Osnovnoškolski učitelj ili srednjoškolski nastavnik saznao je da vrijedi 10 posto manje od višeg savjetnika za poslove kontrole u Agenciji za plaćanja
„Now I long for the morning that they realize
Brutality and unjust laws cannot defeat us
But who’ll defend the workers who cannot organise
When the bosses send their lackeys out to cheat us?“
„Čeznem za jutrom kada shvate
Kako nas brutalnost i nepravedni zakoni ne mogu pobijediti
Ali tko će braniti radnike koji se ne mogu organizirati
Kad gazde pošalju svoje lakeje da nas varaju?“
Stephen William Bragg
Postoje stvari koje su naprosto važne. Recimo, socijalna država. To je tema svih tema. Ljudi, građani, od društva nešto očekuju, zbog toga i nisu samo pojedinci već dio nečeg većeg – društva. Nisu te stvari važne iz nekog apstraktnog, filozofski nedokučivog razloga, ne, vrijedne su upravo jer su praktične. Zdravstvo ili mirovinski sustav ne mogu biti samo ideje, već se očekuju njihov praktičan učinak i djelovanje. Kada si star ili bolestan, jednostavno je to, oni moraju ispuniti svoju svrhu, tad ih trebamo. Ne dan, mjesec, godinu ili izborni ciklus kasnije. Takva je stvar i s obrazovanjem.
Obrazovanje je, dakle, važno i vrijedno. Građani to znaju. Obrazovanje, u javnom sustavu, nije samo priprema za rad i profesionalni život, sustav u kojem stječemo znanja i vještine. Ono jest i to, no i mnogo više, mogućnost da kreiramo vlastitu budućnost, da upotrebom svojih sposobnosti i talenata, stječući znanja i vještine, nadiđemo biološku zadatost. Onaj koji sporije trči može biti sjajan matematičar, visina nije prepreka da se netko ostvari kao izvrstan kirurg, disleksija nije smetnja kuharu ili umjetniku, manualna nespretnost ne treba odrediti pravnika.
Obrazovanje je bilo važno 1. lipnja 2016. Sjećam se, imao sam konzultacije, zakazao sam rok za polaganje vježbi iz Radnog i socijalnog prava. Poslije toga sam dijelio potpise. Prilično se dobro sjećam tog dana. Recimo, sjećam se da mi je po potpis došla Franka Batelić. No tog prvog lipnja ne sjećam se zbog Franke.
Prvog lipnja 2016. godine prosvjedovalo se za kurikularnu reformu. Iako, nije to sasvim točno. Jest, prosvjed je bio izraz javne podrške obrazovanju i nužnim promjenama, no stvar je bila dublja. Bio je to prosvjed protiv vlasti koja je osporila optimizam u obrazovanju, zaustavila pozitivna kretanja, pokušala dokinuti očekivanja da će nas promjene u obrazovanju odvesti prema boljem društvu. Na vrlo praktičan način bio je to prosvjed protiv društveno nazadnog, desničarskog populizma osnovanog na najnižim strastima koji su tada predstavljali HDZ i Most, Karamarko i Kolinda, upravo u pokušaju zaustavljanja kurikularne reforme. Prosvjedu unatoč, uspjeli su, zapravo, zaustaviti tu reformu, poništiti sav optimizam očekivanja da će ona promijeniti Hrvatsku. Te 2016. činilo se da naše društvo ima priliku izabrati biti bolje i uspješnije. No i tu smo prigodu propustili.
Sada je 2024. Osam godina kasnije ponovno smo pred promjenama. „Reforma svih reformi“, tako je predstavljaju, promjena koja će „ispraviti dosadašnje nepravde“, „vrednovati rad“ koji državni i javni službenici obavljaju, motivirajuće ih plaćati. Ovoga puta vlast, HDZ-ova, jest ta koja reformu provodi. I dolazimo do problema: provodi je u krivo vrijeme, na krivi način, s krivim premisama. Pogrešno se kreće s time pred izbore, možda i ne baš slučajno, vlast sada gura vid promjene načina izračuna plaća u državnoj i javnoj službi koji to nije. Upetljala je tu i neko nedomišljeno ocjenjivanje, razočaravajuće opasno kao sankciju za „nepoćudne“, i nepromišljeno napredovanje u plaćama ovisno o tom ocjenjivanju. Mnogo je toga upakirano u pedesetak članaka zakona u kojem ne piše gotovo ništa. Ništa jasno i izričito. Sve to zato što je vlast naumila i na toj temi dobiti izbore, a potom nam za to isporučiti račun od osam ili devet stotina milijuna eura.
Umjesto da je kupila MR aparate za bolnice ili opremila neke nove kirurške dvorane, izgradila domove za starije osobe u društvu koje stari, obnovila vrtiće i škole, izlila temelje kazališta, muzeja i galerija, naša je vlast – tako je barem rekla – te stotine milijuna odlučila investirati „u ljude“. Samo, kako?
