Hrvatsku čekaju u novoj, 2022. godini, tri sudbonosne kušnje: prva je kušnja uvođenje eura s datumom 1. siječnja 2023., što znači da će cijela 2022. proći u prijeporima i sukobima između pristaša i protivnika uvođenja eura.
Druga je kušnja ulazak u schengensku zonu, u situaciji kada Hrvatska primjenjuje protiv migranata neviđenu okrutnost i brutalnost.
Treća je, pak, borba protiv korupcije, onako kako to zahtijeva od Hrvatske Vijeće Europe i Ured europskog javnog tužitelja.
Premijer Andrej Plenković ima pravo kada kaže da je Hrvatska preuzela obvezu ulaska Hrvatske u europodručje potpisivanjem pristupnog ugovora.
Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić ima pravo kada tvrdi da će uvođenje eura pokrenuti strana ulaganja, povećat će mogućnost financiranja na tržištu kapitala, nestat će valutni rizik i mjenjački troškovi i smanjit će se kamatne stope.
Ekonomski analitičari su, međutim, podvojeni oko uvođenja eura umjesto domaće nacionalne valute, kune.
Damir Novotny se izjasnio u prilog uvođenja eura i osvrnuo se na strah dijela građana koji se boje dodatnih poskupljenja navodeći kako razloga za strah nema.
Po njegovom mišljenju, cijene su u Hrvatskoj već sada veće nego u državama EU-a gdje je euro službena valuta plaćanja. On vjeruje da će građani vrlo brzo uvidjeti da će uvođenje eura pogodovati rastu standarda građana, višim plaćama i ubrzanom razvoju nacionalne ekonomije.
Nasuprot njima, bivši ministar gospodarstva u Račanovoj vladi Ljubo Jurčić smatra da uvođenje eura nije dobro i da bi se prije uvođenja eura hrvatsko gospodarstvo trebalo stabilizirati: imamo paradoks da je kuna čvrsta i stabilna, a da naše gospodarstvo propada već 25 godina, izjavio je Jurčić.
S njime se slaže i ekonomska analitičarka Maruška Vizek, koja smatra da Hrvatska možda ispunjava formalne uvjete za uvođenje eura, ali stanje našeg gospodarstva, neprovođenje strukturnih reformi, vrlo nizak razvoj produktivnosti rada, izostanak strukturne konvergencije i vrlo upitna kvaliteta institucija predstavljaju otegotnu okolnost i zaključuje – Hrvatska nažalost nije spremna.
S treće strane, Hrvatski suverenisti su protiv uvođenja eura, kako kaže Marijan Pavliček, jer svi ekonomski pokazatelji pokazuju da smo pretposljednji među članicama EU-a kada je riječ o visini BDP-a i po kupovnoj moći.
Zato će suverenisti pokrenuti prikupljanje potpisa za referendum na kojemu bi se građani izjasnili protiv uvođenja eura, između ostaloga pozivajući se na kunu kao simbol hrvatskog suvereniteta.
Vlada i njeni pristaše, glasnogovornici i trabanti, navode kao argumente da su srednjoeuropske zemlje koje su uvele euro doživjele povećanje plaća, dok je povećanje cijena bilo znatno niže u odnosu na povećanje plaća.
Tako se navode slučajevi Slovenije, gdje su od uvođenja eura do danas plaće porasle za 48 posto, a cijene za 26 posto. U Slovačkoj su plaće porasle 54 posto, a cijene 20 posto; u Estoniji plaće su porasle 74 posto, a cijene 25 posto; u Latviji su plaće porasle za 67 posto, a cijene 10 posto; u Litvi su plaće porasle za 59 posto, a cijene za 10 posto.
U Hrvatskoj je, za usporedbu, u razdoblju od 2015. do 2020. porast plaća bio devet posto, a cijene su porasle za tri posto.
Ali u tom grmu i leži zec. U posljednja tri mjeseca prošle, 2021. godine, porasla je i inflacija, rastu cijene električne energije i plina, koje će dovesti do lančane reakcije i porasta cijena i drugih proizvoda na tržištu.
Zemlje srednje Europe koje su uvođenjem eura doživjele skok plaća u odnosu na porast cijena uspjele su stabilizirati svoje ekonomije i ući u eurozonu s minimalnom inflacijom.
Hrvatsku očekuju u ovoj godini, pred uvođenje eura, šokovi koji su izazvani ne samo kretanjima cijena energije na svjetskom tržištu, nego su rezultat i neprovedenih strukturnih reformi.
