelim zecom,
svoje kulise privida, stvarnije od mjesta za počivanje.
II
biciklirati po ulicama, biti između pješaka i vozila;
suprotstaviti se zraku, asfaltu, izazovima nevolja,
uživati u vjetru, podlozi, smetnjama u napredovanju,
imati sreću ne sresti nikoga, ne zaustavljati se,
ne raspršiti razgovorom pepeo, posmrtne ostatke
nekadašnje štedre međusobne povezanosti.
III
pozdraviti se u krevetu s minulim danom: kajati se,
davati samom sebi patetična obećanja, ne zaboravljati,
ne opraštati, gomilati nedorečenosti u spremištima uvrtanja,
mučiti um podudarnostima, susprezati uzdisaje nemira,
utonuti u svjetove djetinje pravde nepogrešivih junaka –
oca Browna, Barnabyja, Poirota, Stana Butlera, braće Trotter…
