Američki predsjednik Donald Trump ponovo jača protu-europsku retoriku po pitanju međusobnih gospodarskih odnosa i prijeti novim oštrim mjerama, dok Europski parlament ne zna što savjetovati Bruxellesu – početi pregovore sa SAD-om ili ne. Međutim, EU, svejedno, Trumpu pokazuje „oštre zube“ i prijeti brzim protuodgovorom. Što iza svega ovog stoji i tko će na kraju izvući deblji kraj?
Američki predsjednik Donald Trump, nakon sastanka s irskim predsjednikom u Washingtonu, zaprijeto je Europskoj uniji i, očito, otvara novi front američkog trgovinskog ratovanja. Naime, Trump sada prijeti uvođenjem oštrih mjera ukoliko EU odbije američku inicijativu za obavljanje trgovinskih pregovora. „Ako oni ne budu htjeli s nama razgovarati, mi ćemo poduzeti ono što će biti vrlo oštro s gledišta ekonomije. Uvest ćemo carine na mnoge njihove proizvode jer se Europska unija odnosi prema SAD-u vrlo, vrlo nepošteno tijekom mnogih godina i desetljeća“. (Podsjećam: SAD je još prošle godine uveo 25%-tne carine na europski čelik i 10%-tne na aluminij. Trump je ostavio mogućnost i za uvođenje 20%-tnih carina na uvoz europskih automobila. EU je zaprijetila protumjerama u iznosu od 300 milijardi dolara.)
Ta je Trumpova izjava uslijedila nakon što Europski parlament nije mogao postići jedinstveni stav oko toga, treba li početi pregovore sa SAD-om o obustavi carina uvedenih na američke proizvode. Zastupnici su najprije izglasali niz amandmana za promjenu te inicijative, a potom su odbacili vlastitu rezoluciju, faktički ne donijevši nikakvu odluku. Ali neovisno o tome europarlamentarci su Amerikancima svejedno „pokazali zube“. „Ako SAD primjene trgovinske mjere protiv nas, odgovor će biti brz. Pregovori će biti prekinuti. To je utvrđeno direktivom o trgovinskim pregovorima i mi ćemo brzo uvesti identične protumjere. Ali nadam se da će razum ipak prevladati i da to neće biti potrebno“, izjavila je Cecilia Malmström, eurokomesar za trgovinu.
Međutim, brojni analitičari svejedno smatraju kako će Trumpova izabrana taktika pritiska njemu omogućiti polučenje uspjeha od strane Europske unije: najprije ih prestrašiti, a onda ići na kompromis pod uvjetima koji su puno prihvatljiviji po SAD. Takvu taktiku Trump je već demonstrirao u pregovorima s Meksikom i Kanadom, primoravši ih na odustajanje od sporazuma NAFTA i sklapanje novog, po SAD povoljnijeg; sa Sjevernom Korejom (za sada bez konačnog uspjeha); on sličnu taktiku demonstrira i prema Iranu, stišćući Teheran nikada jačim sankcijama ali pritom ga i pozivajući na sjedanje za zajednički pregovarački stol i sklapanje bilateralnog sporazuma sa SAD-om, ignorirajući onaj, sada važeći – međunarodni, iz kojeg su se SAD-e u svibnju prošle godine jednostrano povukle. S Kinom takva Trumpova taktika, iako identičnog obrasca, prolazi puno teže jer Peking odgovara simetričnim carinskim protumjerama zbog svoje goleme ekonomske moći ali i međuovisnosti dviju mega-ekonomija, što čini razumnom pretpostavku kako će do njihovog sporazuma prije ili kasnije morati doći uz znatno veći uravnoteženi sadržaj ispunjenja njihovih interesa (iako će i u tom slučaju sporazum sigurno, barem blago ići u veću korist američke strane jer Kina gleda dugoročnije i karakterizira je element strateške strpljivosti zbog kojeg je spremna i na pojedine, po sebe loše ustupke u korist ostvarenja konačnog cilja). Iz tog razloga američko-kineski pregovori i traju tako dugo, a krajnji ishodom je još uvijek nepoznat iako su američki mediji do prošlog tjedna bili vrlo optimistični po pitanju njihovog uspjeha i konačnog potpisivanja trgovinskog sporazuma. Tako je danas kineski premijer izjavio da je njegova zemlja izložena „nedopustivim pritiscima“. Ali svejedno je na današnjem zasjedanju zastupnika kineskog parlamenta usvojen novi zakon o stranim investicijama, koji će Kinu učiniti otvorenijom za ulazak stranog kapitala. A upravo je to bio jedan od zahtjeva američke strane u međusobnim pregovorima. Neovisno o tome sastanak Trump-Xi Jinping je odgođen s kraja ožujka za nepoznati datum u travnju, a danas je Trump izjavio kako će za konačnu spoznaju o tome, hoće li se ili ne postći sporazum s Kinom trebati proći još najmanje tri-četiri tjedna.