Sve to upućuje da Hrvatska neće slijediti primjer ovih srednjoeuropskih zemalja, već onih zemalja koje su ušle u eurozonu nedovoljno pripremljene, kao što su to bile Italija i Grčka u prvom redu, a zatim i Španjolska i Portugal.
Talijanska ekonomija još uvijek trpi, kao i Grčka, od toga da je nepripremljena ušla u eurozonu, tako da su cijene porasle mnogo više nego što su porasla primanja i životni standard Talijana koji je pao na razinu iz sredine prvog desetljeća ovoga stoljeća, dok je Grčka doživjela neviđenu dužničku krizu iz koje se nije još uvijek oporavila.
Hrvatska ima čvrstu kunu, ali inflacija posljednjih mjeseci ugrožava stabilnost ove nacionalne valute i ugrožava životni standard građana kao nikada prije u ovih posljednjih tridesetak godina, od završetka rata naovamo.
Hrvatska ekonomija je u rukama stranih vlasnika: distribucija nafte u rukama mađarskog MOL-a, telefonija i informacijske aktivnosti u rukama nadnacionalnih kompanija, krupne industrije više i nema, a i turizam preuzimaju veliki nadnacionalni lanci.
Hrana se uvozi, veliki strani trgovački lanci dominiraju tržištem, a ono malo preostalih profitabilnih poduzeća svelo se na sitne poduzetnike. Sve veće banke su u rukama stranaca, tako da je suverenitet Hrvatske još samo fiktivan – on se odnosi samo na vanjske simbole suverenosti i, eventualno, još samo na nogometnu reprezentaciju.
U takvim uvjetima, uvođenje eura doista predstavlja sudbonosnu odluku, za koju Hrvatska nije spremna ne zato što nema volje za to, već zato što sve upućuje na to da će uvođenjem eura cijene porasti više nego ostale dobrobiti uvođenja eura.
A to će onda stvoriti i nepovoljne političke posljedice koje će ogledati u jačanju nezadovoljstva građana ugrožavanjem njihova životnog standarda, u efektivnom smanjenju plaća i blagostanja, kao što to argumentira Maruška Vizek.
Zato bi Vlada, ne želi li izazvati još jednu političku krizu, morala što prije objaviti ”bijelu knjigu” o uvođenju eura u Hrvatsku, u kojoj će se konfrontirati mišljenja ekonomskih, pravnih i političkih eksperata i na pristupačan način predstaviti građanima koje su posljedice, prednosti i mane, uvođenja eura u hrvatsko gospodarstvo.
Takva bi ”bijela knjiga” trebala postati vademecum svakog građanina, u kojoj će se na kraju kroz pitanja i odgovore raščistiti ove dileme i nejasnoće oko uvođenja eura.
Uvođenje eura mora biti jedno od sredstava integracije Hrvatske u Europsku uniju, ali ono mora biti izvedeno na način ne nametanja vladine propagande, već argumentiranom javnom raspravom. I, naravno, provođenjem strukturnih reformi koje se od nas traže.
Kao što to mora biti i s druge dvije sudbonosne kušnje Hrvatske – ulaskom u schengensku zonu, kao i odlučnom borbom protiv korupcije.
Paradoksalno je da je Hrvatska tražila od EU-a da odobri nabavku žice kojom bi se ogradila od susjeda, i da još nije provela u život 15 preporuka GRECO-a o suzbijanju korupcije u Hrvatskoj.
A posljednja preporuka GRECO-a, grupe zemalja u okviru Vijeća Europe za borbu protiv korupcije, sastoji se u pozivu Hrvatskoj da objavi izvješće o petoj evaluacijskoj rundi, i da ga distribuira građanima da bi i oni postali svjesni što treba činiti.
Previše je tih kušnji pred hrvatske vlastodršce, i sve upućuje na to da nas čekaju teška vremena, još jedan annus horribilis.
I zato, da se javnost više ne čudi zašto se u Uredu europskog javnog tužitelja za Hrvatsku nalazi 35 prijava protiv Hrvatske zbog zloupotreba sredstava EU-a i korupcije, koja u slučaju Hrvatske nije pandemija, nego endemska bolest koja je zahvatila cijelo društvo.
autograf
Druga je kušnja ulazak u schengensku zonu, u situaciji kada Hrvatska primjenjuje protiv migranata neviđenu okrutnost i brutalnost.
Treća je, pak, borba protiv korupcije, onako kako to zahtijeva od Hrvatske Vijeće Europe i Ured europskog javnog tužitelja.
