Tronožac s dvije noge

Za nedavnog službenog boravka američkog državnog tajnika Michaela "Mikea" Richarda Pompea u Dubrovniku, gdje su ga hrvatski premijer Andrej Plenković i najvažnije mu desne i lijeve ruke u vladi vrlo ponizno primili uz visoke državne počasti, domaćini su ostali razočarani time što Twitterašev ratoborni trbuhozborac nije baš pokazao pozornosti vrijedno zanimanje američke administracije za "hrvatske interese" u BiH. Koji se aljkavim odnosom međunarodne zajednice uskraćuju "najmalobrojnijem i najobespravljenijem" narodu. U entitetu Federaciji BiH, je li, bošnjačkom izbornom majorizacijom, a teritorijalno u entitetu Republici Srpskoj, u ratu etnički očišćenoj od Bošnjaka i Hrvata, ali ipak međunarodno priznatoj. I tako Martin Pompeo u Zagreb Dubrovnik, Martin Pompeo iz Zagreba Dubrovnika, rezultat RH-SAD 0-0. Američki su predsjednički izbori, ali i najvjerojatnija prodaja Bijednoj Našoj po "vrlo povoljnoj cijeni" borbenih F-16 iz reciklažnog dvorišta Uncle Sama, LNG terminal za ukapljeni plin na Krku te sprječavanje kineskih projekata i 5G mreže preči od promjene balkanske politike zbog neravnopravnosti/obespravljenosti b-h Hrvata.

Netom što je Amerikanac odletio s Ćilipa u sklopu svog posjeta nekolicini EU-zemalja i Svetoj Stolici, a ostavio dojam da se još neko vrijeme neće čuti sa zapadne strane Atlantika autoritativan glas o tzv. sukobu interesa moćnih konkurenata za širenje svog utjecaja na zapadnom Balkanu, pa  ni učinkovitiji angažman Bruxellesa radi proširenja EU-a, neugasli apetiti domaćih aktera zbivanja/odnosa na povijesno rovitom dijelu europskog Jugoistoka podjarili su vatru pod tzv. bosanskim loncem. Dogodilo se, a navodno nitko nije znao, pa su "svi zinuli od iznenađenja", da su osvanuli kao gosti dvaju državnih brda u Zagrebu - navodno (samo)pozvani (sic transit) - predsjednik HDZ-a BiH i zamjenik predsjedajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Dragan Čović te srpski član Predsjedništva BiH i neupitan vođa Republike Srpske Milorad Dodik. Razgovarali su i na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Službeno objašnjenje nije relevantno - nije otkrilo bît, povod i učinak iznenadnog posjeta - ali jest da je priroda Čović-Dodikovog dolaska bez nazočnosti hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića i Šerifa Džaferovića, izazvala velike sumnje i političke oporbe u RH i bošnjačkog dijela službenog Sarajeva.

E sada, službeni se Zagreb desetak dana potom, koncem rujna, pokušao  neuvjerljivo posuti pepelom "ravnopravnih razgovora s političkim vođama svih triju konstitutivnih naroda u BiH o stanju u toj zemlji", pa je premijer Andrej Plenković ugostio i lidera SDA i također zamjenika predsjedajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Bakira Izetbegovića, opet u društvu s Draganom Čovićem. Ni službeno priopćenje o tim razgovorima nije relevantno, jer političko fraziranje bez sadržaja samo potvrđuje da nema kvalitativnog pomaka u "smrtnom zagrljaju Čovića i Izetbegovića u koji je uvučena i Hrvatska", kako mediji opisuju posljedično katastrofalnu za bivšu "Jugoslaviju u malom" nepomirljivost HDZ-a BiH i SDA. Zagreb nije pozvao niti kani razgovarati o političkoj normalizaciji stanja u BiH sa Željkom Komšićem kojemu pak odriče izborni legitimitet ("majorizacijom su ga izabrali Bošnjaci, ne Hrvati; zastupa SDA-ovu politiku građanske države", etc.), a Džaferovića ne smatra važnijim od Izetbegovića, pa...