Ali vratimo se mi Europi. Statistika za gospodarske odnose EU sa SAD-om za prošlu godinu još nije objavljena, ali pogledajmo, zato, kako je ona izgledala 2017. godine:
Tada su SAD bile glavni gospodarski partner EU, a međusobna robna razmjena iznosila je 631 milijardu eura ili 16,9% od ukupne vanjske trgovine Europske unije, pri čemu suficit u međusobnoj robnoj razmjeni iznosi oko 100 milijardi dolara u korist EU. A ono glavno, čim sada Trump prijeti EU, jesu carine na uvoz europskih automobila, i to ne bez razloga: upravo proizvodnja automobila zauzima jedan od glavnih segmenata EU izvoza u SAD (slijede je strojogradnja, farmaceutski proizvodi i medicinska oprema) i zato bi carine na automobile vrlo brzo i vrlo bolno udarile po europskoj ekonomiji.
A čini se kako Trump po pitanju EU sada ide va bank – ili će dobiti tražene ustupke za pristup EU tržištu za američke izvoznike (to izaziva veliki strah europskih tvrtki koje se boje da neće moći parirati beskrupuloznom i moćnom američkom krupnom biznisu, zbog čega je svojednobno i sprječen Transatlantski trgovinski sporazum), ili će silom promijeniti trgovinsku ravnotežu u korist Washingtona. Osim toga, Washington u EU traži ostvarenje i svojih energetskih interesa. Tako je na energetskoj konferenciji u Hustonu, američki ministar energetike Rick Perry Bruxellesu ponovo predložio veću kupnju američkog ukapljenog plina.
EU, nedvojbeno ima snagu za prilično jak protuodgovor SAD-u, ali ukupna konfiguracija geopolitičkih odnosa i procesa, a isto tako i onih unutar same EU, Bruxellesu ne idu u prilog. Zato ćemo nastaviti sa zanimanjem pratiti daljnji razvoj prilično poremećenih odnosa između glavnih prekoatlanstskih saveznika, jer su ulozi i u ovoj Trumpovoj započetoj igri uistinu po sve strane golemi.
geopolitika
Američki predsjednik Donald Trump, nakon sastanka s irskim predsjednikom u Washingtonu, zaprijeto je Europskoj uniji i, očito, otvara novi front američkog trgovinskog ratovanja. Naime, Trump sada prijeti uvođenjem oštrih mjera ukoliko EU odbije američku inicijativu za obavljanje trgovinskih pregovora. „Ako oni ne budu htjeli s nama razgovarati, mi ćemo poduzeti ono što će biti vrlo oštro s gledišta ekonomije. Uvest ćemo carine na mnoge njihove proizvode jer se Europska unija odnosi prema SAD-u vrlo, vrlo nepošteno tijekom mnogih godina i desetljeća“. (Podsjećam: SAD je još prošle godine uveo 25%-tne carine na europski čelik i 10%-tne na aluminij. Trump je ostavio mogućnost i za uvođenje 20%-tnih carina na uvoz europskih automobila. EU je zaprijetila protumjerama u iznosu od 300 milijardi dolara.)
Ta je Trumpova izjava uslijedila nakon što Europski parlament nije mogao postići jedinstveni stav oko toga, treba li početi pregovore sa SAD-om o obustavi carina uvedenih na američke proizvode. Zastupnici su najprije izglasali niz amandmana za promjenu te inicijative, a potom su odbacili vlastitu rezoluciju, faktički ne donijevši nikakvu odluku. Ali neovisno o tome europarlamentarci su Amerikancima svejedno „pokazali zube“. „Ako SAD primjene trgovinske mjere protiv nas, odgovor će biti brz. Pregovori će biti prekinuti. To je utvrđeno direktivom o trgovinskim pregovorima i mi ćemo brzo uvesti identične protumjere. Ali nadam se da će razum ipak prevladati i da to neće biti potrebno“, izjavila je Cecilia Malmström, eurokomesar za trgovinu.
