Berislava Rončevića možda već i znate, pa da vas onda upoznam s Ann-Sofie Hermansson. Slično kao Berislav, koji je rođen u malom Boroviku kraj Đakova, Ann-Sofie je rođena na otoku Tjörn kraj švedskog Göteborga; slično kao Berislav, koji je najprije bio zamjenik gradonačelnika Našica, pa potom i sam gradonačelnik, i Ann-Sofie je najprije bila pomoćnica gradonačelnika Göteborga, a potom i sama gradonačelnica.
U njihovim biografijama ima i nekoliko sitnih, jedva primjetnih razlika. Berislav se, recimo, onomad zaposlio nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu završio pravo, pa zahvaljujući ocu, šumarskom tehničaru, dobio posao pravnika u šumariji u Našicama, nakon čega se upisao u HDZ i uskoro postao šef našičkog gradskog odbora stranke. Kod Ann-Sofie stvari su išle obrnuto: najprije se zaposlila kao vozačica u Volvu, potom pridružila radničkom sindikatu, učlanila se u socijaldemokrate i na koncu na Sveučilištu u Göteborgu završila sociologiju. Zahvaljujući ocu – koji ju je savjetovao da na vozačkom ispitu odmah položi i C kategoriju – Ann-Sofie je imala tek dozvolu za upravljanje kamionima.
I mladog hrvatskog hadezeovca i mladu švedsku socijaldemokratkinju nakon toga je lijepo krenulo, pa su – oboje točno s trideset i osam godina – ušli u gradske vijećnice: Berislav kao zamjenik gradonačelnika, Ann-Sofie kao pomoćnica gradonačelnika. Berislav je nakon toga izabran kao zastupnik u hrvatskom Saboru, a Ann-Sofie kao zastupnica u Europskom parlamentu, odakle su oboje konačno trijumfalno završili kao gradonačelnici svojih gradova.
Svemu, međutim, jednom dođe kraj, pa tako i mandatima hrvatskih i švedskih gradonačelnika. Nakon što je završio gradonačelnički mandat, Berislav Rončević imenovan je u hrvatsku Vladu i postao, jasno, ministar obrane. Nakon što je pak gradonačelnički mandat istekao i Ann-Sofie, ona se povukla iz politike, pa u gradu kojemu je do jučer bila gradonačelnica – zahvaljujući onom davnom očevom savjetu – zaposlila kao vozačica kamiona gradske čistoće.
Ako vam se učinilo da ste upravo pročitali kako se bivša gradonačelnica švedskog Göteborga zaposlila kao vozačica komunalnog smetlarskog kamiona, to je vjerojatno zato što zaista jest: nanese li vas put nekad u Göteborg, a pijani neki švedski vikend iznese do zore, i danas možete vidjeti Ann-Sofie Hermansson kako slobodna i nasmijana – za tri-četiri puta manju plaću od gradonačelničke – vozi zeleni kamion gradske čistoće i po susjedstvu prazni kante za smeće. Nedavno je tamo našli strani novinari, pa tri puta provjeravali je li to zaista bivša gradonačenica Göteborga.
Berislava Rončevića sad već znate, pa da vas upoznam i s Gustavom Fridolinom. Slično kao šumarski pravnik Berislav, koji je kao zastupnik u hrvatskom parlamentu nakon gradonačelničkog mandata postao ministar obrane, i mladi švedski ekolog i istraživački novinar Gustav – kao zastupnik Zelenih, sa samo devetnaest godina najmlađi u cjelokupnoj povijesti švedskog parlamenta – već je u svojoj trideset drugoj postao ministar obrazovanja.
U njihovim biografijama ima i nekoliko sitnih, jedva primjetnih razlika. Kao ministar obrane u hrvatskoj vladi Berislav je, recimo, ostao zapamćen po reorganizaciji Službe za gospodarenje nekretninama MORH-a, odakle je sve kuhare, čistačice, recepcionere iz vojnih objekata prebacio u Pleter-usluge, novu tvrtku pod okriljem Ministarstva. I da, po aferi s nabavkom četrdesetak skupih vojnih kamiona, zbog koje će kasnije najprije biti osuđen na četiri godine zatvora, a potom, razumljivo, oslobođen svih optužbi. Dočim je Gustav kao ministar obrazovanja u švedskoj vladi ostao zapamćen tek po programu Lärarlönelyftet, osmišljenom za povećavanje plaća školskih učitelja.
Svemu, međutim, jednom dođe kraj, pa tako i mandatima ministara u hrvatskoj i švedskoj vladi. Nakon „afere kamioni“ i paramentarnih izbora Berislav je, jasno, postao novi ministar unutarnjih poslova, dok se Gustav nakon sljedećih švedskih izbora povukao iz politike, glatko odbio stotinu četrdeset hiljada kruna otpremnine na koju kao bivši ministar ima pravo, pa se u stockholmskom predgrađu Liljeholmenu zaposlio kao učitelj u Narodnoj srednjoj školi za obrazovanje odraslih.
