U Boga don Branka Sbutege lako je vjerovati

Zapadna civilizacija bitno je obilježena kršćanstvom, i to kršćanstvom kakvo nije smjelo biti, ali, u manjoj mjeri, i kršćanstvom kakvo je jedino trebalo biti.

Kršćanstvo koje se, u povijesnom smislu i povijesnim okolnostima, ostvarivalo kroz ratove, zabrane slobode mišljenja, djelovanja, pisanja, osuđivanja na smrtne kazne i silovanja djece, kršćanstvo je koje nije smjelo i trebalo biti. Takvo kršćanstvo je, na našu žalost, oduvijek postojalo, ono i danas postoji.

Štoviše, takvo kršćanstvo je u Hrvatskoj dominantno, zato i jesmo država koja se poziva na kršćanstvo, a ujedno smo, po svim mjerljivim pokazateljima – od siromaštva do bezakonja – država koja odgovara opisu zemaljskog pakla.

Pakao je, kada ovaj termin oslobodimo religijskog značenja, ostavljenost u sebi i drugima. Čovjek koji se ostavio u sebi, djeluje kao negacija samoga sebe, on je zato nečovjek ili ne-čovjek.

Država koja ostavlja vlastite građane i u ostavljenosti ih čini siromašnima, pravno i socijalno nezaštićenima, država koja građane izlaže odgojnoj i moralnoj manipulaciji, nije država, nego zemaljski pakao. Ona je ne-država.

Hrvatska je takva ne-država, ona je zemaljski pakao, i to zato što odbija voditi računa o dobru građana. Pakao je nebriga i nemogućnost da, kako je to rekao Gadamer, u drugima vidimo sebe, a sebe u drugima.

Kršćanstvo koje ne dominira nad drugima, kršćanstvo je koje prepoznajemo po blagosti, otvorenosti, prihvaćanju drugoga. Takvo kršćanstvo je zastupao, kada je riječ o našim prostorima i vremenima, don Branko Sbutega. Zato i nije bio omiljen od onih koji su željeli dominirati, osvajati, krasti i ubijati

U kršćanskom smislu, pakao ne pripada onima koji nisu bili kršćani, nego onima koji su druge instrumentalizirali, iskorištavali, osiromašivali, ostavljali, nad njima se iživljavali, lagali im… Pakao je za one koji ne umiju druge uvažavati kao sebe i sebe kao druge. Pakao je, zapravo, praksa nehumanosti. Država u kojoj se nesmetano odvija praksa nehumanosti, država je koja se potpuno identificirala s paklom.

Što je drugo na djelu nego pakao kada sudovi ne presuđuju kriminalcima, kada se zdravlje i životi građana podvrgavaju političkom preživljavanju struktura koje su ovu državu identificirali s paklom? Zar nije pakao na djelu kada svoju snagu crpimo iz ratova, i tako ostajemo trajno nesposobni za mir?

Tragedija je da se politički, socijalni, pravni, ekonomski i društveni pakao odvija uz pomoć dominacije kršćanstva. Kršćanstvo koje dominira, nije kršćanstvo. Kršćanstvo je ono koje služi čovjeku kao čovjeku, a ne čovjeku kao kršćaninu.

Kada čovjek postane kršćanin i kada mu taj identitet postane najbitniji, on prestaje biti čovjek i postaje nečovjek. Kršćanin iznad kojega nije čovjek je nečovjek. Takvi podižu ratove protiv istine, susjeda, znanja, povijesti, društva, čovjeka. Takvi žele dominirati.

Kršćani nisu oni koji dominiraju, jer je iznad njih čovjek. Čovjek je taj koji dominira i određuje mjeru svemu i svima. Ljudski svijet je svijet dominacije čovjeka kao čovjeka – onoga čovjeka koji nam se nadaje kao ideal, onoga čovjeka koji nije obilježen nikakvim ograničenjima.

Čovjek kao čovjek nema spol, rod, boju kože, naciju, religiju… Čovjek kao čovjek je poziv da se nadiđe zarobljenost u spol, rod, rasu, naciju ili religiju. Biti kršćanin je manje, daleko manje, neizmjerno manje od biti čovjek.

To znaju kršćani koji se ne pozivaju na dominaciju nad nekim ili nad svima drugima. To ne znaju naši, hrvatski kršćani koji se stalno pozivaju na statističku kršćansku većinu.

Tko se poziva na kršćansku većinu u Hrvatskoj, taj veze s kršćanstvom nema, ali ima veze s rastućim siromaštvom drugih, obespravljivanjem, urušavanjem pravnog poretka, amnestijom zločinaca i pretvaranjem ove države u pakao.

Nietzsche je na ovakve kršćane mislio kada Zaratustra govori kako su oni koji u proklamiranom moralnom kodeksu govore o zabrani ubojstava i krađe, a sve što su kroz povijest radili isključivo je zasnovano na ubojstvima i krađi.