U međuvremenu je drama srpsko-hrvatsko-bošnjačkih političkih trvenja dobila dva nova čina i tzv. bosanski je pretis lonac zvučno prozviždao. Prvi čin: Milorad Dodik i Dragan Čović su se neki dan obreli u Beogradu kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, opet bez Šerifa Džaferovića i Bakira Izetbegovića - nema razloga da nisu razgovarali o istim temama o kojima je bilo riječi kod predsjednika RH Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića - koji je svoje (samopozvane?) b-h goste zadržao na intimnoj večeri. Drugi čin: Milorad Dodik cca dva tjedna poslije večere u Beogradu izjavljuje beogradskoj Pink televiziji (Vučićev "privatni" medij) kako će "Srbi i Hrvati kreirati zajedničku izjavu o tome kako BiH može funkcionirati". Ne prihvate li ju Bošnjaci, alternativa je "razdruživanje" od zajedničke države. Hrvatima, je li, tzv. treći entitet, što okorjeli separatist iz Banje Luke odavno glasno zagovara, kao i velikosrpsko prisajedinjenje Republike Srpske s nacionalnom maticom po raspadu BiH.

A Čoviću i istomišljenicima iz dvoglave filijale mostarskog HDZ-a (HDZ BiH i HDZ 1990 Ilije Cvitanovića) srce da iskoči iz trećeentitetskih grudi kada Dodik nekontrolirano pametuje o separatizmu navlas isto što se tzv. veliki Hrvati od svršetka rata i haaških presuda više ne ufaju javno. Dodik itekako znâ za jezivu "do istrage naše ili vaše" rođenog Mostarca Nikole M. Stojanovića koji velikosrbizam mora da mu je u podtekstu najnovijeg ultimatuma Bošnjacima tipa "razdruživanje". Jer, "sve više ljudi govori da je BiH propala, neodrživa (sic transit, sve više ljudi!? - op. a.), tako da razdruživanje, koje uključuje i referendum o osamostaljenju Republike Srpske od BiH ne bi značilo novi rat, osim u slučaju međunarodnog intervencionizma", tvrdi Dodik. Koji to valjda ne bi glasno ni pomislio kad ne bi bio siguran u HDZ-Čovićevo separatističko savezništvo protiv SDA i Bošnjaka i interesnu logistiku iz Zagreba i Beograda kojima su puna usta "europskog puta suverene države BiH, zajedničke domovine triju ravnopravnih konstitutivnih naroda". E sad...

Fige u sva tri džepa vide se iz druge galaksije, a bošnjački politički lider Bakir Izetbegović ima pravo kada tvrdi da "bosanski tronožac ne može stajati na dvije noge" i da o zajedničkom životu u zajedničkoj državi imaju otvoreno razgovarati predstavnici svih triju naroda. Bez tutora, jataka, lažnih mecena, kojekakvih samozvanih paternalista... No, i to je riječ na riječ, a u džepu čvrsta figa. Ni SDA niti Bakir Izetbegović nisu autentične i endemske bošnjačke korjenike: nije turski lider Recep Tayyip Erdoğan došao svoj predizborni predsjednički skup bez razloga održati upravo u Sarajevu - jedini u tuđoj državi, neprirodno u svakom smislu - i nije Bakir Izetbegović valjda bez veze, također neprirodno i izazivački, Erdoğana kovao u zvijezde kao "Božjeg izaslanika" kojega je, baš kao i njegova rahmetli oca Aliju Izetbegovića, Bošnjacima "sâm Bog poslao narodu".

Turskog lidera koji se u svibnju 2018. godine došao u BiH boriti za novi predsjednički mandat - u Turskoj!? A opčinjena je masa Bošnjaka sa svih strana BiH i susjednih balkanskih zemalja, natiskana u reprezentativnoj i dupkom punoj sarajevskoj Zetri, euforično mahala turskim zastavicama s polumjesecom i Erdoğanovim fotografijama kao da je Sarajevo turska metropola, ne Ankara. "Dugo smo mi zajedno i dobro smo živjeli zajedno i dobro smo se borili zajedno", podjarivao je euforiju tada predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović kojemu je "drago vidjeti izmiješane zastave Turske i BiH". "Zadnji put na Čanakaleu (Galipolju) Bošnjaci su branili Tursku kao svoju domovinu, a ako nas je povijest razdvojila, sudbina nam je opet bila slična. Turke i Bošnjake pokušavali su odvojiti od njihove vjere, identiteta i ponosa, no svakih stotinu godina Bog nam pošalje nekog čovjeka koji će narodu vratiti vjeru, a kad ga pošanje onda mu i pomogne, a kad mu pomogne nitko ga ne može pobijediti."

