Svi Tuđmanovi stranački nasljednici prihvatili su ga, uz male iznimke, kao kanoniziranog stvoritelja Hrvatske, a kako i šira javnost mirno gleda kako ta sveta država plazi po dnu Evropske unije, može im se odgovoriti samo ovako: Ako je tako, ako vam je zaista dobro, onda ništa
Ne znam da li to ima veze jedno s drugim, ali radije riskiram da promašim nego da mi promakne nešto bitno. Baš u vrijeme unutarstranačkih izbora u SDP-u buknula je u HDZ-u i u standardno bijednoj postavi njegovih radikalno desnih satelita užurbana kampanja antikomunizma, kao da su partizani izašli na rub šuma i spremaju se osvojiti Hrvatsku. Ironija ove usporedbe je da se SDP u ovim izborima pokušava vratiti iz mrtvih, u što nikako ne možeš biti siguran, ali su zato profašistički antikomunisti itekako životno prisutni, žilavo spremni da reagiraju na svaku, i najmanju priliku da se njihov grlati glas čuje. Da odmah razjasnimo, to ne znači da su HDZ i njegovi radikalno desni trabanti odlučili vratiti policijsko-obavještajnu diktaturu iz devedesetih, jer su se okolnosti naprosto previše promijenile, ali jesu spremni zadržati, jezikom lijevih klasika, ‘kulturnu hegemoniju’, i ovo je baš priča o tome.
Što ta hegemonija obuhvaća danas u Hrvatskoj? O, svašta. Od srednjovjekovne nedodirljivosti Katoličke crkve na koju odlaze čitave milijarde državnog novca (dok Francuska, praroditeljica laičke države, i danas izdvaja na katolički i ini kler, pazite ovo, nula eura!). I onda se slijed logički nastavlja prema tihoj diktaturi nad svim razinama školstva (uključujući njegove najelitnije dijelove, kao što je zagrebački Filozofski). A tu su onda i rovovi za obranu ostataka patrijarhalnog društva, premda se oni uvelike raspadaju čak i u zemljama jednako tvrde religioznosti, kao što su Španjolska ili Irska. Ali pustimo sada sve to i ostanimo na spomenutom antikomunizmu, koji se u Hrvatskoj ustalio ne samo u Karamarkovo nego i u ovo Plenkovićevo vrijeme kao nosivi, zaglavni kamen kulturne hegemonije koju spomenusmo.
To se najbolje vidi u povodu histeričnih nasrtaja na crvenu zvijezdu na vrhu Riječkog nebodera, što je, biva, krunski dokaz da SDP Rijeke, ali i čitave Hrvatske, ne može prežaliti komunističku Jugoslaviju i vapijuće žudi da se ona vrati. Ah, koliko je tu teških logičkih tipfelera. Najprije, zvijezda petokraka uopće ne pripada komunističkoj tradiciji, to bi puno prije bili srp i čekić, nego tradiciji širih slobodarskih ideja, jer ih u protivnom crtači američke zastave ne bi toliko nakrcali na američki stijeg, a valjda i vlasnici Heinekena ne bi žurili da baš time privlače pivopije. Drugo, pod okriljem crvene zvijezde oslobođeni su okupirani dijelovi hrvatskog priobalja, uključujući Rijeku, što Tita u hrvatskom državotvornom smislu stavlja daleko ispred Tuđmana. Jedina je, ali suštinska razlika, da je on avnojevsku Hrvatsku zamišljao isključivo u okviru avnojevske Jugoslavije pa je, logično, ljutito odbacio ideju čak i nekih tadašnjih i kasnijih prvotimaca hrvatskog komunističkog pokreta o osnivanju KP NDH. Kakvi vražji komunisti NDH, ne dolazi u obzir. I nije došlo. Ne, Tuđman nije spadao u te prvotimce, ako ništa drugo, bio je premlad za to, uostalom, da je i pripadao, o tome bi nas, bez brige, naknadno ponosno obavijestio.