Premijer Andrej Plenković ima pravo kada kaže da je Hrvatska preuzela obvezu ulaska Hrvatske u europodručje potpisivanjem pristupnog ugovora.
Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić ima pravo kada tvrdi da će uvođenje eura pokrenuti strana ulaganja, povećat će mogućnost financiranja na tržištu kapitala, nestat će valutni rizik i mjenjački troškovi i smanjit će se kamatne stope.
Ekonomski analitičari su, međutim, podvojeni oko uvođenja eura umjesto domaće nacionalne valute, kune.
Damir Novotny se izjasnio u prilog uvođenja eura i osvrnuo se na strah dijela građana koji se boje dodatnih poskupljenja navodeći kako razloga za strah nema.
Po njegovom mišljenju, cijene su u Hrvatskoj već sada veće nego u državama EU-a gdje je euro službena valuta plaćanja. On vjeruje da će građani vrlo brzo uvidjeti da će uvođenje eura pogodovati rastu standarda građana, višim plaćama i ubrzanom razvoju nacionalne ekonomije.
Hrvatsku čekaju u novoj 2022. godini tri sudbonosne kušnje: prva je kušnja uvođenje eura, druga je kušnja ulazak u schengensku zonu, a treća je, pak, borba protiv korupcije, onako kako to zahtijevaju od Hrvatske Vijeće Europe i Ured europskog javnog tužitelja
Nasuprot njima, bivši ministar gospodarstva u Račanovoj vladi Ljubo Jurčić smatra da uvođenje eura nije dobro i da bi se prije uvođenja eura hrvatsko gospodarstvo trebalo stabilizirati: imamo paradoks da je kuna čvrsta i stabilna, a da naše gospodarstvo propada već 25 godina, izjavio je Jurčić.
S njime se slaže i ekonomska analitičarka Maruška Vizek, koja smatra da Hrvatska možda ispunjava formalne uvjete za uvođenje eura, ali stanje našeg gospodarstva, neprovođenje strukturnih reformi, vrlo nizak razvoj produktivnosti rada, izostanak strukturne konvergencije i vrlo upitna kvaliteta institucija predstavljaju otegotnu okolnost i zaključuje – Hrvatska nažalost nije spremna.
S treće strane, Hrvatski suverenisti su protiv uvođenja eura, kako kaže Marijan Pavliček, jer svi ekonomski pokazatelji pokazuju da smo pretposljednji među članicama EU-a kada je riječ o visini BDP-a i po kupovnoj moći.
Zato će suverenisti pokrenuti prikupljanje potpisa za referendum na kojemu bi se građani izjasnili protiv uvođenja eura, između ostaloga pozivajući se na kunu kao simbol hrvatskog suvereniteta.
Vlada i njeni pristaše, glasnogovornici i trabanti, navode kao argumente da su srednjoeuropske zemlje koje su uvele euro doživjele povećanje plaća, dok je povećanje cijena bilo znatno niže u odnosu na povećanje plaća.
Tako se navode slučajevi Slovenije, gdje su od uvođenja eura do danas plaće porasle za 48 posto, a cijene za 26 posto. U Slovačkoj su plaće porasle 54 posto, a cijene 20 posto; u Estoniji plaće su porasle 74 posto, a cijene 25 posto; u Latviji su plaće porasle za 67 posto, a cijene 10 posto; u Litvi su plaće porasle za 59 posto, a cijene za 10 posto.
U Hrvatskoj je, za usporedbu, u razdoblju od 2015. do 2020. porast plaća bio devet posto, a cijene su porasle za tri posto.
Ali u tom grmu i leži zec. U posljednja tri mjeseca prošle, 2021. godine, porasla je i inflacija, rastu cijene električne energije i plina, koje će dovesti do lančane reakcije i porasta cijena i drugih proizvoda na tržištu.
Zemlje srednje Europe koje su uvođenjem eura doživjele skok plaća u odnosu na porast cijena uspjele su stabilizirati svoje ekonomije i ući u eurozonu s minimalnom inflacijom.
Hrvatsku očekuju u ovoj godini, pred uvođenje eura, šokovi koji su izazvani ne samo kretanjima cijena energije na svjetskom tržištu, nego su rezultat i neprovedenih strukturnih reformi.
Sve to upućuje da Hrvatska neće slijediti primjer ovih srednjoeuropskih zemalja, već onih zemalja koje su ušle u eurozonu nedovoljno pripremljene, kao što su to bile Italija i Grčka u prvom redu, a zatim i Španjolska i Portugal.