Što su Srbija, RH i Turska državi BiH, osim što žitelji suverene države BiH, međunarodno priznate, članice UN-a i važnih institucija/asocijacija u svijetu, etc. pripadaju istomu etničkom korpusu? Osim Bošnjaka, koji nisu etnički Turci, nego slavenski živalj koji je u pet stoljeća osmanlijske okupacije Balkana zamijenio kršćansku islamskom vjerom. A to je, tvrde i turski predsjednik i Izetbegović Mlađi, povijesni cement koji "povezuje Turke i Bošnjake za sva vremena". Dapače, Erdoğan će to posvjedočiti u sarajevskoj Zetri svojim "bliskim vezama" s Alijom Izetbegovićrm, prvim predsjednikom neovisne BiH, koji mu je "ostavio u amanet" (nasljeđe, op. a.) skrb za BiH "kao području koje je osvojio sultan El-Fatih i na kojemu žive njegovi potomci". Navodno mu je kazao: "Erdoğane, sinko, vi se pobrinite za ovo područje".

Bit će da su tu istu povijesnu skrb na samrti ostavili i tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u nasljeđe HDZ-u i Draganu Čoviću u BiH, a srbijanski vožd Slobodan Milošević pak Republici Srpskoj i Miloradu Dodiku, pa se bivša "Jugoslavija u malom" - u kojoj je Alija Izetbegović 1990. godine bio negirao i najmanju mogućnost izbijanja rata i krvavih međuetničkih sukoba - poslijeratno obrela u većoj napasti no što je ikad bila. Čak i za osmanlijskog vakta o kojemu, ako ništa drugo i bolje, eto, svjedoče do dana današnjeg funkcionalne četiri raznovjerske povijesne bogomolje u srcu stare sarajevske jezgre, na udaljenosti svega stotinjak metara zračne linije jedna od druge: Begova džamija na Baščaršiji, pa katolička katedrala, židovska sinagoga i srpska pravoslavna crkva. Za usporedbu o vjerskoj i etničkoj nesnošljivosti nekada i sada, u zadnjem su ratu u BiH srpski bezumnici 1993. godine u Banjoj Luci bili razorili do temelja čuvenu Ferhat-pašinu džamiju (Ferhadiju) iz 1579. godine, jedan od najsjajnijih bisera islamske arhitekture 16. stoljeća, na UNESCO-voj listi svjetske baštine.

Iste noći 15 minuta kasnije eksplozivom je razorena i Arnaudija iz 1594. godine, džamija iste vrijednosti s UNESCO-ve liste. Hrvatima jednako mržnjom bez pokrića poremećene pameti zasmetale su dvije džamije u srednjobosanskomu mjestu Ahmićima - gdje su ubojice HVO-a poklale i rafalima usmrtile 116 golorukih Bošnjaka svih dobi i oba spola, među njima tromjesečnu bebu u kolijevci - ali i Stari most u Mostaru, također UNESCO-va svjetska baština, koji je 1566. dao sagraditi sultan Sulejman Veličanstveni i koji je u to doba bio najveća lučna konstrukcija na svijetu. Ni na jednoj od triju zaraćenih strana u BiH nije manjkalo kretena i idiota koji su se - većina je nekažnjena do dana današnjeg, uključivo srpski genocid nad Bošnjacima u Srebrenici - nenadoknadivo iživljavali nad "njima, njihovim životima", nad "njihovim" kulturnim i etničkim identitetom i "njihovim" vjerskim i tradicijskim osjećajima. Svi takvi i svaki put - u ime "svog naroda". Sic transit. Smišljeni je to dio politike etničkog čišćenja čije posljedice nisu sanirane, prognani se uglavnom nisu i neće vratiti u svoje domove, a danas se to stanje zlorabi u separatisričke svrhe.