Uz njega je, međutim, vezan jedan drugi, najapsurdniji dio ove priče. On je naime stekao mirovinu provevši praktički cijeli radni vijek baš pod petokrakom zvijezdom, koja njegove smućene ili čak sluđene sljedbenike toliko užasava u slučaju Riječkog nebodera, za što, doduše, postoji logično objašnjenje. Ta zvijezda na njegovom čelu ostala je s vremenom bez žarko crvene i prerasla u zagasitu, poslije toga i sasvim crnu boju, najprije podcjenjivanjem žrtava ustaškog terora u Drugom svjetskom ratu, a zatim još i više podcjenjivanjem ili i poticanjem terora nad srpskim i muslimanskim stanovništvom u toku tzv. Domovinskog rata devedesetih. Eto to je, najkraće, životna kružnica Franje Tuđmana, dovoljno jasna da je to moglo poslužiti kao dokazni materijal svakom pristojnom sudačkom vijeću, što se, uostalom, i dogodilo.
Ali kada je nedavno Katarina Peović protestirala u Saboru što će nekakvo vojno učilište ponijeti Tuđmanovo ime, jer to čovjek koji je dio optužnice i presude zločinačkoj organizaciji iz Herceg-Bosne ne zaslužuje, na nju se sručila gomila optužbi da je jugonostalgičarska ‘Užičanka’ koja blati najveće hrvatske svetinje. Jasno, nitko se nije upustio u to da ospori i slovo onoga što je Peović rekla, naprosto zato što svako slovo stoji, ali, što je važnije, i zato što se stupilo na tlo klasične dogme. A tu takvi slovarnici ne važe, broje se samo pristaše dogme, a njih, hvala bogu, ne nedostaje, koliko god bilo jasno da to ide direktno na štetu svake države, pa i ove naše. Ukratko, Tuđmanovo ime uklesano je u granitnu stijenu stvoritelja Hrvatske (iako to, uz spomenutu ogradu o jugoslavenskoj dimenziji AVNOJ-a, puno više zaslužuje Tito). I tu se još dugo nitko neće usuditi beknuti ništa protiv. Bilo je, doduše, prijašnjih godina stidljivih pokušaja da se priguši ta prvosvećenička uloga Tuđmana u kreiranju te navodno svete hrvatske države (Sanader je diskretno micao njegove portrete i biste s HDZ-ovih skupova). No onda se pojavio Tomislav Karamarko koji je sve to prebrisao inkvizicijski intoniranom prijetnjom koja je išla dotle da će se sankcionirati sve koji kritiziraju Tuđmana izvan svojih kućnih zidova (što znači da bi Peović zbilja bila izbačena iz sabornice, kako su zahtijevali neki šupljoglavi saborski zastupnici s desnice).
A sada, evo, imamo Andreja Plenkovića. On je, naravno, dovoljno pametan da se ne solidarizira s tim saborskim katoličkim mulama, ali i dovoljno lukav da im se otvoreno ne suprotstavi. To će reći da je Tuđman kanoniziran kao stvoritelj Hrvatske baš onako kako žele nositelji današnje kulturne hegemonije, a to su katolički kler i brojne frakcije suvrenističke desnice u HDZ-u i izvan njega, s tim što spomenuta zvijezda na Tuđmanovom čelu nije baš antracitno crna nego više zagasito siva. To je Plenković, i sada jedino ostaje vidjeti što se time dobiva. Iako načelno podržavam pametne pragmatike i kada se s njima ne slažem (spomenuti Sanader), ovdje imam puno više rezervi.
Plenković očito ne želi raskinuti s radikalnom hrvatskom desnicom jer zna da je to bazen u kojem HDZ i dalje iz izbora u izbore peca najsigurniju lovinu, a i Bruxelles mu za to daje diskretnu podršku. Zahvalan je Zagrebu što se nije priklonio radikalnom desničarenju baltičkih zemalja, a najviše Poljske i Mađarske, a još više što je u toj antikomunističkoj bulumenti našao krticu koja mu u nekom trenutku treba zatrebati. Ali pustimo te geopolitičke spekulacije. Glavno je ovo. Ako je Tuđman stvarno ‘stvorio Hrvatsku’, u to nepobitno spada i to da ona danas gmiže blatnim dnom Evropske unije, bez izgleda da se u dogledno vrijeme tu išta promijeni. Uostalom, kao i u slučaju ostalih postjugoslavenskih država, osim djelomično Slovenije, a da citiram jedan slabo financirani, ali jako napadani portal iz istočnog susjedstva – ‘Ako vam je dobro, onda ništa.’
