Uzevši u obzir cijeli kontekst juriša na Kongres, treba znati da će proces opoziva Donalda Trumpa, bio on uspješan ili ne, prije ili poslije Bidenova stupanja na dužnost, zasigurno dodatno podijeliti američku politiku i društvo te može biti nagovještaj daljnje erozije međusobnoga povjerenja i kvalitetnoga funkcioniranja institucija u ovoj staroj, no boležljivoj demokraciji



Nakon nasilnoga ustaničkog juriša najgorljivijih Trumpovih pristaša na zgradu američkoga Kongresa prošloga tjedna ponovno se u američki, ali i svjetski medijski prostor vratio pojam impeachment, odnosno pojam iz anglosaksonskoga prava koji označava tužbu protiv javnoga dužnosnika koja služi prijevremenom micanju s dužnosti u slučaju dokazanoga ozbiljnog kršenja zakona.

Ovakva praksa opoziva dužnosnika ima dugu povijest te je tako prvi zabilježeni slučaj impeachmenta onaj baruna Williama Latimera, kraljevskoga komornika, kojeg je 1376. parlament pomoću istoimenoga procesa maknuo s dužnosti zbog, između ostaloga, utaje poreza i dadžbina, uzimanja mita, suradnje s neprijateljem i zavjere oko naplate nepostojećih zajmova. Posljedično je završio u zatvoru, a kasnije pomilovan te se nakon nekoliko godina ponovno našao na javnim, doduše nižim, dužnostima.


Uoči procesa impeachmenta protiv Donalda Trumpa 2019. bili smo pisali o različitim načinima kontrole izabranih dužnosnika te se osvrnuli i na hrvatsku i europsku praksu. Sada ćemo se dublje pozabaviti američkim kontekstom te ga usporediti s drugim recentnim slučajevima izvršnih predsjednika i postupaka u kojima su bili sklanjani s dužnosti.

Opozivi od Brazila do Južne Koreje


U predsjedničkim sustavima vlasti izvršna je vlast koncentrirana u jednoj osobi, predsjednici ili predsjedniku, dok članovi kabineta/administracije imaju sekundarnu ulogu. Upravo zbog velikih ovlasti i zbog fokusa sustava na njima, od predsjednika se puno očekuje, ali zato, u specifičnim okolnostima, mogu biti i pozvani na odgovornost. Dakako, to pozivanje na odgovornost mora biti jasno pravno utemeljeno te ga je moguće provesti u djelo tek kada se zadovolje pretpostavke u drugim granama vlasti, tako da je za uspješno micanje predsjednika s položaja obično potrebna posebna većina (dvotrećinska ili neka veća natpolovična) u zakonodavnom tijelu i/ili najvišem sudskom tijelu u zemlji.


Brazil, golema federalno uređena predsjednička demokracija s mnogim sličnostima sa Sjedinjenim Državama, ima iskustvo impeachmenta. Godine 1992. predsjednik Fernando Collor de Mello dao je ostavku tijekom postupka utvrđivanja odgovornosti zbog korupcije, no Senat ga je svejedno osudio kako bi bio spriječen vratiti se na vlast (u idućih osam godina). Godine 2016. predsjednica Dilma Rousseff je opozvana zbog kršenja proračunskih zakonskih odredbi, no Senat ju nije uspio osuditi za korupciju, čime bi joj bila zapriječena buduća politička karijera.

Na Filipinima su zabilježeni mnogi pokušaji opoziva javnih dužnosnika, uključivši čak četiri započeta procesa opoziva predsjednice Glorije Macapagal Arroyo u razdoblju od 2005. do 2008. godine, no niti jedan naposljetku nije zadobio dovoljnu većinu u donjem domu Kongresa.

U rujnu 2020. godine pokrenut je neuspješan pokušaj opoziva peruanskoga predsjednika Martína Vizcarre pod optužbom za 'moralnu nesposobnost' uslijed objavljivanja kompromitirajućih snimki koje sugeriraju trgovanje utjecajem. Međutim u novom procesu, u studenom iste godine, uspješno je opozvan zbog optužbi za korupciju, nakon čega su uslijedili masovnih prosvjedi i štrajkovi njegovih pristaša. Zadnji uspješno opozvan peruanski predsjednik bio je Alberto Fujimori, a koji je pod optužbom za korupciju 2000. godine pobjegao u Japan te pokušao telefaksom dati ostavku prije opoziva nakon dvadesetogodišnje pozicije na čelu države.


U Južnoj Koreji je predsjednica Park Geun-hye opozvana 2016. zbog zlouporabe ovlasti, čime je postala prva korejska šefica države koja je doživjela uspješan opoziv. Naime predsjednik Roh Moo-hyun 2004. opozvan je zbog kršenja izbornih propisa, no potom vraćen na položaj zahvaljujući odluci Ustavnoga suda. Nakon silaska s dužnosti suočen je sa sudskim procesima vezanima uz korupcijske radnje, a 2009. karijeru je okončao skokom s litice.

Američka povijest impeachmenta


Premda se postupak opoziva u američkoj, ali i svjetskoj javnosti obično vezuje samo uz instituciju predsjednika, ovo je pravno-političko sredstvo do sada uspješno primijenjeno protiv niza saveznih sudaca.

