Neki dan mi je babac na šalteru zgadio život u banci. Ne da joj se raditi. Sabotira. Javno. Premeće papire duplo dulje nego što je potrebno. Stranku drži na laganoj vatri, dok ne proključa, ništa osobno. Babac je takav, izgradila je prepoznatljiv štoperski stil. Kotačić koji te ne vuče, nego te štopa. Kotačić koji je zaboravio da plaćaš mjesečnu kartu. Da taj glupi, namjerno štoperski bankovni kotačić živi od te tvoje karte koju plaćaš za drndanje po bankovnim računima. Doduše, ne zato jer voliš banku, nego jer si u nju natjeran, da joj plaćaš namete jer jedino preko nje možeš plaćati namete. I to svaki građanin mora imati, svoj bankovni račun za koji plaća mjesečni harač, i s kojim u paketu dolaze bankovni činovnici. I tu nastaje problem. Ljudski faktor. Babcu se ne radi. Ona jedva diže olovku, jedva kucka, "unos" se to zove. Namjerno mrmlja sebi u bradu da ju ne razumiješ i pitaš dva, tri puta. U tome perverzno uživa. Zatim ti potpuno razgovijetno savjetuje da obavljaš poslove u drugoj poslovnici. Hvali tu drugu poslovnicu dok polako obrađuje tvoje papire, da je ta neka druga poslovnica sve što ova u kojoj je ona nije - brža, bolja, bliža, efikasnija. Pa svaka je brža, bolja, i efikasnija u odnosu na još ne penzionirani babac kojem se više ne radi, ali je pronašao kompenzaciju u tlačenju stranaka. Koje odvraća i odgovara od sebe, pa čak i poslovnice cijele. Ideal šalterskog birokrata, primat plaću i nemat nikog na šalteru - mislim si dok ju gledam i slušam. E nećeš, babo. Baš ću papire nositi kod tebe. Njeno odrađivanje traje li ga traje. Onda je nešto pogriješila. Sve je spizdila na krivi račun. Onda sve ponovo. Nakon sat vremena, za posao koji traje maximalno 10 minuta, daje mi papire na potpis. Potpisujem. Ona polako sprema papire, lupka ladicama, nešto slaže, ljulja se lijevo desno, cijelo vrijeme ne dižući pogled. Ignorancija. Pogledi se ne smiju susresti. Znači da je primjetila da postojiš. A ona to ne želi. Želi da ne postojiš. Moja osobna stoji iza pregrade kraj njenog PC-a. Mora mi ju vratiti, to je autmatska razmjena kod bankovnih činovnika, ja njemu papir s potpisom, on meni osobnu. Ova šuti. Ne da. Ne da osobnu. Štopa. Čeka da automatski odeš bez osobne pa imaš probem, ili da ju moliš svoju osobnu. BDSM babac. Bondage – Dominance – Sado - masochism. Šutim i čekam. Čeka i babac. Drugi šalter radi punom parom. Svi koji su došli u banku poslije mene izašli su prije. Meni se sve više sviđa babac. Mogu li dobiti svoju osobnu – ipak pitam jer sam već gladna i ide mi se kući. Da ne čekam na stolici pred babcem do navečer da mi sama da osobnu u koju bulji. Ahaaa, prozbori ona, ne dižući glavu, pravi se blesava. Pruža ju jedva kroz rupu. Uzimam osobnu i ustajem. Doviđenja babac, kažem u sebi, vidimo se opet, upamćena si."