portalnovosti
Ne znam da li to ima veze jedno s drugim, ali radije riskiram da promašim nego da mi promakne nešto bitno. Baš u vrijeme unutarstranačkih izbora u SDP-u buknula je u HDZ-u i u standardno bijednoj postavi njegovih radikalno desnih satelita užurbana kampanja antikomunizma, kao da su partizani izašli na rub šuma i spremaju se osvojiti Hrvatsku. Ironija ove usporedbe je da se SDP u ovim izborima pokušava vratiti iz mrtvih, u što nikako ne možeš biti siguran, ali su zato profašistički antikomunisti itekako životno prisutni, žilavo spremni da reagiraju na svaku, i najmanju priliku da se njihov grlati glas čuje. Da odmah razjasnimo, to ne znači da su HDZ i njegovi radikalno desni trabanti odlučili vratiti policijsko-obavještajnu diktaturu iz devedesetih, jer su se okolnosti naprosto previše promijenile, ali jesu spremni zadržati, jezikom lijevih klasika, ‘kulturnu hegemoniju’, i ovo je baš priča o tome.
Što ta hegemonija obuhvaća danas u Hrvatskoj? O, svašta. Od srednjovjekovne nedodirljivosti Katoličke crkve na koju odlaze čitave milijarde državnog novca (dok Francuska, praroditeljica laičke države, i danas izdvaja na katolički i ini kler, pazite ovo, nula eura!). I onda se slijed logički nastavlja prema tihoj diktaturi nad svim razinama školstva (uključujući njegove najelitnije dijelove, kao što je zagrebački Filozofski). A tu su onda i rovovi za obranu ostataka patrijarhalnog društva, premda se oni uvelike raspadaju čak i u zemljama jednako tvrde religioznosti, kao što su Španjolska ili Irska. Ali pustimo sada sve to i ostanimo na spomenutom antikomunizmu, koji se u Hrvatskoj ustalio ne samo u Karamarkovo nego i u ovo Plenkovićevo vrijeme kao nosivi, zaglavni kamen kulturne hegemonije koju spomenusmo.
To se najbolje vidi u povodu histeričnih nasrtaja na crvenu zvijezdu na vrhu Riječkog nebodera, što je, biva, krunski dokaz da SDP Rijeke, ali i čitave Hrvatske, ne može prežaliti komunističku Jugoslaviju i vapijuće žudi da se ona vrati. Ah, koliko je tu teških logičkih tipfelera. Najprije, zvijezda petokraka uopće ne pripada komunističkoj tradiciji, to bi puno prije bili srp i čekić, nego tradiciji širih slobodarskih ideja, jer ih u protivnom crtači američke zastave ne bi toliko nakrcali na američki stijeg, a valjda i vlasnici Heinekena ne bi žurili da baš time privlače pivopije. Drugo, pod okriljem crvene zvijezde oslobođeni su okupirani dijelovi hrvatskog priobalja, uključujući Rijeku, što Tita u hrvatskom državotvornom smislu stavlja daleko ispred Tuđmana. Jedina je, ali suštinska razlika, da je on avnojevsku Hrvatsku zamišljao isključivo u okviru avnojevske Jugoslavije pa je, logično, ljutito odbacio ideju čak i nekih tadašnjih i kasnijih prvotimaca hrvatskog komunističkog pokreta o osnivanju KP NDH. Kakvi vražji komunisti NDH, ne dolazi u obzir. I nije došlo. Ne, Tuđman nije spadao u te prvotimce, ako ništa drugo, bio je premlad za to, uostalom, da je i pripadao, o tome bi nas, bez brige, naknadno ponosno obavijestio.
