Trijumf iracionalnog ili hladnokrvno odrađen posao?

Jedanaestog srpnja 1995., u poslijepodnevnim satima, general Ratko Mladić, u društvu brojnih visokih oficira Vojske Republike Srpske, trijumfalno je prošetao ulicama zaposjednute Srebrenice. ‘Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru’, kazao je euforični general u kamere srpskih novinara koji su ga pratili.

Izjednačavanje bosanskih muslimana, Bošnjaka, s Turcima, Osmanlijama, već je dotad bilo zaživjelo u komunikaciji, a vjerojatno i u dobrom dijelu glava, među oficirskim kadrom i vojnicima Vojske Republike Srpske. No takvo javno oslovljavanje Bošnjaka u takvom času, u času osvajanja grada pod neposrednom zaštitom Ujedinjenih nacija, u kombinaciji s pozivanjem na osvetu i sa stavljanjem samoga sebe u kontekst slavljenih ličnosti i događaja srpske historije, upućuje na Mladićevo nevojničko shvaćanje pohoda koji je lično predvodio. Mladić je zauzimanje Srebrenice i daljnji napad prema Žepi doživljavao osobnim pravljenjem historije, a ne uspostavljanjem vojničkog nadzora nad strateški bitnim prostorom, koji je dotad bio pod formalnom zaštitom Ujedinjenih nacija. Neumjerena žudnja za osobnom slavom i medijskom promocijom činila ga je sličnijim nekom neodgovornom i razuzdanom balkanskom političaru u jeku predizborne kampanje, nego vojnom zapovjedniku, o čijim odlukama ovise tisuće i tisuće života i sudbina. Bila je to završna erupcija Mladićeve opijenosti javnom pažnjom i popularnošću, što je počela kninskog ljeta 1991.

U organizacijskom i logističkom pogledu, 11. srpnja 1995. u Bratuncu i Zvorniku ništa nije bilo pripremljeno za pogubljenje osam tisuća ljudi – s tim da tog dana nitko, pa ni pukovnik Beara, nije mogao precizno znati koliko će biti bošnjačkih zarobljenika: pet, osam, deset ili petnaest tisuća – niti su ikakve pripreme za masovno ubojstvo bile započele

Je li Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, dok je izgovarao citirane riječi u Srebrenici 11. srpnja, već bio odlučio što će se dogoditi idućih dana? Je li u tom času barem intimno znao što će se dalje odigravati? Ili je odluka o pogubljenju svih bošnjačkih zarobljenika donijeta još i prije nego što su srpske jedinice ušle u Srebrenicu, u najužem krugu političkih i vojnih čelnika Republike Srpske prevođenih Radovanom Karadžićem?

U organizacijskom i logističkom pogledu, 11. srpnja 1995. u Bratuncu i Zvorniku ništa nije bilo pripremljeno za pogubljenje osam tisuća ljudi – s tim da tog dana nitko, pa ni pukovnik Ljubiša Beara, načelnik Uprave sigurnosti Glavnog štaba, nije mogao precizno znati koliko će biti bošnjačkih zarobljenika: pet, osam, deset ili petnaest tisuća – niti su ikakve pripreme za masovno ubojstvo bile započele. Činjenica je da su tek u srijedu rano ujutro, 12. srpnja, pukovnik Beara, potpukovnik Vujadin Popović, načelnik Odjeljenja sigurnosti Drinskog korpusa, major Dragomir Pećanac, oficir Uprave sigurnosti Glavnog štaba i ađutant generala Mladića, i manji broj uglavnom sigurnosnih i obavještajnih oficira započeli organizirati operaciju masovnog pogubljenja doslovno od nulte točke. Iz toga bi moralo proizlaziti da je odluka o pogubljenju donijeta, ili usuglašena, ili obznanjena najbližim Mladićevim suradnicima, u noći s 11. na 12. srpnja na tajnim sastancima u hotelu ‘Fontana’ u Bratuncu, kad ondje više nije bilo pregovaračkog tima nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a, i u lokalnim štabovima u tom gradu.