Talijanska ekonomija još uvijek trpi, kao i Grčka, od toga da je nepripremljena ušla u eurozonu, tako da su cijene porasle mnogo više nego što su porasla primanja i životni standard Talijana koji je pao na razinu iz sredine prvog desetljeća ovoga stoljeća, dok je Grčka doživjela neviđenu dužničku krizu iz koje se nije još uvijek oporavila.
Hrvatska ima čvrstu kunu, ali inflacija posljednjih mjeseci ugrožava stabilnost ove nacionalne valute i ugrožava životni standard građana kao nikada prije u ovih posljednjih tridesetak godina, od završetka rata naovamo.
Hrvatska ekonomija je u rukama stranih vlasnika: distribucija nafte u rukama mađarskog MOL-a, telefonija i informacijske aktivnosti u rukama nadnacionalnih kompanija, krupne industrije više i nema, a i turizam preuzimaju veliki nadnacionalni lanci.
Hrana se uvozi, veliki strani trgovački lanci dominiraju tržištem, a ono malo preostalih profitabilnih poduzeća svelo se na sitne poduzetnike. Sve veće banke su u rukama stranaca, tako da je suverenitet Hrvatske još samo fiktivan – on se odnosi samo na vanjske simbole suverenosti i, eventualno, još samo na nogometnu reprezentaciju.
U takvim uvjetima, uvođenje eura doista predstavlja sudbonosnu odluku, za koju Hrvatska nije spremna ne zato što nema volje za to, već zato što sve upućuje na to da će uvođenjem eura cijene porasti više nego ostale dobrobiti uvođenja eura.
Hrvatska ima čvrstu kunu, ali inflacija posljednjih mjeseci ugrožava životni standard građana kao nikada prije u ovih posljednjih tridesetak godina, od završetka rata naovamo. Hrvatska ekonomija je u rukama stranih vlasnika, distribucija nafte u rukama mađarskog MOL-a, telefonija i informacijske aktivnosti u rukama nadnacionalnih kompanija, hrana se uvozi, sve veće banke su u rukama stranaca, tako da je suverenitet Hrvatske još samo fiktivan
A to će onda stvoriti i nepovoljne političke posljedice koje će ogledati u jačanju nezadovoljstva građana ugrožavanjem njihova životnog standarda, u efektivnom smanjenju plaća i blagostanja, kao što to argumentira Maruška Vizek.
Zato bi Vlada, ne želi li izazvati još jednu političku krizu, morala što prije objaviti ”bijelu knjigu” o uvođenju eura u Hrvatsku, u kojoj će se konfrontirati mišljenja ekonomskih, pravnih i političkih eksperata i na pristupačan način predstaviti građanima koje su posljedice, prednosti i mane, uvođenja eura u hrvatsko gospodarstvo.
Takva bi ”bijela knjiga” trebala postati vademecum svakog građanina, u kojoj će se na kraju kroz pitanja i odgovore raščistiti ove dileme i nejasnoće oko uvođenja eura.
Uvođenje eura mora biti jedno od sredstava integracije Hrvatske u Europsku uniju, ali ono mora biti izvedeno na način ne nametanja vladine propagande, već argumentiranom javnom raspravom. I, naravno, provođenjem strukturnih reformi koje se od nas traže.
Kao što to mora biti i s druge dvije sudbonosne kušnje Hrvatske – ulaskom u schengensku zonu, kao i odlučnom borbom protiv korupcije.
Paradoksalno je da je Hrvatska tražila od EU-a da odobri nabavku žice kojom bi se ogradila od susjeda, i da još nije provela u život 15 preporuka GRECO-a o suzbijanju korupcije u Hrvatskoj.
A posljednja preporuka GRECO-a, grupe zemalja u okviru Vijeća Europe za borbu protiv korupcije, sastoji se u pozivu Hrvatskoj da objavi izvješće o petoj evaluacijskoj rundi, i da ga distribuira građanima da bi i oni postali svjesni što treba činiti.
Previše je tih kušnji pred hrvatske vlastodršce, i sve upućuje na to da nas čekaju teška vremena, još jedan annus horribilis.
I zato, da se javnost više ne čudi zašto se u Uredu europskog javnog tužitelja za Hrvatsku nalazi 35 prijava protiv Hrvatske zbog zloupotreba sredstava EU-a i korupcije, koja u slučaju Hrvatske nije pandemija, nego endemska bolest koja je zahvatila cijelo društvo.
autograf
