"Posebni dodaci" možda su najbolja emisija na HRT-u, jedna od onih koje čuvaju tradiciju "Kino oka" i drže razinu koju su emisije filmskog programa TV Zagreb imale 1980-ih. Kultura je danas u zapećku, a u toj oskudici slušanje Živorada Tomića, Deana Šoše i Brune Kragića djeluje nestvarno




Emisija koja opravdava TV pretplatu (foto HRT)




Nedjeljom u 2, HRT, 2. svibnja, 14:00


Goran Bogdan bio je odličan gost nedjeljne emisije – simpatični glumac zvučao je kao glas vapijućeg u regionu. Priznao je da nije očekivao da će spot "Hejt Slaveni", koji dobro p(r)okazuje narav našeg "kolektivnog podsvjesnog", imati odjek kakav je imao, ali na pitanje hoće li imati ikakvog efekta, iskreno je rekao kako se ne nada ničemu: "Sumnjam da će se itko zamisliti oko toga." Mudro. Ćeraćemo se mi još – bez čega bismo živjeli kad se ne bismo ćerali, da parafraziramo Bećkovića. Bogdan je dodao i jednu lucidnu opasku: "Ja to ne osuđujem, nastojim biti optimističan jer smatram da je to određeni ispušni ventil..." Više mržnje, manje ljubavi, govorio je u tom kontekstu Slavoj Žižek, a i Đinđić mu je davao za pravo. Nek' se ljudi ispucaju na webu, bolje nego na ratištu, bolje dobrovoljno i slobodno propadanje nego prisilni, nametnuti prosperitet. Elem, lišen predrasuda, pametan i pragmatičan, Bogdan je postao regionalna glumačka zvijezda, a taj je prostor jedini koliko-toliko kulturno relevantan. "Region" piscima, glumcima, pjevačima i svima koji žive od izvedbi jedini može donijeti kakve-takve i ovce i novce. Bogdan je u razgovoru spomenuo i procvat srpske TV scene na kojoj je, kako je rekao, zadnjih par godina snimljeno čak 55 TV serija – brojka zvuči impresivno. Puno odjeka izazvala je njegova navodna izjava da ga "boli neka stvar za Hrvatsku". "Nikad to nisam rekao. Tko god me poznaje zna da takvo što nikad ne bih rekao. Meni na čelu piše tko sam i što sam. To će me pratiti. Srbija ima veliki problem s medijima, brutalniji su i neskloni provjerama. Rečenica je izvađena iz konteksta. Nakon demantija to su maknuli, ali tih sat vremena koliko je rečenica bila na webu bilo je dovoljno", rekao je Bogdan, a mi mu, evo, pomažemo promulgacijom njegova demantija.



