Donaldu Trumpu baš nije lako. Svekolika američka političko-obavještajno-medijska opozicija dahće mu za vratom kako to odavno nije viđeno u svjetskoj politici, posebno na Zapadu. Doduše, u Americi je u prošlosti problem »neposlušnih« predsjednika rješavan i ubojstvima ili aferama kako je skinut Nixon ali, za Watergate je trebalo više vremena. Sada se mnogima žuri. Trumpu se impeacment pominje bezmalo od početka, a evo sad i »Amendmenta 25« koji se bavi temom – šta ako predsjednika ubiju, ako podnese ostavku ili se povuče iz Ureda... Nije čudo što je Trump izjavio uz pomalo bolni uzdah povodom prvih sto dana u Bijeloj kući, kako »nije očekivao da će biti tako teško«.
Protivnici Trumpu ciljano jašu za vratom, uglavnom povodom Putina i Rusa. Prvo su mu eliminirali začajnog igrača u početnom timu, savjetnika za nacionalnu bezbjednost M. Flynna. Onda se »ruska priča« nastavila do otpuštanja direktora FBI Jamesa Comeya, da bi se nastavila orkestriranom optužbom da je navodno predao Lavrovu hiper značajne klasificirane informacije o terorizmu dobijene od – Izraela! Ovim drama dobija novu dimenziju. Na vrat je navukao ne samo stare protivnike već i inače benigne Evropljane koji se odjednom guraju u igru optužbom da je Trump dramatično povećao »bezbjednosni rizik u cijelom svijetu«. No, posebna muka je što je dao materijala i lukavom Netanyahuu da ga pritisne u momentu kada je Izraelcu domaći ali i svjetski teren postao poprilično klizav. Momentum Trumpove posjete Bliskom istoku, uz »svraćanje« u Vatikan, nije mogao biti lošiji za njega, niti povoljniji za njegove preambiciozne partnere posebno one u Izraelu i Saudijskoj Arabiji. U problemu su jedino Palestinci ali u ovakvim igrama, najslabiji po običaju najgore prolaze.
Ne ulazeći u velike storije o geostrategiji prostora i energije – elemenata koji temeljno određuju svjetsku i posebno američku priču o Bliskom istoku i Izraelu, složenost Trumpove situacije uoči iduće sedmice kada treba da bude tamo, sasvim je prepoznatljiva u nekoliko naoko manje kapitalnih detalja, kao »slučajno« kreiranih.
U svakoj varijanti sve ovo pritiskuje istorijska činjenica prema kojoj je Jeruzalem, sa ili bez Trumpa i Netanyahua, odvajkada bio i ostao »grad slučaj«. U njemu su svetinje tri monoteističke religije, kršćanstva, judaizma i islama. Dovoljno da nikada ne bude mira. U ionako složenu storiju uvijek se miješala politika, ma kako se zvala. Zajednički imenitelj joj je isti – interes po svaku cijenu, realiziran uglavnom silom. U minulom stoljeću taj interes i politika u i oko Jeruzalema sveli su se na floskulu o »palestinskim pitanju«. Malo ko pita zašto to nije »izraelsko-palestinsko pitanje«. Vjerovatno zato što je Izrael svoje »pitanje« kao problem u ovoj generaciji priveo kraju. Za Netanyahua nema više Palestine, pa tako ni definiranih granica, nema obustave gradnje naselja na okupiranim teritorijama, nema povratka nekadašnjim kućama onih Palestinaca koji su u izraelsko-arapskim ratovima postali izbjeglice. Onda se evo pojavio i Donald Trump koji je predizbornu kampanju lani, uz niz drugih sočno-populističkih obećanja, obilježio i time da će potpisati odluku koju je US Kongres donio 1995.godine, (prvi put još 1950.) a kojom Ambasadu SAD treba prebaciti iz Tel Aviva u Jeruzalem, proglašenim glavnim gradom nedjeljivog Izraela. Odluka je, inače, protivna nikad osporenim ali i nikada realiziranim drugim odlukama UN-a o Palestini prema kojima Jeruzalem nije »jedinstveni i cjelovit« glavni grad Izraela, pa mu ni ambasade drugih država ne mogu biti tamo. Srce Starog grada sa svojim svetinjama ne pripada separatno ni Izraelu ni Palestini. Odnosno pripada i jednima i drugima i trećima.
