Sveučilišni profesor i povjesničar Ivo Goldstein bio je u petak gost druge večeri devetog Festivala alternative i ljevice koji se održava u Šibeniku. Povod je bila njegova najnovija knjiga „Hrvatska 1990. - 2020.“ koja zbog epidemioloških razloga još nije promovirana premda je objavljena u ožujku ove godine.
Radeći na trećoj knjizi o zbivanjima u suvremenoj Hrvatskoj, Goldstein je u razgovoru s Krunom Lokotarom rekao da je napravio bitnu promjenu u odnosu na prošle knjige. „Ova knjiga je na žalost pesimistična. Prethodne su bile optimistične. Jednim dijelom taj se pesimizam referira i u podnaslovu koji sam stavio u suradnji s mojim urednikom Marojem Mihovilovićem 'Godine velikih nada i gorkih razočarenja'. Godine 1990. bili smo puni nade da dolazi nešto bolje. Međutim, 30 godina nakon treba povući crtu i napraviti neku vrstu inventure. Hrvatska je tada po svim kriterijima bila druga među 11 tranzicijskih država, odmah iza Slovenije. Danas smo deseti, samo je Bugarska ispod nas. Netko može govoriti da nas je rat unazadio, i to je istina, ali nije samo rat kriv za ovakav pad s drugog na deseto mjesto. Moramo razgovarati o tim procesima i vidjeti ima li načina da se izvučemo iz limba. Ako se pravimo da do tog pada nije došlo, neće doći do pomaka. U Hrvatskoj i inače nedostaje slobodne diskusije o najbolnijim pitanjima. Ako krenete o tome razgovarati, posebno ako to ne činite po državotvornom obrascu, odmah dobijete etiketu Jugoslavena ili vam se broje krvna zrnca. Takav narativ ubija ovu zemlju“, kazao je Goldstein.
Govoreći o pisanju o suvremenoj zbilji, bez povijesne distance, rekao je da je u moderna vremena to znatno lakše nego što je to bilo prije kada informacije nisu bile dostupne. Kazao je da u samom strukturiranju knjige nije bilo previše problema: prva velika prekratnica je Tuđmanova smrt 1999. i izbori nakon kojih počinje približavanje europskim integracijama s vrhuncem 2013. godine kada Hrvatska ulazi u Europsku uniju.
„Čekao sam taj ulazak s velikim očekivanjima nadajući se da će nam EU pomoći riješiti određene probleme. Pokazalo se, međutim, da ćemo to morati sami raditi. EU nam može pomoći, ali temeljne probleme moramo riješiti sami. Prekratnica je i 2014. godina, kada na vlast opet dolaze socijaldemokrati i kreću regresivni procesi karakteristični i za druge tranzicijske države. Počela je konzervativna revolucija i velika javna promocija referenduma o redefiniranju braka s vrhuncem prvog vala sa šatorom i u lošem smislu legendarnim povikom 'Oba su pala' kao nagovještaju pučističkog načina razmišljanja“, objasnio je Goldstein.
Naglasio je da je Hrvatsku ispreplela korupcionaška hobotnica koja nije isključivo vezana uz HDZ, ali je HDZ za nju najzaslužniji. Osim klasične korupcije, Hrvatska ima problema i s trgovinom utjecajem te s klijentelizmom. Hrvatska je, kaže on, još 90-ih krenula krivim putem koji se danas nije promijenio.
„Za Tuđmana nemam previše simpatija i nemam puno toga dobrog reći. Istina, bio je marljiv i organiziran, strog, nije podnosio pijance. Ali bio je i herostat. Smatrao je da je pozvan da osobno odlučuje o sudbinama naroda. Mislio je da puno zna, a to nije bilo baš tako. Njegove najbolje knjige bile su one kad je prepisivao druge autore zbog čega je više puta raskrinkan najprije u Beogradu, onda u Zagrebu da bi na kraju po partijskoj liniji uspio doktorirati tek u Zadru. Njegova 'Bespuća' su mu najgora knjiga. Mislio je da stvara novu filozofiju povijesti, a za to nije imao ni znanja niti intelektualne snage. Smatrao je da je vrhunac povijesti stvaranje države i da državotvorna ideja vitla nad prostorima i realizira se kao apsolut. S druge strane, država nije kraj povijesti i zadaća je predsjednika da omogući da ljudi u njoj žive bolje sigurnije i bogatije. Tuđman za ekonomiju i socijalne projekte nije mario. Imao je i problem s demokracijom. Godine 1990. Hrvatska je po demokratskim standardima bila bolje pozicionirana nego 2000. godine. To je jednim dijelom rezultat rata, niza zločina i nataložene mržnje, ali to je tek dio odgovora. Najveći otkloni od demokratskih standarda su bili nakon Oluje kad se trebalo krenuti u razvoj demokracije, a on je radio protiv demokratskih standarda. Treba spomenuti kako nije priznao izbore za gradonačelnika Zagreba i kako je rušio četiri kandidata opozicije 1995. i 1996. godine koje nije želio potvrditi. Drugi je primjer atentat na Vladu Gotovca 1997. za vrijeme predizbornog govora u Puli kad je na njega nasrnuo pripadnik Tuđmanove tjelesne garde i udario ga željeznim dijelom opasača u glavu, što se smatra potencijalnim pokušajem ubojstva. Gotovac je slučajno prošao bez posljedica. Napadač je vikao 'Živio Ante Pavelić' i svima psovao mater. HTV je to jedva spomenuo, državotvorni mediji su govorili da su napad organizirale američke tajne službe, a iz Tuđmanovog stožera spominjali su 'judeoboljševičke frakcije'. Takve stvari uništavale su ovu zemlju“, kazao je Goldstein.
Objasnio je da se liberalna država stvara dogovorom njenih građana o određenim vrijednostima i standardima. Drugi tip države nalikuje na plemensku zajednicu, što je, kako kaže, danas vrlo kurentna roba. Plemenske zajednice negiraju poziciju građanina i govore o naciji kao zatvorenoj cjelini. Državljanin se postaje po nacionalnoj pripadnosti koja je unaprijed definirana i u nju se ne može ući i iz nje izaći. Tamo vrijedi sintagma „Mi i oni“, pri čemu su oni uvijek drugačiji, bez obzira radilo se o vjeri, spolnoj orijentaciji ili političkom uvjerenju. U takvoj zajednici ne postoje suparnici u političkoj borbi, nego samo neprijatelje koje treba uništiti.
Hrvatsku, osim toga, razdiru i pojave koje je objasnio kroz akronim NKKKK –nacionalizam, korupcija, klijentelizam, konzervativizam i klerikalizam.
Govoreći o uspjehu platforme Možemo! na izborima u Zagrebu kazao je da tek treba vidjeti može li taj koncept proći u ostatku Hrvatske kao i da se treba ugledati na Stjepana Radića koji je imao neizmjernu energiju i stalno obilazio Hrvatsku. „Gledati Hrvatsku iz Banskih dvora suženo je polje“.
forum.tm