Ne znam kakvi su argumenti ili razlozi iznošeni na tim sastancima, ne znam je li uopće bilo argumenata, diskusije, potpitanja, sumnji. Ne znam i ne umijem dokučiti što su mogli biti argumenti, relativno racionalni i relativno logični argumenti, u prilog odluci da se pobiju svi zarobljenici. Zarobljenici su mogli biti transportirani na teritorij pod bošnjačkom kontrolom, što je učinjeno s više od dvadeset hiljada civila koji su se bili sklonili u kamp UN-a u Potočarima, razbijenoj koloni od petnaestak hiljada muškaraca koja se probijala prema slobodnom teritoriju mogao je odmah biti ostavljen koridor za odlazak, što će se i dogoditi u nedjelju, 16. srpnja 1995. (ali do tog datuma zarobljena je i pobijena polovina ljudi iz te kolone), a bosanski Srbi svejedno bi dobili ono što su željeli: etnički očišćen prostor čija je komunikacijska i strateška važnost bila neupitna. Ubijanje je bilo slanje kardinalne osvetničke poruke zbog blizu četiri stotine pobijenih srpskih civila i oko dvije hiljade stradalih srpskih vojnika u podrinjskoj regiji od 1992. do 1995., i za čitavu historiju, očigledna kulminacija bezobzirne ratne iracionalnosti Ratka Mladića i njegovih suradnika te političkog vodstva Republike Srpske. No je li moguće da se radilo o iracionalnosti, ili samo o iracionalnosti?

Može li biti da su se euforični te mržnjom i slavom obuzeti general Mladić i njegovi najpouzdaniji oficiri – dobrano natopljeni alkoholom i omamljeni omarom – u noći s 11. na 12. srpnja odlučili za pogubljenje nekoliko tisuća ljudi zbog toga da bi, s jedne strane, onemogućili brzi kontranapad bošnjačke vojske predvođene izbjeglim borcima iz Srebrenice, a s druge strane, da bi isprovocirali vojno-političku intervenciju izvana, intervenciju Sjedinjenih Država i NATO-a, koja bi dovela do okončanja rata i političkih pregovora? Je li moguće da je Mladiću 11. srpnja ili u noći s 11. na 12. srpnja netko moćan – Radovan Karadžić ili netko još moćniji, netko iz Beograda – naredio ili sugerirao pokolj zarobljenika, s mišlju da se tako izazove reakcija Zapada i završetak rata? Moguće je, ali nema ničeg dosad otkrivenog što bi svjedočilo u korist takvih spekulacija.

Bosanskim Srbima i njihovoj vojsci, u to nema sumnje, nije odgovaralo daljnje ratovanje: relativno tihi ali duboki sukob političkog i vojnog vrha, odnosno Karadžića i Mladića, u dobroj je mjeri paralizirao funkcioniranje vlasti u Republici Srpskoj, vojska je bila umorna i demoralizirana, materijalno i ljudski devastirana, a uspješna svibanjska ofenziva Hrvatske vojske u zapadnoj Slavoniji pod imenom ‘Bljesak’, i napredovanje hrvatskih trupa u BiH, u Livanjskom i Kupreškom polju i na Dinari, bili su dodatni elementi demotivacije. Općenito, svakim novim danom rata Vojska Republike Srpske postajala je još malo inferiornija u odnosu na združene snage Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine. Nakon Srebrenice i Žepe, bosanski Srbi kanili su koncentrirati se još na zauzimanje bihaćkog džepa, koji je fanatično branio 5. korpus Armije BiH na čelu s generalom Atifom Dudakovićem, i tu se zaustaviti, pa na takvim teritorijalnim pozicijama dočekati brzi kraj sukoba i početak političkih pregovora.