U konceptu dvije države, Izraela i Palestine, na temeljima granica iz 1967. godine, zapadni dio Jeruzalema treba biti izraelski, a istočni palestinski. To je više ili manje otvoreno priznavao i Washington minulih sedamdeset godina, od odluke UN-a o podjeli. Realnost je danas, međutim, drugačija. Netanyahuov »koncept« budućnosti je sve agresivnije drugačiji. Uostalom, ovih dana »Bibi« i njegovi okončavaju posljednje pripreme za proslavu pedeset godina postojanja Izraela i Jeruzalema iz njegovih vizija.
U svemu ovome je Trump bio viđen kao poseban gost, naravno računajući na sve što je najavljivao u predizbornoj kampanji. Malo je ko, međutim, računao sa njegovim silnim »metamorfozama« spram onoga što je govorio prije i odmah nakon ulaska u Bijelu kuću. Prvo se ohladio u najavama o brzom preseljenju ambasade SAD iz Tel Aviva u Jeruzalem. To je pročitano i kao usporavanje procesa priznavanja Jeruzalema kao glavnog grada »cjelovitog« Izraela. Potom se palestinski predsjednik Abbas pojavio u Bijeloj kući pa je Trumpova prethodna najava – kako »direktni partneri«, znači Izrael i Palestinci, treba između sebe da se dogovore o njihovoj sudbini – pretočena u povratak na dugogodišnji američki stav o soluciji »dvije države«. Kako se približavalo putovanje u Jeruzalem ponešto jeste urijedila teza o dvije države, ali je ostala podrška »pravu Palestinaca na samoopredjeljenje.«
Onda su počele muke kojima američki predsjednik, očigledno ne baš vičan sofisticiranim smicalicama profesionalne politike, teško parira. Na globalnoj sceni, da se ne ulazi u kontekst Sirije, Irana, Golana, Rusa na terenu interesa Izraela itd., Trumpove nastupe u Jeruzalemu, pomno će promatrati svi. I kršćani i muslimani i jevreji iz cijelog svijeta. To je, da se ne zaboravi, više od polovice stanovništva planete. Ignorirati njihova osjećanja poprilično je samoubilački bilo kome ko želi presudno utjecati na svekoliku svjetsku zbilju. Na užem terenu, naftaškim režimima iz Zaliva, uz svu prikrivenu dobrohotnost spram Izraela, odnos prema Palestini nezaobilazno je važna komponenta u vlastitim kućama. Za tamošnje narode, ma kako manipulirane vlastitim liderima, Al-Quds, Al Aqsa i Haram al-Sharif, uz Palestinsku državu, mnogo su više nego što bilo kakva manipulacija time može podnijeti.