Međutim, brojni analitičari svejedno smatraju kako će Trumpova izabrana taktika pritiska njemu omogućiti polučenje uspjeha od strane Europske unije: najprije ih prestrašiti, a onda ići na kompromis pod uvjetima koji su puno prihvatljiviji po SAD. Takvu taktiku Trump je već demonstrirao u pregovorima s Meksikom i Kanadom, primoravši ih na odustajanje od sporazuma NAFTA i sklapanje novog, po SAD povoljnijeg; sa Sjevernom Korejom (za sada bez konačnog uspjeha); on sličnu taktiku demonstrira i prema Iranu, stišćući Teheran nikada jačim sankcijama ali pritom ga i pozivajući na sjedanje za zajednički pregovarački stol i sklapanje bilateralnog sporazuma sa SAD-om, ignorirajući onaj, sada važeći – međunarodni, iz kojeg su se SAD-e u svibnju prošle godine jednostrano povukle. S Kinom takva Trumpova taktika, iako identičnog obrasca, prolazi puno teže jer Peking odgovara simetričnim carinskim protumjerama zbog svoje goleme ekonomske moći ali i međuovisnosti dviju mega-ekonomija, što čini razumnom pretpostavku kako će do njihovog sporazuma prije ili kasnije morati doći uz znatno veći uravnoteženi sadržaj ispunjenja njihovih interesa (iako će i u tom slučaju sporazum sigurno, barem blago ići u veću korist američke strane jer Kina gleda dugoročnije i karakterizira je element strateške strpljivosti zbog kojeg je spremna i na pojedine, po sebe loše ustupke u korist ostvarenja konačnog cilja). Iz tog razloga američko-kineski pregovori i traju tako dugo, a krajnji ishodom je još uvijek nepoznat iako su američki mediji do prošlog tjedna bili vrlo optimistični po pitanju njihovog uspjeha i konačnog potpisivanja trgovinskog sporazuma. Tako je danas kineski premijer izjavio da je njegova zemlja izložena „nedopustivim pritiscima“. Ali svejedno je na današnjem zasjedanju zastupnika kineskog parlamenta usvojen novi zakon o stranim investicijama, koji će Kinu učiniti otvorenijom za ulazak stranog kapitala. A upravo je to bio jedan od zahtjeva američke strane u međusobnim pregovorima. Neovisno o tome sastanak Trump-Xi Jinping je odgođen s kraja ožujka za nepoznati datum u travnju, a danas je Trump izjavio kako će za konačnu spoznaju o tome, hoće li se ili ne postći sporazum s Kinom trebati proći još najmanje tri-četiri tjedna.
Ali vratimo se mi Europi. Statistika za gospodarske odnose EU sa SAD-om za prošlu godinu još nije objavljena, ali pogledajmo, zato, kako je ona izgledala 2017. godine:
Tada su SAD bile glavni gospodarski partner EU, a međusobna robna razmjena iznosila je 631 milijardu eura ili 16,9% od ukupne vanjske trgovine Europske unije, pri čemu suficit u međusobnoj robnoj razmjeni iznosi oko 100 milijardi dolara u korist EU. A ono glavno, čim sada Trump prijeti EU, jesu carine na uvoz europskih automobila, i to ne bez razloga: upravo proizvodnja automobila zauzima jedan od glavnih segmenata EU izvoza u SAD (slijede je strojogradnja, farmaceutski proizvodi i medicinska oprema) i zato bi carine na automobile vrlo brzo i vrlo bolno udarile po europskoj ekonomiji.
A čini se kako Trump po pitanju EU sada ide va bank – ili će dobiti tražene ustupke za pristup EU tržištu za američke izvoznike (to izaziva veliki strah europskih tvrtki koje se boje da neće moći parirati beskrupuloznom i moćnom američkom krupnom biznisu, zbog čega je svojednobno i sprječen Transatlantski trgovinski sporazum), ili će silom promijeniti trgovinsku ravnotežu u korist Washingtona. Osim toga, Washington u EU traži ostvarenje i svojih energetskih interesa. Tako je na energetskoj konferenciji u Hustonu, američki ministar energetike Rick Perry Bruxellesu ponovo predložio veću kupnju američkog ukapljenog plina.
EU, nedvojbeno ima snagu za prilično jak protuodgovor SAD-u, ali ukupna konfiguracija geopolitičkih odnosa i procesa, a isto tako i onih unutar same EU, Bruxellesu ne idu u prilog. Zato ćemo nastaviti sa zanimanjem pratiti daljnji razvoj prilično poremećenih odnosa između glavnih prekoatlanstskih saveznika, jer su ulozi i u ovoj Trumpovoj započetoj igri uistinu po sve strane golemi.
geopolitika