A nikakav narod ni vjera nikog nisu ovlastili niti bi imali pravo ovlastiti za zločin. Baš kao što ni sada "nezamjenjivi" vođe triju "nepomirljivih" b-h politika nemaju pravo u ime "svog naroda" razarati suverenu državu BiH. A to čine - napadno gledajući prema Beogradu, Zagrebu i Ankari, gdje također ne sjede lideri vizionari dobrobiti, savjesni i pametni ljudi koji ne žele manipulirati tuđim sudbinama - pazeći ipak da pregrubo ne nagaze kurje oči Washingtonu, Moskvi i Beuxellesu. Nakon kontroverznih, je li, hodočašća Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića između Zagreba i Beograda, pa Dodikove separatističke najave srpsko-hrvatskog "razdružujućeg" ultimatuma Bošnjacima - a sve uoči lokalnih izbora u BiH 15. studenoga i potom općih - veliko je pitanje je li b-h tronožac uopće još nekako i stoji. Ili su tri noge privid zbog međunarodne zajednice, a tronožac ne samo da ne stoji na dvije nego ni na - jednoj. Bit će da da je u tom prividu glavni razlog zašto je iz Moskve upravo javljeno Beogradu i Sarajevu kako predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin odgađa najavljeni posjet. Formalno objašnjenje jest da je, "bio u kontaktu sa zaraženim virusom SARS-CoV-2", pa... Bio je i premijer RH Andrej Plenković u kontaktu sa zaraženim svjetskim No. 1 u tenisu Novakom Đokovićem i nije mu smetalo da zakrabuljen ugosti zakrabuljene iz BiH Dodika i Čovića, pa Čovića i Izetbegovića.

Veliki i moćni igraju po svojim pravilima - sviđalo se to komu ili ne - a u BiH, Srbiji i RH  mali i nemoćni prdnuti ne smiju bez njihova dopuštenja, kamoli samovoljno s jamcima (Beograd i Zagreb) mijenjati Daytonski ili Washingtonski sporazum, odnosno pisati novi Izborni zakon BiH kojim bi se poremetio odobreni red stvari. Ma kako se neki konstitutivac osjećao zakinut. Kao što će HDZ-ovi b-h Hrvati biti "zakinuti" u bilo kojoj inačici odobrenog "reda stvari", ako HDZ BiH i Dragan Čović ne budu jedini i neupitni izborni politički predstavnici "hratskog naroda" u cijeloj piramidi vlasti: od Predsjedništva BiH do zadnjeg zaseoka u kamenitoj provinciji gdje ijedan Hrvat još diše.

Po istom tom izbornom zakonu po kojemu je Željko Komšić uvjerljivo 7. listopada 2018. godine svrgnuo Dragana Čovića s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Čović je dobio prethodni mandat. Većinom također i bošnjačkih glasova. I bio je legitiman. Komšić sada nije, jer je HDZ odlučio kako samo Dragan Čović smije biti legitiman "predstavnik hrvatskog naroda u BiH". Na prošlim izborima prokockao je bošnjačke glasove promiskuitetnim, tzv. trećeentitetskim slizavanjem s voždom iz Banje Luke, separatistom Miloradom Dodikom. HDZ BiH se još za ratnih dana pobrinuo politikantskom alkemijom izbaciti iz konkurencije druge stranke hrvatskog predznaka te vojnički ustrojio svoje birače - sve do čuvene i davno umrle babe Anđe - da u četveroredima disciplinirano, već i prije praskozorja, čekaju otvaranje birališta. Nema veze glasa li se za strukture vlasti u RH (biračko pravo na osnovi dvojnog državljanstva) ili one u BiH, odnosno hrvatsko-bošnjačkom entitetu Federaciji BiH. Glede i u svezi, je li, Provjereno je Nove TV neki dan objavilo izvrsnu reportažu o mrvim dušama bâba anđa i nepostojećim glasačima/"državljanima" BiH prijavljenih prebivališta na adresama u RH i Srbiji, gdje uopće ne žive. Na biračkim popisima u BiH je 19 500 s navodno prebivalištem u RH.