U ovu igru, ne bez otomanske lukavosti i ogromnih ambicija u svjetskim zbivanjima, ubacio se i Erdogan uoči samog dolaska u Bijelu kuću minule sedmice. Znao je da će Trump morati da bude izuzetno dobrohotan prema njemu zbog cijele situacije sa novom vezom Moskva-Ankara, pozicijom Turske u NATO-u itd. Završivši referendumom posao na domaćem političkom terenu, Erdogan se okrenuo »liderstvu« u muslimanskom svijetu i to preko Jeruzalema. Naime, pozvao je muslimane sa svim strana planete da u što većem broju pohode tamošnju mitsku džamiju Al-Aqsu kako bi se tako »zaštitio islamski identitet«. Na konferenciji o Jeruzalemu u Istambulu, povišenim tonom upozorio je da »svaki dan Jeruzalema pod okupacijom jeste uvreda za nas...« Ustvrdivši da je 26 hiljada Turaka lani posjetilo Jeruzalem (pored 600 hiljada Amerikanaca i 400 hiljada Rusa godinu ranije), »što je najviše iz jedne muslimanske države«, Erdogan je pozvao »stotine hiljada muslimana da posjete to njihovo sveto mjesto«. Nije propustio ni da pomene kako Turska ima prema Jeruzalemu »istorijsku odgovornost«, a Izrael se prema tome odnosi »rasistički i diskriminatorski«. Nir Barkat, gradonačelnik Jeruzalema, nije mu ostao dužan kazavši da je »jevrejski korjen u svakom ćošku grada...koji je otvoren za bogosluženje pripadnicima svih religija«, te kako se »grad mijenja samo na bolje u odnosu na vremena kada su njime vladali Turci...«
Znajući kako su Trump i Erdogan samo koji dan pred polazak Amerikanca u Jeruzalem iskazali i više nego izuzetno zadovoljstvo odnosima između njihove dvije velike države, jasno je da kontekst odnosa u trokutu Trump-Netanyahu-Erdogan, uz prisustvo lukavog Putina kao aktivnog kibicera u ovoj priči sa strane, postaje sve složeniji. Da se i ne govori o susretu u Rijadu sa tamošnjim jogunastim strateškim partnerom, te mudrim papom Franjom u Vatikanu.
Priča o složenosti posjete ovim nije završena. Uoči Dolaska Trumpa u Jeruzalem Netanyahu je požurio da se prijavi za pratnju gosta na poklonjenje ispred Zapadnog zida, svetog mjesta jevreja. Podno platoa na kojem je Al Aqsa. To lukavstvo bi ne samo Palestinci već i muslimani i kršćani iz cijelog svijeta shvatili kao poruku o »prisvajanju cijelog Jeruzalema kao glavnog grada Izraela«. Iz Bijele kuće je na ponudu odgovoreno jasno: Trump će ići pred Zapadni zid Solomonovog hrama samo u pratnji tamošnjeg rabina i tu Netanyahua neće biti. Trump će još posjetiti i Crkvu Isusovog groba, Muzej Holokausta i Izraelski muzej. Sa Abbasom i Palestincima će se sresti na Zapadnoj obali, u Betlehemu.
Priča sa Zidom plača ovim nije završena. Sa izraelskog »Channel 2« navodno su se interesirali hoće li premijer biti sa Trumpom tamo i hoće li to moći da snimaju. Kažu da je »neko« iz US Konzulata u Jeruzalemu reagirao pitanjima: O čemu govorite, to nije vaš posao, to nije ni prostor vaše nadležnosti. To nije vaša teritorija. To je dio Zapadne obale... Dovoljno za podizanje temperature, ali i za razne nedoumice otvorene nizom novih nijansi u odnosu prema »palestinskom pitanju« koje je u igru uveo Trump istrčavanjem pa povlačenjem još od pojave na predizbornoj sceni pa sve do danas. Uslijedila je i reakcija »visokog zvaničnika administracije« koji je ustvrdio da izjava u vezi sa Zapadnim zidom »nije autorizirana i ne predstavlja stav SAD i posebno predsjednika...« Savjetnika za nacionalnu sigurnost McMastera, iskusnog na terenu Bliskog istoka, pitali su u Washingtonu »da li je Zapadni zid dio Izraela«. Odgovorio je tek da je molitva predviđena na mjestu koje je najsvetije mjesto gdje se jevreji mole... a da pitanje zvuči kao stvar političke odluke.
Jeruzalem je čudo sam po sebi, a način balansiranja raznih interesa u njemu velika je umjetnost. Tu logika "izuzetnosti" i veličine bilo koje vrste teško prolazi. Dobro je da Trump ide tamo da to osjeti na licu mjesta. Ko nije bio, ne može mu se objasniti. Posebno ne onima koji bi da o svemu tamo još i sami odlučuju. Mnogo ih je u istoriji koji su to mislili, pa nisu uspjeli.
