Kada je Milan Bandić navalio smijeniti ministricu Blaženku Divjak, svi su ostali začuđeni potcijenivši politički instinkt zagrebačkoga gradonačenika zahvaljujući kojem jaše u sedlu već dva desetljeća.

Ne, nisu ni tableti ni besplatni udžbenici, a još manje blagostanje prosvjetnih radnika bili glavni motiv za taj udar. Naprosto Bandić je u ministrici znanosti i obrazovanja iz kvote HNS-a prepoznao najslabiju kariku kako bi tu stranku, koja se pod vodstvom Ivana Vrdoljaka pretvorila u HDZ-ovog trojanskog konja kojim je srušen Most i destabiliziran SDP na čijoj listi su ušli u Sabor, istjerao s Markovog trga.

Gađao je Divjakicu, ne bi li pogodio Vrdoljaka i na taj način uklonio i Predraga Štromara, ministra graditeljstva i prostornog uređenja, u čijem je opisu radnog mjesta provjera zakonitosti zagrebačkog GUP-a, dakle projekt »zagrebačkog Manhattana« do kojeg je Bandiću itekako stalo.

Išao je Bandiću na ruku i štrajk prosvjetara koji je HNS htio politički kapitalizirati, a Vrdoljak još jednom mislio prodati trojanskog konja, ovoga puta u unutarstranačkim previranjima HDZ-a ne bi li još više destabilizirao premijera Andreja Plenkovića uoči predsjedničkih, stranačkih i parlamentarnih izbora sljedeće godine.

No Plenković nije nasjeo kao što su mnogi priželjkivali, ovoga puta nije javno, na sjednici Vlade, naložio tajnici da potpiše razrješenja ministrice Divjak i HNS-ovaca, već tihom diplomacijom disciplinirao Vrdoljaka, pri tom ne popustivši sindikalistima ni za »jotu« pa su oni nastavili štrajkati.

Vuk sit i ovce na broju, rekao bi narod. No Plenković je, ne polakomivši se za trojanskim žetončićima koje mu je Bandić nudio u zamjenu za otpis haenesovaca, pokazao da su se prevarili oni koji misle kako će abdicirati na domaćem terenu i u vlastitoj stranci te prihvatiti neku od komotnijih briselskih fotelja koje ga, navodno, već sada čekaju. Ostaje da se vidi što će zagrebački gradonačelnik poduzeti ne dobije li igračku koju je poželio, a teško da će od New Yorka uz Savu tek tako odustati, jer to bi, u svakom pogledu, bila kruna njegove karijere.

Štromar je sa sebe skinuo svaku odgovornost poručivši da o zakonitosti GUP-a neće odlučivati on i politika već stručne službe u ministarstvu. Lijepo zvuči da bi bilo istinito, jer u metropoli se ni jedan obični zahod ne da izgraditi a da zbog utjecaja politike ne bude plaćen kao da je zlatan.

Dobije li Bandić iz ministarstva zeleno svjetlo, ostaje mu samo još sve formalizirati u Gradskoj skupštini, a tada će se vidjeti kako će glasati HDZ. Ako su premijer i gradonačelnik sklopili pakt, zadovoljstvo na licima nije hinjeno, no ako su kupovali vrijeme držeći figu u džepu, mogli bismo uskoro svjedočiti još jednom trojanskom konju.

Plenkovića čeka izglasavanje proračuna koji bi mogao ovisiti i o žetončićima, a Milan Bandić nikada nije otklonio mogućnost svoje predsjedničke kandidature, jer nema sumnje da on samoga sebe vidi kao jedinog istinskog nasljednika Franje Tuđmana.

Dogodi li se to, Plenkovićeva favoritkinja Kolinda Grabar-Kitarović mogla bi imati dodatnog svraba u prvom izbornom krugu, jer je poznato da HDZ-ovo biračko tijelo dobrim dijelom podupire Bandića i spremno je za njega glasati. Dobije li Bandić odriješene ruke da gradi što i gdje poželi, pokušaj odlaska na Pantovčak nije samo rizičan već i besmislen. Ovaj exegi monumentum uz Savu ipak mu je sigurnija varijanta.

Arhitektura politike ponekad počinje prvom lopatom betona ugrađenom u projekt vrijedan pola milijarde eura. Ipak, od Troje do Zagreb Cityja ništa se nije promijenilo, jedna šuplja drvena igračka može u hipu sruštiti sve. Pitanje je samo je li Milan Bandić u svom lukavstvu ravan Odiseju?