Međutim u ovome nas trenutku ipak ponajviše zanima povijest i praksa opoziva američkih predsjednika. Prvi kod kojega je pokrenut postupak opoziva bio je James Buchanan 1860. godine, u osvit Američkoga građanskog rata. Premda istražno povjerenstvo u Zastupničkom domu nije uspjelo pronaći dovoljno elemenata za opoziv, na temelju sumnjivih poslova oko izgradnje željeznice zaključilo je da se radi o najkorumpiranijoj administraciji do tada.

Opoziv će za samo jedan senatorski glas izbjeći i Andrew Johnson nakon što se ogriješio o zakon o obnašanju dužnosti jer je imenovao savezne dužnosnike mimo za njih predviđene suglasnosti Senata. Gotovo stotinu godina kasnije, nakon afere Watergate, u kojoj je otkriveno prisluškivanje suparničke strane tijekom izborne kampanje, Zastupnički dom pokrenuo je istražne radnje protiv Richarda Nixona, no postupak je prekinut njegovom ostavkom. Bill Clinton je zbog lažnog svjedočenja, zlouporabe položaja i remećenja pravne države opozvan u donjem domu, no 1999. godine oslobođen je optužbi u Senatu, odnosno nije postignuta dvotrećinska većina. Senat je u veljači 2020. godine optužbi za zlouporabu položaja i remećenje pravne države, posebice u kontekstu utjecaja na ukrajinskoga predsjednika da se pokrene istraga protiv Bidenova sina Huntera, oslobodio Donalda Trumpa.


Predsjednik za jedan mandat i dva opoziva?

Tijekom jučerašnjega dana u Zastupničkom domu inicirana je rezolucija kojom bi trebao otpočeti novi proces opoziva, ovaj put zbog poticanja i ohrabrivanja na pobunu, odnosno nasilni ulazak njegovih vjernih sljedbenika na područje vašingtonskoga Kapitola. Ovo je za demokratsku većinu u donjem domu američkoga Kongresa bila opcija B, nakon što Mike Pence nije pokazao namjeru aktivirati 4. stavak 25. amandmana Ustava koji omogućava da potpredsjednik i većina članova užega predsjednikovoga kabineta (dakle barem osam od petnaest ministara) proglase predsjednika nesposobnim obavljati svoje dužnosti.

U trenutku zaključenja ovoga teksta preko dvjesto zastupnika javno je najavilo podržavanje rezolucije, tako da je dosta izvjesno to da Zastupnički dom prije inauguracije 20. siječnja prihvati članke o opozivu predsjednika te ih uputi Senatu poradi procesa utvrđivanja odgovornosti. Međutim manje je vjerojatno da će Trump ovoga puta biti doista opozvan u Senatu. Naime premda je njegova supruga Elaine Chao nakon udara na Kongres dala ostavku na mjesto ministrice prometa, Mitch McConnell, vođa republikanske senatske većine na odlasku, dao je naslutiti kako će iskoristiti sve raspoložive instrumente da bi spriječio ili odgodio proces opoziva.


McConnell je drugim senatorima uputio memorandum kojim objašnjava proceduru prema kojoj će Senat djelovati ako mu Zastupnički dom proslijedi zahtjev za Trumpovim opozivom. Prema tom memorandumu, Senat se nalazi u stanci te nastavlja redovno zasjedanje tek 19. siječnja, kada i može zaprimiti članke o opozivu iz donjega doma, a po njima može djelovati tek u jedan popodne idućega dana, tj. sat vremena nakon što Biden prisegne za novoga predsjednika. Izvanredno zasjedanje moguće je ako Senat jednoglasno tako odluči. Izuzev toga, valja naglasiti kako je ionako teško očekivati postizanje dvotrećinske većine u Senatu.

Prilikom prvoga procesa opoziva početkom prošle godine, Mitt Romney, republikanski kandidat na izborima 2012. godine, bio je jedini senator iz te stranke koji je glasao za opoziv Trumpa, a u ovom trenutku nema naznaka da bi mu se mogla pridružiti veća skupina drugih republikanskih senatora.


Uzevši u obzir cijeli kontekst juriša na Kongres, treba znati kako će proces opoziva, bio on uspješan ili ne, prije ili poslije Bidenova stupanja na dužnost, zasigurno dodatno podijeliti američku politiku i društvo te može biti nagovještaj daljnje erozije međusobnoga povjerenja i kvalitetnoga funkcioniranja institucija u ovoj staroj, no boležljivoj demokraciji.

Prema predaji, mjesec siječanj (latinski Ianuarius) dobio je naziv po Janusu, starorimskom dvoličnom božanstvu početaka i svršetaka, vrata, promjena i vremena. No rimski poljoprivredni ljetopisi otkrivaju kako je titularno božanstvo ovoga mjeseca bila Junona, zaštitnica i posebna savjetnica države. Ostaje vidjeti čime će se pretežno rukovoditi Amerika, prije više od dva stoljeća sazdana na idealiziranoj slici rimske republike.

tportal