Ostaje da se vidi hoće li se Trump vratiti odatle mudriji ili tek kao nova žrtva iluzije da se Jeruzalem može nadvladati ovozemaljskom logikom posebnosti i snage.
novilist
Protivnici Trumpu ciljano jašu za vratom, uglavnom povodom Putina i Rusa. Prvo su mu eliminirali začajnog igrača u početnom timu, savjetnika za nacionalnu bezbjednost M. Flynna. Onda se »ruska priča« nastavila do otpuštanja direktora FBI Jamesa Comeya, da bi se nastavila orkestriranom optužbom da je navodno predao Lavrovu hiper značajne klasificirane informacije o terorizmu dobijene od – Izraela! Ovim drama dobija novu dimenziju. Na vrat je navukao ne samo stare protivnike već i inače benigne Evropljane koji se odjednom guraju u igru optužbom da je Trump dramatično povećao »bezbjednosni rizik u cijelom svijetu«. No, posebna muka je što je dao materijala i lukavom Netanyahuu da ga pritisne u momentu kada je Izraelcu domaći ali i svjetski teren postao poprilično klizav. Momentum Trumpove posjete Bliskom istoku, uz »svraćanje« u Vatikan, nije mogao biti lošiji za njega, niti povoljniji za njegove preambiciozne partnere posebno one u Izraelu i Saudijskoj Arabiji. U problemu su jedino Palestinci ali u ovakvim igrama, najslabiji po običaju najgore prolaze.
Ne ulazeći u velike storije o geostrategiji prostora i energije – elemenata koji temeljno određuju svjetsku i posebno američku priču o Bliskom istoku i Izraelu, složenost Trumpove situacije uoči iduće sedmice kada treba da bude tamo, sasvim je prepoznatljiva u nekoliko naoko manje kapitalnih detalja, kao »slučajno« kreiranih.
U svakoj varijanti sve ovo pritiskuje istorijska činjenica prema kojoj je Jeruzalem, sa ili bez Trumpa i Netanyahua, odvajkada bio i ostao »grad slučaj«. U njemu su svetinje tri monoteističke religije, kršćanstva, judaizma i islama. Dovoljno da nikada ne bude mira. U ionako složenu storiju uvijek se miješala politika, ma kako se zvala. Zajednički imenitelj joj je isti – interes po svaku cijenu, realiziran uglavnom silom. U minulom stoljeću taj interes i politika u i oko Jeruzalema sveli su se na floskulu o »palestinskim pitanju«. Malo ko pita zašto to nije »izraelsko-palestinsko pitanje«. Vjerovatno zato što je Izrael svoje »pitanje« kao problem u ovoj generaciji priveo kraju. Za Netanyahua nema više Palestine, pa tako ni definiranih granica, nema obustave gradnje naselja na okupiranim teritorijama, nema povratka nekadašnjim kućama onih Palestinaca koji su u izraelsko-arapskim ratovima postali izbjeglice. Onda se evo pojavio i Donald Trump koji je predizbornu kampanju lani, uz niz drugih sočno-populističkih obećanja, obilježio i time da će potpisati odluku koju je US Kongres donio 1995.godine, (prvi put još 1950.) a kojom Ambasadu SAD treba prebaciti iz Tel Aviva u Jeruzalem, proglašenim glavnim gradom nedjeljivog Izraela. Odluka je, inače, protivna nikad osporenim ali i nikada realiziranim drugim odlukama UN-a o Palestini prema kojima Jeruzalem nije »jedinstveni i cjelovit« glavni grad Izraela, pa mu ni ambasade drugih država ne mogu biti tamo. Srce Starog grada sa svojim svetinjama ne pripada separatno ni Izraelu ni Palestini. Odnosno pripada i jednima i drugima i trećima.
