Trijumf kolaboranata

Već dugo je u upotrebi narativ da Drugi svjetski rat u bivšoj Jugoslaviji još nije završen i to dosta točno opisuje jadno stanje na ovim prostorima. Ali tu se barem govori o nekakvom završetku, a najnoviji razvoj događaja upućuje na nešto mnogo gore – da rat ne samo što nije završen, nego se simbolički reprizira, dakle kreće ispočetka. Povod za ovakav zaključak je nedavna sudska rehabilitacija četničkog vođe Draže Mihailovića, kojom mu je ukinuta smrtna presuda iz 1946., što znači da je, figurativno rečeno, vraćen negdje u ovo godišnje doba 1941. Tada je još bio nedužan čovjek, bez ikakvih okapanja sa zakonom i organima represije. Naravno da je ovakvo teleportiranje osuđenog ratnog zločinca u doba nevinosti izazvalo oštra reagiranja, srećom ponajviše u demokratskim i antifašističkim krugovima u samoj Srbiji, iako ova rehabilitacija nije došla ni kao kakav eksces u režiji srbijanskih radikalnih nacionalista. Naprotiv, nju je zapravo pripremila još Demokratska stranka Borisa Tadića, pa čak i proslavljenog Zorana Đinđića, koji je prvi počeo demontirati simbole partizanske borbe. A onda je to bilo finalizirano i izjednačavanjem partizana i četnika kao navodno dva ravnopravna antifašistička pokreta.

Poslije, u jesen 2012., Ustavni sud Srbije poništio je to izjednačavanje, a kako je to bila prva godina mandata Vučić-Nikolićeve vlasti, moglo je izgledati da ta dvojica reformiranih nacionalista vraćaju, po ‘modelu Sanader’, stvari na pravo mjesto. Ali onda je došla ova Dražina rehabilitacija koja je poništila i to poništavanje, što znači da se Sanaderov model ipak nije primio u Srbiji, kao što je, uostalom, zatrt i u svome izvorištu, ovdje u Hrvatskoj. I to je ono što ovdje najviše brine. Očito je, naime, da su srpski i hrvatski nacionalizam – neka se drugi ne uvrijede, oni su glavni akteri ove priče – opisali puni krug i sada se vraćaju u početno stanje ogoljenih sirovih strasti. To je ujedno i stanje kada se ta dva nacionalizma direktno, takoreći intravenozno, hrane jedan drugim. Tomislav Karamarko izrazio je veliku, naizgled iskrenu zabrinutost Mihailovićevom rehabilitacijom, ali iz nastavka njegove izjave, da to traži redefiniranje stava prema Srbiji, jasno se vidi da mu je zbog najnovijih događaja zapravo drago, još više, da likuje. Naime, njegov jurišni nacionalizam i antisrpstvo, za koje dobiva uvjerljive prigovore da su isfabricirani, isisani iz prsta, najzad su dobili prostor kojim se mogu prostrti. I to u idealnom trenutku, samo nekoliko mjeseci prije hrvatskih parlamentarnih izbora.

Sada naočigled opada mogućnost da on te izbore izgubi, ali samo zato što ovdašnji nacionalni kolektiviteti nisu razvili ni ‘r’ od refleksije da se ovakva zbivanja u susjedstvu u pravilu oslanjaju na ista ili slična u vlastitom dvorištu. Da takva refleksija postoji, vidjelo bi se da se rehabilitacija Mihailovićeva blizanački skladno uklapa u rehabilitaciju, zapravo dekriminalizaciju (jer mu nikada nije suđeno) Ante Pavelića i njegovih ustaša. Doduše, to nije napravljeno kao u Srbiji, izjednačavanjem partizana i ustaša, naprotiv, prvi su unijeti u hrvatski Ustav, drugi ne. Ali zato preživjeli ustaše imaju veća mirovinska i druga prava od preživjelih partizana, što za preživjele četnike u Srbiji ne vrijedi, pa kada se sve zbroji i oduzme, dolazi se do toga da su hrvatski i srpski kvislinzi i kolaboranti prošli otprilike isto. Mazi ih se i pazi, čak ih se ljubazno naziva pripadnicima ‘domovinske’ vojske, iako se time teško kompromitira navodno isključivo oslobodilački rat iz devedesetih kojem je dan isti atribut. A što je najgore, izravno se implicira i da država postaje voljena domovina tek kada se ratni zločinci u njoj osjećaju dovoljno nesmetano i sigurno. U svakom zdravom okruženju ovo mlataranje domoljubnim nazivljem izazvalo bi samoubilačke moralne posljedice, ali ovdje to nimalo ne smeta.

