Te tri rečenice – Ima njih još 7 tamo/ Novac nije imovina/ U obrambenom ratu se ne može počiniti zločin/, nas prate i danas kao svojevrsna kletva, a one sadržajno simboliziraju spoj korupcije, kriminala i zločina kroz koji je stasavala i rasla Hrvatska zaogrnuta plaštom nacionalizma, što je omogućavalo manjini da pod firmom zaštite tzv. nacionalnih interesa uvećava svoje bogatstvo na račun osiromašenja naroda i zajednice.
„Politička devastacija pravosuđa iz 90-ih godina“, kako stoji u programu Zlate Đurđević, a koji će se uskoro naći pred zastupnicima Hrvatskog sabora, glavni je uzrok problema s kojim se susrećemo i danas, poslije gotovo 30 godina.
Tvorac tog i takvog pravosuđa je Franjo Tuđman, pa bi ga stoga i trebalo zvati Tuđmanovim pravosuđem.
„To je sve HDZ-ovo pravosuđe. Djeca vjeruju u Djeda Mraza, ali mi znamo da ga nema. Kao što znamo da nema drugog pravosuđa osim toga HDZ-ovog pravosuđa koji ga uništava sve ove godine. To je sve skupa defektno po slici i prilici HDZ-a. To je istina i u to samo mala djeca ne vjeruju“, reći će nedavno predsjednik RH Zoran Milanoviću Sinju komentirajući situaciju u pravosuđu poslije uhićenja i pritvaranja trojice osječkih sudaca. Teško se možemo ne složiti sa predsjednikovom dijagnozom kako nakon 30 godina izgradnje „nezavisnog“ pravosuđa, danas bez ostatka imamo čisto HDZ-ovo sudstvo.
No, nije li predsjednik mogao i trebao biti određeniji? Nije li trebao personalizirati tu kolektivnu krivnju HDZ-ovog pravosuđa? Ima li jednostranačko pravosuđe u Hrvatskoj i svoga tvorca? Ako ima, zašto ga Milanović izbjegava imenovati?
„U sudovima ovdje u Karlovcu i sada ima 7 Srba koji sude“, izgovoriti će u transu nacionalističkog sljepila opijen uspjehom „Oluje“ prvi demokratski izabrani predsjednik RH Franjo Tuđman na putu „Vlakom slobode“ iz Zagreba prema Kninu i Splitu, na mitingu u Karlovcu nakon oslobodilačke akcije „Oluja“ 26.8.1995. godine. Nije to rečeno u afektu, već punih 20 dana nakon „Oluje“, dakle, imao je čovjek vremena prespavati i razmisliti što će reći i kakvu će poruku poslati.
A poruka je bila jasna da jasnija nije ni mogla biti – da bi naše pravosuđe bilo uistinu hrvatsko, treba ga još revnosnije etnički očistiti od Srba – iako je još jučer predsjednik Tuđman građane srpske nacionalnosti „tobože pozivao“ da ostanu u svojoj domovini Hrvatskoj. Toliko o iskrenosti Tuđmanova poziva Srbima da ostanu doma. Progonom sudaca sumnjive nacionalnosti i nepoćudne ideološke opredijeljenosti, počelo se urušavati i kadrovski pustošiti hrvatsko pravosuđe pod dirigentskom palicom Oca domovine Franje Tuđmana – „Još njih 7 tamo ima…“
Agoniju, devastaciju i razgradnju pravosuđa RH u proteklih 30 godina obilježile su i dvije rečenice, dvije misli ili dva stava vodećih ljudi hrvatskog sudstva, a koje su dovele do današnje otužne pravosudne stvarnosti. Jednu će izreći sveučilišni profesor, ministar i predsjednik Ustavnog suda Smiljko Sokol „NOVAC NIJE IMOVINA“, želeći na taj način zaštititi predsjednika Tuđmana koji je neistinito prikazao svoj imetak i prekršio zakon ne prijavljujući više od 200.000 DEM štednje u Zagrebačkoj banci. Takvom skandaloznom tvrdnjom Smiljko se Sokol s jedne strane želio dodvoriti Franji Tuđmanu, a s druge ga strane zaštititi, jer ako novac nije imovina, nema ni obveze prijavljivanja. Iako će mu ta rečenica kratkoročno i pomoći, Tuđman će ga postaviti za predsjednika Ustavnog suda, po toj će umotvorini Smiljko Sokol biti prepoznat i upamćen za cijeli život, a njegova briljantna pravnička karijera zasjenjena i obilježena sa te tri riječi – „NOVAC NIJE IMOVINA“.
U nepravednoj zajednici, kakva je bila Hrvatska 90-ih godina, a ni danas nije puno bolja i pravednija, da bi se prikrila laž Franje Tuđmana, morala je nastradati istina. Ankica Lepej, službenica Zagrebačke banke koja je postupajući po savjesti i javnom interesu razotkrila prevaru građana Hrvatske od strane predsjednika Tuđmana, umjesto priznanja doživjeti će bjesomučni progon. Nepravedna društva ne kažnjavaju one koji zakone krše, već u takvim zajednicama stradavaju oni koji postupaju po savjesti. Tako će i protiv Ankice Lepej biti pokrenut kazneni postupak, a ostati će i bez radnog mjesta.
Drugu će rečenicu kao sliku tadašnjeg pravosuđa izreći predsjednik Vrhovnog suda 90-ih godina Milan Vuković.
„U OBRAMBENOM SE RATU NE MOGU POČINITI ZLOČINI“.
Filozofija po kojoj „naši“ ne mogu počiniti zločin jer je rat obrambeni, kada je izreče prvi čovjek sudske vlasti, može biti shvaćena i jako ružno, ona može poticati na mržnju. No, to je ujedno i priznanje da su i Hrvati činili zločine, ali državna politika koja se 90-ih zasnivala na Tuđmanovoj doktrini jedinstva zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, to ne prihvaća. Time se brisala granica dobra i zla, gubila se pravičnost, a pokazalo se i da pravne države nema u uvjetima zarobljenog sudstva.
Tako smo došli tu gdje jesmo, napadnute su i danas vrijednosti koje predstavljaju temeljna ljudska prava. Sloboda i demokracija su ugrožene, a najnoviji Izvještaj Vijeća Europe govori o tome da u Hrvatskoj „postoji diskriminacija nacionalnih manjina, prvenstveno Srba i Roma“.
Te tri rečenice – Ima njih još 7 tamo/ Novac nije imovina/ U obrambenom ratu se ne može počiniti zločin/, nas prate i danas kao svojevrsna kletva, a one sadržajno simboliziraju spoj korupcije, kriminala i zločina kroz koji je stasavala i rasla Hrvatska zaogrnuta plaštom nacionalizma, što je omogućavalo manjini da pod firmom zaštite tzv. nacionalnih interesa uvećava svoje bogatstvo na račun osiromašenja naroda i zajednice.
Mnogim postupcima predsjednika Milanovića kojima se u suštini relativizira zločin, od slučajeva Glavaš i Jelić pa do nepriznavanja presuda Haškog suda, vraćamo se u 90-te. No, to će Zorana Milanovića preobraziti u najvećeg suverenistu i Tuđmanova poklonika na hrvatskoj političkoj sceni.
Stoga Zoran Milanović nikada hrvatsko pravosuđe neće nazvati imenom njegova tvorca –
Tuđmanovo pravosuđe.
tacno