U konceptu dvije države, Izraela i Palestine, na temeljima granica iz 1967. godine, zapadni dio Jeruzalema treba biti izraelski, a istočni palestinski. To je više ili manje otvoreno priznavao i Washington minulih sedamdeset godina, od odluke UN-a o podjeli. Realnost je danas, međutim, drugačija. Netanyahuov »koncept« budućnosti je sve agresivnije drugačiji. Uostalom, ovih dana »Bibi« i njegovi okončavaju posljednje pripreme za proslavu pedeset godina postojanja Izraela i Jeruzalema iz njegovih vizija.
U svemu ovome je Trump bio viđen kao poseban gost, naravno računajući na sve što je najavljivao u predizbornoj kampanji. Malo je ko, međutim, računao sa njegovim silnim »metamorfozama« spram onoga što je govorio prije i odmah nakon ulaska u Bijelu kuću. Prvo se ohladio u najavama o brzom preseljenju ambasade SAD iz Tel Aviva u Jeruzalem. To je pročitano i kao usporavanje procesa priznavanja Jeruzalema kao glavnog grada »cjelovitog« Izraela. Potom se palestinski predsjednik Abbas pojavio u Bijeloj kući pa je Trumpova prethodna najava – kako »direktni partneri«, znači Izrael i Palestinci, treba između sebe da se dogovore o njihovoj sudbini – pretočena u povratak na dugogodišnji američki stav o soluciji »dvije države«. Kako se približavalo putovanje u Jeruzalem ponešto jeste urijedila teza o dvije države, ali je ostala podrška »pravu Palestinaca na samoopredjeljenje.«
Onda su počele muke kojima američki predsjednik, očigledno ne baš vičan sofisticiranim smicalicama profesionalne politike, teško parira. Na globalnoj sceni, da se ne ulazi u kontekst Sirije, Irana, Golana, Rusa na terenu interesa Izraela itd., Trumpove nastupe u Jeruzalemu, pomno će promatrati svi. I kršćani i muslimani i jevreji iz cijelog svijeta. To je, da se ne zaboravi, više od polovice stanovništva planete. Ignorirati njihova osjećanja poprilično je samoubilački bilo kome ko želi presudno utjecati na svekoliku svjetsku zbilju. Na užem terenu, naftaškim režimima iz Zaliva, uz svu prikrivenu dobrohotnost spram Izraela, odnos prema Palestini nezaobilazno je važna komponenta u vlastitim kućama. Za tamošnje narode, ma kako manipulirane vlastitim liderima, Al-Quds, Al Aqsa i Haram al-Sharif, uz Palestinsku državu, mnogo su više nego što bilo kakva manipulacija time može podnijeti.
U ovu igru, ne bez otomanske lukavosti i ogromnih ambicija u svjetskim zbivanjima, ubacio se i Erdogan uoči samog dolaska u Bijelu kuću minule sedmice. Znao je da će Trump morati da bude izuzetno dobrohotan prema njemu zbog cijele situacije sa novom vezom Moskva-Ankara, pozicijom Turske u NATO-u itd. Završivši referendumom posao na domaćem političkom terenu, Erdogan se okrenuo »liderstvu« u muslimanskom svijetu i to preko Jeruzalema. Naime, pozvao je muslimane sa svim strana planete da u što većem broju pohode tamošnju mitsku džamiju Al-Aqsu kako bi se tako »zaštitio islamski identitet«. Na konferenciji o Jeruzalemu u Istambulu, povišenim tonom upozorio je da »svaki dan Jeruzalema pod okupacijom jeste uvreda za nas...« Ustvrdivši da je 26 hiljada Turaka lani posjetilo Jeruzalem (pored 600 hiljada Amerikanaca i 400 hiljada Rusa godinu ranije), »što je najviše iz jedne muslimanske države«, Erdogan je pozvao »stotine hiljada muslimana da posjete to njihovo sveto mjesto«. Nije propustio ni da pomene kako Turska ima prema Jeruzalemu »istorijsku odgovornost«, a Izrael se prema tome odnosi »rasistički i diskriminatorski«. Nir Barkat, gradonačelnik Jeruzalema, nije mu ostao dužan kazavši da je »jevrejski korjen u svakom ćošku grada...koji je otvoren za bogosluženje pripadnicima svih religija«, te kako se »grad mijenja samo na bolje u odnosu na vremena kada su njime vladali Turci...«
Znajući kako su Trump i Erdogan samo koji dan pred polazak Amerikanca u Jeruzalem iskazali i više nego izuzetno zadovoljstvo odnosima između njihove dvije velike države, jasno je da kontekst odnosa u trokutu Trump-Netanyahu-Erdogan, uz prisustvo lukavog Putina kao aktivnog kibicera u ovoj priči sa strane, postaje sve složeniji. Da se i ne govori o susretu u Rijadu sa tamošnjim jogunastim strateškim partnerom, te mudrim papom Franjom u Vatikanu.
