Tuđman i Hrvati: I Freud bi s ovim imao pune ruke posla

Sve je u Hrvatskoj još uvijek vezano uz Franju Tuđmana, nikako se zemlja ne može izvući iz te nekrofilske veze. Loše je jer se Tuđmana doživljava kao nultu-točku, apsolutni početak. Ničeg prije u Hrvatskoj kao da nije niti bilo (pogotovo dobrog, lijepog, pravednog) pa se onda kao zemlja, tobože bez ikakve povijesti, divimo svom Stvoritelju.

„E, da njega nije bilo ne bismo imali Hrvatsku….“

Tko zna, možda bismo je bez njega imali i mnogo perspektivniju, napredniju, slobodniju i demokratičniju, čak da kažemo sretniju nego sad. Ne možemo to znati.

I Sigmund Freud bi, da je slučajno živ, imao valjda što reći o toj prijekoj potrebi našeg oslobođenja, pa i o pobuni protiv kulta i o mitomaniji prema ocu nam Franji.

Naš je kolega svojedobno izračunao da najmanje deset puta godišnje vodeći ljudi HDZ-a odlaze na Mirogoj polagati vijence na grob Franje Tuđmana. Tamo su za svaki praznik, pa na datum osnivanja HDZ-a, pa na Franjin rođendan, na datum smrti, na dan međunarodnog priznanja Hrvatske, itd., itd.

Protekli dani bili su komemorativni - obilježavanje smrti prvog hrvatskog predsjednika, a na to se onda taman jako lijepo nadovezala komemoracija Slobodanu Praljku. Na komemoraciji najupečatljivije je govorio Miroslav Tuđman, Franjin sin, a glavna pozadinska tema opet je bio otac Franjo jer je on bio glava „udruženog zločinačkog poduhvata“, onako kako ga presuđuje Haaški sud za ratne zločine. Nitko Franju nije na Praljkovoj komemoraciji mogao bolje braniti nego njegov sin Miroslav.

Najprije su u subotu na komemoraciji u organizaciji HDZ-a, i Plenković i Vladimir Šeks govorili o „Tuđmanovoj doktrini“.

- Važno je očuvati „zaglavne kamenove“ Tuđmanove doktrine jer su oni temelji na kojima je stvorena hrvatska država, zborio je Šeks.

Plenković je ranije znao o Tuđmanu govoriti kao o „najvećem čovjeku hrvatske novije povijesti“.

Sutradan, u nedjelju, isti vodeći hadezeovci bili su na Tuđmanovom grobu na Mirogoju.

Kolinda Grabar Kitarović je s Pantovčaka poručila da se hrvatski narod u domovini i diljem svijeta, i „svi hrvatski državljani“ s poštovanjem i zahvalnošću sjećaju svojega prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Zašto je potrebna ta baš tuđmanovska totalitarnost očita u tome da su baš „svi hrvatski državljani“ zahvalni za to što je Tuđman učinio? Nisu mu svi zahvalni i dobro je da nisu. U posljednjim godinama Tuđmanove vladavine Hrvatska je bila izolirana zemlja. Jesu li mu zahvalni i svi Srbi, hrvatski državljani, koji su otišli iz Hrvatske?

-General Praljak s prijezirom je odbacio presudu, jer nije potvrdila povijesne činjenice o ratu Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini. On je s prijezirom odbacio nepravednu presudu. Njegova presuda je uvreda za svaku pravdu. To je teatar apsurda, govorio je u ponedjeljak Miroslav Tuđman o presudi protiv Praljka, ali posredno i o Tuđmanovom 'udruženom zločinačkom poduhvatu'.

Kad bi hrvatska politika bila uspješnija, modernija i europskija ona se ne bi više vraćala „zaglavnim kamenovima“ baštine pretjerano nacionalističkog i antiliberalnog prvog predsjednika koji nije nikad niti želio razumjeti, a onda nije želio niti uistinu primijeniti, demokratsku podjelu vlasti, neovisnost institucija, civilno društvo, autonomnu zaštitu ljudskih prava i slobodne medije.

Ovako kad već nema što dobro ponuditi, i Plenkovićeva politika ostaje zarobljena ratom, žrtvama, neprijateljima, lošom prošlošću i neizostavnim Franjom Tuđmanom koji je sve to simbolizira. Simbolizira on i pobjedu i obranu zemlje, ali bilo gdje u inozemstvu o Tuđmanu misle više loše nego dobro.

Plenković vozi dalje i zaziva mit o Tuđmanu, misleći valjda da „u toj i takvoj“ Hrvatskoj ne može ostati u sedlu bez tog zova. Mogao bi dalje i bez Tuđmana - samo kad bi bio hrabriji.

novilist