To, zaista, nije trebala biti loša ideja. Državnu i javne službe provode ljudi. Policajci, liječnici, kulturnjaci, socijalni radnici i nastavnici, carinici, poreznici… Ali je ideja izvedena tragično. Bez ikakve podloge, standarda i vrednovanja, vlast je resorima prepustila da sami odluče kome će, kako i koliko podizati plaću. Bitno je bilo samo da se prva plaća isplati pred izbore. U travnju. A da bi to bilo moguće, trebalo je kreirati koeficijente. I da, prošlog su nam tjedna ti koeficijenti obznanjeni. Od toga smo dana mi, u državnoj i javnim službama, svedeni na koeficijente.
Osam godina nakon prosvjeda za kurikularnu reformu osnovnoškolski učitelj ili srednjoškolski nastavnik (1,97) saznao je da ovom društvu vrijedi ravno deset posto manje od višeg savjetnika za poslove kontrole u Agenciji za plaćanja u poljoprivredi (2,20) ili stručnog savjetnika za trening i obuku u Državnoj ergeli u Đakovu (2,20). Trening i obuku konja, da bude jasno. Sva sreća da nemamo državne ergele žirafa, lavova ili majmuna pa da vidimo koliko bi krotitelji ili timaritelji dobili. No jasno je da se u ovom društvu više isplati educirati konje ili baviti se majmunima nego djecom.
Istih tih osam godina kasnije tajnik školske ustanove ili voditelj računovodstva u školi (1,97) imao bi petnaest posto manji koeficijent od tajnika državne agencije, recimo, Agencije za odgoj i obrazovanje (2,30) ili tajnika Državne vatrogasne škole (2,30). Kako su to ustanove vezane uz obrazovanje, netko bi trebao pojasniti tu razliku. Jer, ovo samo pretpostavljam, posao tajnika sličan je ili isti, zar ne? Ili, čistačica/spremačica u školskoj ili visokoškolskoj ustanovi (1,06) imala bi koeficijent manji od iste takve čistačice/spremačice u zdravstvu i socijalnoj skrbi (1,15). U čemu je stvar?
Docent (2,80) bi po novoj uredbi vrijedio tek 0,1 više od doktora medicine i doktora dentalne medicine na specijalizaciji: netko tko je u sustavu znanosti i visokog obrazovanja desetak godina, tko je doktorirao, pisao znanstvene radove i napredovao – to je docent – usporediv je s početnikom u sustavu zdravstva. Jer specijalizant upravo jest početnik. Redoviti profesor, znanstvenik s dvadesetak i više godina znanstvenog staža iza sebe (3,60), državi vrijedi manje od doktora medicine specijalista, za što su uvjet četiri odnosno pet godina specijalizacije. Uzmimo da se radi o docentu ili redovitom profesoru na anatomiji ili histologiji, kemiji ili fizici, na medicinskom fakultetu – ima li logike da dojučerašnji student bolje prolazi od nastavnika?
Ravnatelj doma zdravlja (4,45) u Lijepoj Našoj vrijedi više od dekana Pravnog fakulteta u Zagrebu. Ravnatelji KBC-ova, KB-ova, HZJZ-a, pa i oni drugih kliničkih ustanova i državnih zdravstvenih zavoda (svi koeficijent 4,91 naviše) vrijede više no ravnatelj Instituta Ruđer Bošković (4,60). Pomoćnici ravnatelja KBC-ova, KB-ova, HZJZ-a za pravne poslove ili financijsko poslovanje (4,40) imali bi dvadesetak posto veći koeficijent od tajnika neintegriranog sveučilišta (3,55), recimo, zagrebačkog. Tako izgleda ta epohalna reforma: ljudi ne samo svedeni na koeficijente i vrednovani kako se kojem ministru činilo smisleno, već svi samo usputni sudionici stotine milijuna skupog reality showa „Kupujemo javni sektor pred izbore“.
No čak ni ti neobjašnjivi međuodnosi koeficijenata i osnovnih plaća po kojima postoje oni koji su, više ili manje, zadovoljni ili nezadovoljni, nije ono najporaznije što reforma nosi. Ne. Ključno za odnos prema takvoj socijalnoj državi i „društvu znanja“ bit će kako ćemo se prema tome postaviti. I mi koji u obrazovanju, visokom obrazovanju i znanosti radimo i svi oni koji te sustave koriste. Hoćemo li šutjeti, pristati biti svedeni na koeficijente, „kupljeni“ ma kakvim rastom plaća? Možemo li previdjeti potrebu borbe za uvažavanje rada koji obavljamo, rada koji je temelj da se ovo društvo pokrene i „preokrene“? Jer time upravo priznajemo da ni sami ne vjerujemo u vlastiti doprinos, prihvaćamo da je obrazovanje trošak. Trošak koji treba smanjiti.
Ako mi sami, a ni društvena zajednica, ne vidimo potrebu da se obrazovanje mijenja, da bude bolje, da se borimo da u njemu rade najbolji ljudi koji će biti pristojno plaćeni i uvažavani, tada je to najočitiji način kojim kazujemo što zaista o obrazovanju mislimo. A i kakvu budućnost za ovu državu i društvo očekujemo. A to nijedna kurikularna reforma ne može popraviti.