O bošnjačkoj majorizaciji Hrvata u BiH i Federaciji BiH ponešto svjedoči i podatak da Hrvati - cca 14 posto udjela u stanovništvu, prije rata više od 15 posto - participiraju s 30-50 i više posto u tijelima entitetske/federalne piramide vlasti te u državnim strukturama BiH. Čak obnašaju najviše dužnosti. Unatoč tomu, HDZ BiH - u čijem su ešalonu svi viđeniji, a sudski (još) netaknuti vojni i politički čimbenici bivšeg HVO-a i tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, uključivo duh velikohrvatske politike čiji je program osuđen na Haaškom sudu kao tzv. udruženi zločinački pothvat - blokira, komplicira ili ometa djelovanje ključnih državnih institucija BiH (uključivo Predsjedništva BiH; ignorira ga i HDZ-ov službeni Zagreb), sugerirajući (ne)izravno da je BiH neprirodna, disfunkcionalna, nestabilna i besperspektivna država. I zato je jako važno uvjeriti međunarodnu zajednicu - kako to nude Dodik i Čović, a Beograd i Zagreb ne bi imali ništa protiv; Ankaru tko pita? - da ugasi vatru pod tzv. bosanskim loncem. Srpske bi i hrvatske b-h ptice tada slobodno odletjele svojim jatima. Bošnjačke bi ostale u svomu "džamahirijskom gnijezdu", je li, na "pustinjskom" baobabu šireg zeničkog kraja. (Ratni srpsko-hrvatski račun bez krčmara iz razdoblja kada su dvije "bratske kršćanske" vojske sinkronizirano granatirale treću, "mudžahedinsku". Zapravo, ubijale civile što prisežu Proroku, jer su Armiji BiH mogle samo staviti soli na rep.)

Generalni tajnik Biskupske konferencije BiH mons. Ivo Tomašević kazao je Justice Reportu: "Kao svećenik se osjećam duboko povrijeđen kad netko govori da je to bio vjerski rat, jer Katolička crkva, a vjerujem i druge zajednice, od tog rata nisu imale apsolutno nikakvu korist, već samo ogromnu štetu. Ovaj rat su u većini kreirali, vodili i, nažalost, u većini vlast imaju ljudi koji jedva da imaju nešto zajedničko s vjerom". Dum bi Marin rekao - ljudi nahvao. A tzv. ljudi nahvao nisu nestali okončanjem srpsko-hrvatsko-bošnjačke pucačine 1992.-1995. u bivšoj "Jugoslaviji u malom". Ne okajavaju svi ratne grijehe u haaškim uzama po europskim zemljama, nisu svi ni približno privedeni božici povezanih očiju, s mačem u desnici i kantarom u ljevici niti je svima i moralno, i politički i praktično krvavih ruku - što jest najtragičnije u poslijeratnoj b-h zbílji, i tempirana je bomba u temeljima budućnosti demokratske, europske, civilizirane BiH - uskraćeno voditi važniju riječ u vlasti.

Međunarodna je zajednica najodgovornija zašto se ovnovi na brvnu ne žele dogovoriti u interesu ne samo "svojih", već svih žitelja zemlje koja jedino ima perspektivu kao cjelovita, europska država ravnopravnih ne samo triju konstitutivnih nego i svih naroda što u njoj žive. Dogovor je itekako moguć: za opće dobro žitelja i za mir, stabilnost i napredak u ovom dijelu Europe. Ali nije moguć sa samozvancima koji na podlozi izborniih inženjeringa unutar "svôg naroda" - u kojemu su, vrag će znati kako, najbogatiji poslijeratni sunarodnjaci? - glumataju mesije, ucjenjuju se međusobno i nanose nepopravljivu štetu i državi i državljanima. Oni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ini što ne pristaju na šovinistička huškanja svojih mesija, politiku mržnje i podjela, koji nisu nečasno ratovali - mnogi uopće nisu željeli sudjelovati u ratu - i ne pristaju da im djecu truju izmišljenim mitovima tzv. krvi i tla odavno su već spakirali putne torbe i iselili se iz ne samo obaju entiteta u BiH nego i iz Srbije i RH. A ratovi u ludim glavama politikanata svih triju strana još traju. I zato ne može biti dogovora.

Neće biti dogovora ni zato što glavni međunarodni arhitekti, jamci i kontrolori poslijeratnog postjugoslavenskog tzv. novog poretka imaju "preče brige" i uopće se ne opterećuju time može li ili ne može tzv. bosanski tronožac stajati na tri, na dvije ili na - samo jednoj nozi. Dok još nitko nije pao s njega i razbio si zube. Šteta. Međunarodna zajednica čeka Godota, tzv. bosanski lonac kipi na sve strane, a balkanski mesije neodgovorno se igraju vatrom pod njim? Čas pojačaju, čas utišaju, a nitko pametan da ih makar lupi po prstima. Barem čisto pedagoški.

h-alter