Ljubiša Beara zadatak je u velikoj mjeri shvatio kao vrlo ozbiljan posao, jer je bio svjestan da samo tako može ispuniti ono što mu je povjereno. No da bi zadatak shvatio kao posao, ipak je neophodno bilo uvjerenje da čini nešto što se naprosto mora obaviti zbog viših ciljeva

Zanemarimo li raniju spekulaciju da je masakr Mladiću zapovjeđen ili savjetovan s Pala ili iz Beograda 11. srpnja ili u noći na 12. srpnja, malo je vjerojatno da se zamisao o pokušaju prekidanja rata pogubljenjem svih zatočenika mogla roditi na sastancima u noći s 11. na 12. srpnja. Ako je motiv nezapamćenog pokolja bio u izazivanju međunarodnog šoka, koji će dovesti do okončanja rata, onda je to moralo biti osmišljeno i isplanirano ranije, a ne u adrenalinskoj i alkoholnoj ognjici u kojoj je glavnu riječ vodio čovjek koji je javno navijestio osvetu nad poraženima. Ne mogu sasvim isključiti da je sve bilo osmišljeno i isplanirano ranije, ali po onome što se događalo od jutra 12. srpnja pa u narednih nekoliko dana, ne može se izvesti zaključak da je postojala ikakva ranija čvršća odluka, a kamoli precizan plan. Možda se nekad ranije negdje spomenula zamisao o strijeljanju zatočenih, možda je netko važan negdje nekome kazao da sve ‘Turke’ treba pobiti, možda se o tome razmišljalo, razgovaralo ili naklapalo u najvišim vojnim i političkim krugovima, uključujući i osobno Radovana Karadžića, ali nije bilo plana. Odlučeno je u noći s 11. na 12. srpnja, a za hitno planiranje i provođenje masovnog ubijanja zadužen je pukovnik Beara. Zadužen je za izgradnju jednokratnog i namjenski konkretnog smrtnog stroja, i od ranog jutra 12. srpnja, dan ili dva dana nakon što je stigao na područje Srebrenice i Bratunca, on se u potpunosti tome posvetio.

Pukovnik Beara zadatak je u velikoj mjeri shvatio kao vrlo ozbiljan posao, jer je bio svjestan da samo tako može ispuniti ono što mu je povjereno: morao je zadržati koliko-toliko hladnu glavu, što mu je – s obzirom na sve – teško uspijevalo. No da bi zadatak shvatio kao posao, ipak je neophodno bilo uvjerenje da čini nešto u interesu svog naroda, nešto što se naprosto mora obaviti zbog viših ciljeva, a njemu, pukovniku Beari, povijest i general Mladić namijenili su nezahvalnu ulogu koja je podrazumijevala žrtvovanje savjesti, zdravog razuma i elementarne ljudskosti u korist odanosti, časti i viših razloga. Je li zaista mislio da je uloga koja ga je zapala nezahvalna, ali da on od nje nema pravo bježati? Može li biti da je pukovnik Beara bio počašćen time što je upravo njemu dodijeljeno da se osveti u ime svekolikog srpstva? Je li moguće da je tajnom i vremenski vrlo limitiranom operacijom ubijanja, operacijom jezivih razmjera i velike organizacijske složenosti, upravljao čovjek uma toliko pomračenog mržnjom i iracionalnim?

Moje je uvjerenje da to nije moguće, premda je u Bearinom slučaju bilo i mržnje, i osobne sujete, i pritiska, i slabosti, i karijerizma, i fascinacije Mladićem, i nakaradnog shvaćanja pojmova kao što su odanost, čast, zahvalnost, pa alkohola, adrenalina… Mržnjom zaslijepljeni luđak i manijakalni osvetnik nije mogao koordinirati toliko ljudstvo i toliku tehniku za masovno ubijanje; ne za žetvu ili izgradnju nasipa, nego za ubijanje nekoliko hiljada ljudi, među njima i golobradih dječaka. Luđaka, osvetnika i iskusnih manijakalnih ubojica sigurno je bilo u redovima onih koji su određeni i dovođeni da strijeljaju zatočene Bošnjake, ili su se sami javljali da to čine, ali pukovnik Beara morao je imati bistriji um da bi mogao operirati tolikom količinom informacija u isto vrijeme i da bi mogao upravljati tolikom količinom odvojenih segmenata kompleksne i brutalne operacije. Morao je, prije svega, biti i praktičan i poslovan. I bio je.

(Odlomak iz dokumentarnog romana ‘Beara’)