Ako vam se učinilo da ste upravo pročitali kako se bivši švedski ministar obrazovanja zaposlio kao učitelj, to je vjerojatno zato što zaista jest: nanese li vas put nekad u Stockholm, a pijani neki švedski GPS iznese do Liljeholmena, i danas kroz prozor Narodne škole možete vidjeti Gustava Frigolina kako slobodan i nasmijan – za dva-tri puta manju plaću od ministarske – predaje starijim useljenicima. I njega tamo nedavno našli strani novinari, pa tri puta provjeravali je li to zaista bivši švedski ministar obrazovanja.
Berislava Rončevića sad već dosta dobro poznajete, pa da vas onda upoznam i sa Sajedom Ahmadom Sadatom. Do sada ste, naravno, već pomalo i iznervirani uspoređivanjem Hrvatske i Švedske, i samo vam je još nedostajala neka takva fantastična politička karijera nekog švedskog imigranta iz Gustavove škole. Sajed, međutim, nije švedski državljanin, nego Afganistanac. Slično kao Berislav, koji je ministar postao s diplomom čuvenog zagrebačkog sveučilišta, Sajed je ministar postao s diplomom čuvenog britanskog Oxforda.
U njihovim biografijama ima i nekoliko sitnih, jedva primjetnih razlika. Berislav je, recimo, na zagrebačkom sveučilištu završio jedan fakultet, i to pravni, pa kao pravnik dva puta bio član vlade, kao ministar obrane i policije. Sajed je pak na čuvenom engleskom Oxfordu završio dva fakulteta – komunikacijske znanosti i elektrotehniku – a ministar u afganistanskoj vladi bio samo jednom. I to, iz nekog razloga, kao ministar komunikacija i informatičkih tehnologija.
Svemu, međutim, jednom dođe kraj, pa tako i mandatima hrvatskih ministara unutarnjih poslova i afganistanskih ministara informatičkih tehnologija. Nakon afere s ubojstvom Ivane Hodak i katastrofalne reakcije hrvatske policije zbunjeni je Berislav već nakon nekoliko mjeseci razriješen dužnosti, pa se vratio u Sabor i na koncu, jasno, postao savjetnik na pravnim poslovima Hrvatske gospodarske komore. Ni Sajed nije dočekao kraj mandata, ali ne zbog talibanske ofanzive i pada afganistanske prozapadne vlade: još prošle godine, ne našavši zajednički jezik s korumpiranim režimom, Sajed je dao ostavku, emigrirao u Njemačku i u Leipzigu se zaposlio kao dostavljač pizza.
Ako vam se učinilo da ste upravo pročitali kako se bivši afganistanski ministar informatičkih tehnologija s dvije oksfordske diplome u Njemačkoj zaposlio kao dostavljač pizza, to je vjerojatno zato što zaista jest: nanese li vas put nekad u Leipzig, a pijana neka njemačka večer natjera da naručite pizzu, i danas možete vidjeti Sajeda Ahmada Sadata kako slobodan i nasmijan – za desetak puta manju plaću od one ministarske – vozi bicikl s velikim narančastim ruksakom na leđima. Eno i njega prije neki dan tamo našli strani novinari, pa tri puta provjeravali je li to zaista bivši afganistanski ministar.
Priča o jednoj gradonačelnici Göteborga i vozačici göteborške gradske čistoće, jednom švedskom ministru obrazovanja i učitelju u pučkoj školi, jednom afganistanskom ministru informatičkih tehnologija i dostavljaču pizza, te jednom gradonačelniku Našica, saborskom zastupniku, ministru i savjetniku u Hrvatskoj gospodarskoj komori, ima – naravno da ima – sretan završetak.
Svemu, naime, jednom dođe kraj, pa kako dođe kraj i mandatima göteborških gradonačelnica ili švedskih i afganistanskih ministara, tako je naposljetku došao kraj i uzbudljivoj karijeri pravnog savjetnika Hrvatske gospodarske komore. Prije neki dan – nekako baš u isto vrijeme kad su svijet obišle fotografije afganistanskog ministra Sadata kako krstari ulicama Leipziga biciklom raznoseći pizze – Hrvatsku je tako obišla vijest da se zbog „racionalizacije poslovanja“ u Komori na ulici našao i Berislav Rončević. Nakon čega je naš junak glatko od HGK prihvatio i izdašnu otpremninu, pa se na koncu zaposlio kao član uprave državne tvrtke Pleter-usluge: da, iste one koju je onomad kao ministar obrane i osnovao.
Ako vam se pak učinilo da ste upravo pročitali kako se bivši ministar i dojučerašnji consigliere u Komori na koncu zaposlio kao obični član uprave Pleter-usluga d.o.o., to je vjerojatno zato što zaista jest: nanese li vas put nekad u Zagreb, a pijano neko društvo na sjednici Predsjedništva HDZ-a imenuje u Upravu Pleter-usluga, i danas možete vidjeti Berislava kako slobodan i nasmijan – za tri-četiri hiljade kuna veću plaću od ministarske i savjetničke – podiže dnevnice, bonuse i putne troškove.
Već sutra, eto, i njega će tamo naći strani novinari, pa tri puta provjeravati je li to zaista bivši gradonačelnik, zastupnik, ministar obrane i policije, te savjetnik u Hrvatskoj gospodarskoj komori.
infon1