N1 Studio uživo, 6. svibnja, 13:10


Uvijek je zanimljivo kad netko pobjegne iz emisije. Taj je pernarovski potez prošlog tjedna izveo Željko Kerum koji je pobjegao iz studija Igoru Bobiću, najpristojnijem među pristojnima. Splićaninu je dakle opasno skraćen ionako kratak fitilj. Zamoljen da prokomentira to što Andro Krstulović Opara ne želi s njim imati posla, Kerum se odmah na početku uzjogunio: "Ako imate nešto konkretnije pitati, može, a što se tiče te osobe, to ne vrijedi spomena, a kamoli razgovora." No kad mu je Bobić postavio pitanje hoće li Vice Mihanović, on ili Ivica Puljak biti gradonačelnik Splita, Kerum je načisto odlijepio jer nije čuo da je voditelj među favoritima spomenuo i njega, pa je opleo po Bobiću k'o Maksim po diviziji. "Igore Bobiću, jel' vi mene mislite provocirati ili mislite biti partner i realan sugovornik?" "Slušam ove žalopojke i šizofrene razgovore između vas i toga koji je bio kandidat za nešto i sad vi mene pitate da li će gradonačelnik biti Puljak ili Vice Mihanović, a pričate sa mnom", mljeo je Kerum, ne želeći saslušati novinara. "Vidite, Igore Bobiću, vama struka i kodeks nalažu da budete pristojni i realni i objektivni u razgovoru s kandidatima. Vi mene pitate hoće li gradonačelnik biti Mihanović ili Puljak. Recite mi, zašto onda pričate sa mnom, recite mi", nastavio je Kerum, koji svoju ocjenu voditelja kao čovjeka sklona šizofrenim razgovorima smatra pristojnom. Bobić mu je ponovno pokušao objasniti da je spomenuo i njega, ali nije se ovaj dao. "Alo, Bobiću, niste postavili takvo pitanje. Postavili ste pitanje hoće li biti gradonačelnik Mihanović ili Puljak. Otkud vam to pravo? Zašto me zovete ako me unaprijed eliminirate. Imate nalog. Jeste li možda podmićeni?" kazao je Kerum, na što se Bobić lagano nasmiješio. "To je smješnije od onoga što je Zoran Milanović govorio novinarima u Splitu", rekao je ležerno. Kerum je potom nastavio po svom insinuirajući da su Bobića platili "Trogrlić ili Relković". Bobić očito nije imao pojma o čemu ovaj govori – koji Trogrlić, koji Relković? – ali je ostao dostojanstven i hladan kao špricer. "Ćao bao, baj-baj, baj-baj", zaključio je Kerum i pobjegao. Jadni li smo, na što smo spali da nam Kerum odlučuje o drugom gradu u državi. A čak i nije najgori. (Usput, gdje je nestao Pernar? Ljude i dalje deložiraju, ali humanisti živozidaši su se snašli pa nakon osvajanja Bruxellesa više ne posjećuju deložacije).



5.com s Danielom, HRT, 7. svibnja, 21:55


Bolje sat vremena dobre zabave nego tri sata ozbiljnog mrcvarenja. Vazda prpošna Daniela Trbović u svoj je šou pozvala čovjeka koji bi i "Veterane mira" ili jutarnju misu učinio gledljivima, a nekmoli njezin večernji šou. Elem, od Ćire Blaževića čuli smo standardnu dozu žalopojki ("postao beznačajan", "jesen života", "počasni krug" itd. itd.), a onda mu je Daniela uvalila gitaru jer je čula da Ćiro zna i svirati, ne samo klaviru, dežulovićevski rečeno. Nakon što je odsvirao par akorda (zna čovjek!), morao je recitirati i poeziju, i to na francuskom. Ćiro je odabrao Jacquesa Preverta, i to je zvučalo solidno. Na francuskom piše i memoare, rekao je da već ima nakladnika koji će to tiskati. Boris Novković ispričao je pak kako je kao klinac, zavirujući pod tuš neke Lokice (članice prateće plesne skupine Zdravka Čolića), pao sa stolice i slomio ruku.



Posebni dodaci, HRT, 8. svibnja, 20:05


"Posebni dodaci" možda su najbolja emisija na HRT-u, jedna od onih koje čuvaju tradiciju "Kino oka" i drže razinu koju su emisije filmskog programa TV Zagreb imale 1980-ih, jedina je šteta što je kultura danas u zapećku pa više nema novca za pozivanje uglednih stranih gostiju (u spomenutoj dekadi tu su gostovali Orson Welles, Claude Chabrol, Jean-Luc Godard i drugi svjetski velikani), ali u toj oskudici slušanje Živorada Tomića, Deana Šoše i Brune Kragića djeluje nestvarno i opravdava pretplatu. Komentirajući veličanstven Fordov film "Plodovi gnjeva", Tomić je iz rukava sasuo rukovet spoznaja o političkim uvjerenjima Johna Forda (ljevičar, Amerikanac, konzervativac itd.), a ponovno smo mogli pogledati i "Matewan", briljantan film o sindikalnoj borbi u Americi 1930-ih, u vrijeme kad su sindikalci gubili glave, a nisu gradili kuće po obroncima rezerviranima za elitu i vozili se u biznis-klasi.


portalnovosti