Priča o složenosti posjete ovim nije završena. Uoči Dolaska Trumpa u Jeruzalem Netanyahu je požurio da se prijavi za pratnju gosta na poklonjenje ispred Zapadnog zida, svetog mjesta jevreja. Podno platoa na kojem je Al Aqsa. To lukavstvo bi ne samo Palestinci već i muslimani i kršćani iz cijelog svijeta shvatili kao poruku o »prisvajanju cijelog Jeruzalema kao glavnog grada Izraela«. Iz Bijele kuće je na ponudu odgovoreno jasno: Trump će ići pred Zapadni zid Solomonovog hrama samo u pratnji tamošnjeg rabina i tu Netanyahua neće biti. Trump će još posjetiti i Crkvu Isusovog groba, Muzej Holokausta i Izraelski muzej. Sa Abbasom i Palestincima će se sresti na Zapadnoj obali, u Betlehemu.
Priča sa Zidom plača ovim nije završena. Sa izraelskog »Channel 2« navodno su se interesirali hoće li premijer biti sa Trumpom tamo i hoće li to moći da snimaju. Kažu da je »neko« iz US Konzulata u Jeruzalemu reagirao pitanjima: O čemu govorite, to nije vaš posao, to nije ni prostor vaše nadležnosti. To nije vaša teritorija. To je dio Zapadne obale... Dovoljno za podizanje temperature, ali i za razne nedoumice otvorene nizom novih nijansi u odnosu prema »palestinskom pitanju« koje je u igru uveo Trump istrčavanjem pa povlačenjem još od pojave na predizbornoj sceni pa sve do danas. Uslijedila je i reakcija »visokog zvaničnika administracije« koji je ustvrdio da izjava u vezi sa Zapadnim zidom »nije autorizirana i ne predstavlja stav SAD i posebno predsjednika...« Savjetnika za nacionalnu sigurnost McMastera, iskusnog na terenu Bliskog istoka, pitali su u Washingtonu »da li je Zapadni zid dio Izraela«. Odgovorio je tek da je molitva predviđena na mjestu koje je najsvetije mjesto gdje se jevreji mole... a da pitanje zvuči kao stvar političke odluke.
Jeruzalem je čudo sam po sebi, a način balansiranja raznih interesa u njemu velika je umjetnost. Tu logika "izuzetnosti" i veličine bilo koje vrste teško prolazi. Dobro je da Trump ide tamo da to osjeti na licu mjesta. Ko nije bio, ne može mu se objasniti. Posebno ne onima koji bi da o svemu tamo još i sami odlučuju. Mnogo ih je u istoriji koji su to mislili, pa nisu uspjeli.
Ostaje da se vidi hoće li se Trump vratiti odatle mudriji ili tek kao nova žrtva iluzije da se Jeruzalem može nadvladati ovozemaljskom logikom posebnosti i snage.
novilist