Uz njega je, međutim, vezan jedan drugi, najapsurdniji dio ove priče. On je naime stekao mirovinu provevši praktički cijeli radni vijek baš pod petokrakom zvijezdom, koja njegove smućene ili čak sluđene sljedbenike toliko užasava u slučaju Riječkog nebodera, za što, doduše, postoji logično objašnjenje. Ta zvijezda na njegovom čelu ostala je s vremenom bez žarko crvene i prerasla u zagasitu, poslije toga i sasvim crnu boju, najprije podcjenjivanjem žrtava ustaškog terora u Drugom svjetskom ratu, a zatim još i više podcjenjivanjem ili i poticanjem terora nad srpskim i muslimanskim stanovništvom u toku tzv. Domovinskog rata devedesetih. Eto to je, najkraće, životna kružnica Franje Tuđmana, dovoljno jasna da je to moglo poslužiti kao dokazni materijal svakom pristojnom sudačkom vijeću, što se, uostalom, i dogodilo.
Ali kada je nedavno Katarina Peović protestirala u Saboru što će nekakvo vojno učilište ponijeti Tuđmanovo ime, jer to čovjek koji je dio optužnice i presude zločinačkoj organizaciji iz Herceg-Bosne ne zaslužuje, na nju se sručila gomila optužbi da je jugonostalgičarska ‘Užičanka’ koja blati najveće hrvatske svetinje. Jasno, nitko se nije upustio u to da ospori i slovo onoga što je Peović rekla, naprosto zato što svako slovo stoji, ali, što je važnije, i zato što se stupilo na tlo klasične dogme. A tu takvi slovarnici ne važe, broje se samo pristaše dogme, a njih, hvala bogu, ne nedostaje, koliko god bilo jasno da to ide direktno na štetu svake države, pa i ove naše. Ukratko, Tuđmanovo ime uklesano je u granitnu stijenu stvoritelja Hrvatske (iako to, uz spomenutu ogradu o jugoslavenskoj dimenziji AVNOJ-a, puno više zaslužuje Tito). I tu se još dugo nitko neće usuditi beknuti ništa protiv. Bilo je, doduše, prijašnjih godina stidljivih pokušaja da se priguši ta prvosvećenička uloga Tuđmana u kreiranju te navodno svete hrvatske države (Sanader je diskretno micao njegove portrete i biste s HDZ-ovih skupova). No onda se pojavio Tomislav Karamarko koji je sve to prebrisao inkvizicijski intoniranom prijetnjom koja je išla dotle da će se sankcionirati sve koji kritiziraju Tuđmana izvan svojih kućnih zidova (što znači da bi Peović zbilja bila izbačena iz sabornice, kako su zahtijevali neki šupljoglavi saborski zastupnici s desnice).
A sada, evo, imamo Andreja Plenkovića. On je, naravno, dovoljno pametan da se ne solidarizira s tim saborskim katoličkim mulama, ali i dovoljno lukav da im se otvoreno ne suprotstavi. To će reći da je Tuđman kanoniziran kao stvoritelj Hrvatske baš onako kako žele nositelji današnje kulturne hegemonije, a to su katolički kler i brojne frakcije suvrenističke desnice u HDZ-u i izvan njega, s tim što spomenuta zvijezda na Tuđmanovom čelu nije baš antracitno crna nego više zagasito siva. To je Plenković, i sada jedino ostaje vidjeti što se time dobiva. Iako načelno podržavam pametne pragmatike i kada se s njima ne slažem (spomenuti Sanader), ovdje imam puno više rezervi.
Plenković očito ne želi raskinuti s radikalnom hrvatskom desnicom jer zna da je to bazen u kojem HDZ i dalje iz izbora u izbore peca najsigurniju lovinu, a i Bruxelles mu za to daje diskretnu podršku. Zahvalan je Zagrebu što se nije priklonio radikalnom desničarenju baltičkih zemalja, a najviše Poljske i Mađarske, a još više što je u toj antikomunističkoj bulumenti našao krticu koja mu u nekom trenutku treba zatrebati. Ali pustimo te geopolitičke spekulacije. Glavno je ovo. Ako je Tuđman stvarno ‘stvorio Hrvatsku’, u to nepobitno spada i to da ona danas gmiže blatnim dnom Evropske unije, bez izgleda da se u dogledno vrijeme tu išta promijeni. Uostalom, kao i u slučaju ostalih postjugoslavenskih država, osim djelomično Slovenije, a da citiram jedan slabo financirani, ali jako napadani portal iz istočnog susjedstva – ‘Ako vam je dobro, onda ništa.’
portalnovosti