I u Hrvatskoj i u Srbiji danas je vladajuća ideologija raspojasani nacionalistički antikomunizam, bez obzira na to tko je formalno na vlasti. A on se, gledamo to svakog božjeg dana, nimalo ne opterećuje takvim moralnim skrupulama, još manje elementarnom logikom. Karamarko i njegove falange ne vide ništa problematično u smrtnoj presudi Mihailoviću iako ju je donio mrski komunistički sud, dok puno blažu presudu Stepincu smatraju skandaloznom baš zato što ju je donio takav sud. Zato je kardinal, uostalom, i rehabilitiran i to u postupku koji je bio još već farsa od ovog nedavnog u Beogradu, naprosto odlukom Sabora, koji je time uzurpirao ovlasti suda i usto izbjegao ponovljeno suđenje kojim bi se utvrdilo je li i koliko Stepinac bio stvarno kriv. Ali na hrvatskoj ljevici nitko nikada nije osporio tu saborsku odluku, što znači da je i ona, slično kao u Srbiji, servisirala stvaranje nacionalističkih mitova koji su u međuvremenu dobili snagu željezne dogme. Uključujuću onu glavnu, blajburšku.

Sada se vode užarene polemike oko toga zašto je SDP-ova vlast ukinula prije tri godine pokroviteljstvo nad proustaškom komemoracijom na Bleiburgu, pri čemu nitko ne primjećuje da je ona to učinila samo zato što je to pokroviteljstvo i uvela. Da je pokroviteljstvo uvela HDZ-ova saborska većina, Milanovićeva stranka sasvim se sigurno ne bi usudila u to dirnuti. Tko u to ne vjeruje, upućujem ga na činjenicu da je aktualna lijevo-liberalna vlast organizirala i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata, među kojima ogromnu većinu čine žrtve partizanskih, a sramotnu manjinu žrtve ustaških egzekucija. Time se ona nedvosmisleno kvalificirala za držača svijeće rehabilitaciji kvislinga iz četrdesetih, bez čijeg implicitnog pristanka (u Srbiji i eksplicitnog) ta rehabilitacija ne bi mogla biti obavljena.

Eto, to je najkraća skica kako se u dvjema zemljama dogodio trijumf nacističkih kolaboranata. Pritom su stvari otišle toliko daleko da sljedbenici tih kolaboranata već daju pobjednički velikodušne ustupke partizanima, kao što je imenovanje jedne beogradske ulice po Koči Popoviću. Ili subotnja pohvala kardinala Josipa Bozanića na Bleiburgu istarskim i dalmatinskim partizanima (iako je u tome zapravo sadržana sramotna činjenica da se odaje priznanje samo onima koji su se borili protiv stranih okupatora, ali ne i ustaša). U tom svjetlu treba gledati i na neke navodno pozitivne geste, kakva je neodlazak Kolinde Grabar Kitarović na blajburšku komemoraciju ili ograđivanje Ivice Dačića od rehabilitacije Mihailovića. Grabar Kitarović ovim je samo izbjegla sramotu koju sebi nije dopustio nijedan hrvatski predsjednik i premijer prije nje, a Dačić je samo ublažio sramotu što su srbijanski novočetnici nastali pod okriljem baš njegovih socijalista.