Tuđmanova je snaga bio HDZ, a ne Ustav

Neki kažu da Miroslav Škoro namjerava biti novi Franjo Tuđman. Drugi tvrde da su mu ambicije i veće, da traži za predsjednika Republike i šire ustavne ovlasti nego što ih je imao Tuđman. Škori vjerojatno godi povezivanje s prvim predsjednikom samostalne Hrvatske, jer za birače kojima se on obraća Tuđman i dalje predstavlja mitsko biće.

Potrebno bi bilo napraviti suprotno onome što Škoro predlaže i predsjednika Republike do kraja lišiti utjecaja na vlast. Ali, nema nikakve opasnosti da se ovaj kandidat prometne u Tuđmana, pa makar, u slučaju pobjede, putem referenduma ugradio u Ustav nadležnosti koje priželjkuje kako bi ojačao vlastitu poziciju.

Nije nezamislivo da bi takav referendum uspio. U recentnom istraživanju agencije IPSOS čak je 64 posto ispitanika podržalo snažnije predsjedničke ovlasti. Porast je to u odnosu na prosinac 2012., kad je ista agencija, po narudžbi tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, ustanovila da 54 posto Hrvata smatra da nominalni državni poglavar ima premale ovlasti.

No, ponavljamo, Škoro ne može postati Tuđman s onim što je iznio u objavi svoje kandidature. Da bi se to dogodilo, dovoljna bi bila samo jedna sitna promjena Ustava, sve ovo o čemu Škoro priča bilo bi nakon toga suvišno, ali on se za to, barem zasad, ne zalaže.

»Predsjednik Republike ne može, osim stranačke, obavljati nikakvu drugu javnu ili profesionalnu dužnost«, glasio je 96. članak hrvatskog Ustava iz 1990. »Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost«, piše u 96. članku aktualnog Ustava. U samo dvije riječi koje su 2000. ispale iz Ustava, »osim stranačke«, ležala je praktično sva Tuđmanova politička moć.

Franjo Tuđman bio je tijekom devedesetih središnja točka ne samo hrvatske politike nego čitavog društva. Nije to, međutim, bilo tako zahvaljujući njegovom ustavnom pravu da saziva sjednice Vlade i imenuje i razrješuje premijere.

Ništa mu od toga nije bilo nužno s obzirom da mu je Ustav dopuštao da bude član odnosno predsjednik HDZ-a, a koji je cijelo to razdoblje imao većinu u Saboru. Tuđmanova je snaga bio HDZ, ne ovlasti kojima je raspolagao.

Sve je odluke Tuđman donosio zato što je imao čvrsto uporište u HDZ-u. Sastalo bi se Predsjedništvo HDZ-a, u sjedištu stranke ili na Pantovčaku, i Tuđman je svoje podređene obavijestio što svaki od njih mora odraditi. I oni bi to potom proveli kroz državne institucije.

Budući da je HDZ uvijek bio stranka koja je pod nazdorom nastoji imati i kompletno društvo, kapilarno su ga premrežili, pa je Tuđman bio prisutan i u kulturi, znanosti, medijima, sportu...

Bez HDZ-a i parlamentarne većine, Tuđman bi se, unatoč nešto većim ovlastima nego što ih uživa Kolinda Grabar-Kitarović, osjećao kao riba na suhom.

Vrlo slična situacija je sada u Srbiji, koja je ustavno definirana kao parlamentarna demokracija. Formalno je dužnost predsjednika Aleksandra Vučića uglavnom protokolarnog karaktera.

Može u Narodnu skupštinu vratiti usvojeni zakon, ali ako ga zatim izglasa ukupna većina zastupnika, on stupa na snagu. Ništa naročito. Ali, Vučić smije biti član stranke i time se obilato koristi. On je lider vodeće Napredne stranke i zbog toga stvarni vladar Srbije. O svemu u susjednoj državi, na sjednicama stranačkih tijela ili u izravnoj komunikaciji, odlučuje Vučić.

Drastična je to razlika u usporedbi s mandatom njegovog prethodnika Tomislava Nikolića. Kad je naivni Nikolić 2012. izabran za predsjednika Srbije, podnio je ostavku na mjesto čelnog čovjeka Napredne stranke i čak se iščlanio.

Obrazložio je to željom da bude predsjednik svih srpskih građana. No, to je Nikolića svelo na razinu Kolinde Grabar-Kitarović. Vučić, koji je preuzeo dužnost predsjednika Napredne stranke, marginalizirao je Nikolića i naposljetku mu 2017. uskratio podršku za drugi predsjednički mandat. Sam se kandidirao.

Posljedica je činjenica da Srbija, neovisno o Ustavu, danas faktično funkcionira kao predsjednička Republika. Vučić je srpski Tuđman.

Valja se nadati da Škoro neće u svoj izborni program naknadno uvrstiti zahtjev da se u Ustavu izmijeni odredba koja predsjedniku Hrvatske brani članstvo u političkoj stranci.

Kad bi to učinio i onda pobijedio na izborima, pa inicirao narodni referendum kojim bi se to unijelo u Ustav, bili bismo u ozbiljnim problemima. Hrvati preferiraju jakog predsjednika i nije isključeno da bi taj referendum prošao. Škori bi takav rasplet omogućio osnivanje stranke kojoj bi se stavio na čelo i Hrvatska bi se doista našla na putu povratka u devedesete. Valjda neće dotle doći.

novilist