Sasvim je nebitno hoće li se to ubojstvo događati kao posljedica inkvizicijskih procesa ili beskrupuloznog podvođenja djece od strane časnih sestara u Njemačkoj, kao što to čitamo ovih dana.

Podvoditi petogodišnje dijete seksualnim predatorima, mogu samo ubojice. Institucija unutar koje se odvija ovo podvođenje, institucija je pakla, a ne ljubavi. Takvu instituciju i takvog boga treba iz dubine našeg bića prezreti i odbaciti. Nešto takvo ne pripada biti kršćanstva, ali pripada biti dominacije nad drugima.

Oni koji se pozivaju na statističku dominaciju kršćanstva, isti su oni kojima podvođenje djece ne izaziva tugu, bijes, bol i prijezir, to su isti oni koji su, u bilo kojem trenutku, spremni i dalje podvoditi djecu.

Takvi se služe predatorskim frazama kako u svakom žitu ima kukolja. Tamo gdje se podvode djeca, nema žita! Oni koji podvode djecu kukolj su među kukoljem! Ne može ništa plemenito i sveto izrasti na podvođenju djece, zlostavljanju, ubojstvu i krađama. Takvi su ovu povijest pretvarali u povijest pakla. Taj pakao nije nestao, on traje i dalje, on se brine o dominaciji nad drugima.

Kršćanstvo koje ne dominira nad drugima, kršćanstvo je koje prepoznajemo po blagosti, otvorenosti, prihvaćanju drugoga. Takvo kršćanstvo je zastupao, kada je riječ o našim prostorima i vremenima, don Branko Sbutega. Zato i nije bio omiljen od onih koji su željeli dominirati, osvajati, krasti i ubijati.

No, što je daleko važnije, bio je omiljen od strane onih koji su shvaćali da se ne smijemo zatvarati u uskoću nacionalnih, religijskih, rasnih, jezičnih ili bilo kojih drugih identiteta. On je živio humanitet, kršćanstvo koje se nalazi u funkciji ostvarivanja čovjeka kao čovjeka.

Kršćanstvo koje se, u povijesnom smislu i povijesnim okolnostima, ostvarivalo kroz ratove, zabrane slobode mišljenja, djelovanja, pisanja, osuđivanja na smrtne kazne i silovanja djece, kršćanstvo je koje nije smjelo i trebalo biti. Takvo kršćanstvo je, na našu žalost, oduvijek postojalo, ono i danas postoji

U Boga don Branka Sbutege lako je vjerovati, u takvog Boga, zbog humaniteta kojega je don Branko pronosio, mnogi bi bili spremni povjerovati i rado bi povjerovali, ali takav Bog ne sili da se u njega vjeruje, on to i ne traži jer je takvom Bogu bitan čovjek, on je zainteresiran za čovjeka, on ne potiče da se spaljuju knjige, osuđuje znanje, podižu bojne protiv drugih, vode inkvizicijski procesi i podvode djeca.

Takav Bog je toliko human da i sam postaje čovjekom kako bi svima koji u njega vjeruju dao uputu da se svetost ne pronalazi u ideji odvojenoj od svijeta i čovjeka – jer, da je tako, takav bog nikada čovjeka ne bi primijetio, takav bog bi ostao ideja koja je nezainteresirana za čovjeka i njegovu sudbinu, takav bog nikada ne može biti Bog – nego da je svet svatko onaj tko se u konkretnim povijesnim okolnostima zalaže za čovjeka kao čovjeka.

Takav Bog ne sili da se u njega vjeruje, jer ne prosuđuje kriterijem prebrojavanja svojih, nego mjerom zalaganja za čovjeka kao čovjeka. Bog don Branka Sbutege je takav Bog. On se rađa u svijetu, takav Bog se rađanjem demokratizira, jer postaje ravnopravan sa svima drugima koji nose ljudsku narav.

Božić i jest proces demokratizacije za čovjeka zauzetog Boga. Oni kojima Božić nije proces demokratizacije Boga, njima je Božić izvor i temelj njihove nehumane radikalizacije. Oni će se na Božić veseliti dominaciji i zaboravu podvođenja djece, ubojstava i krađa počinjenih u ime kršćanstva. Radikali podvode, kradu i ubijaju. Oni državu, svijet i povijest pretvaraju u pakao. Njihov bog se ne demokratizira.

Mnogi pripadnici teologije oslobođenja zagovaraju demokratizaciju svetosti, kao i demokratizaciju samog Boga. Zato se i bore protiv siromaštva u svijetu. Oni shvaćaju da je siromaštvo nastalo kao posljedica dominacije nad drugima, bešćutnih krađa i ubojstava.

U Boga koji samoga sebe demokratizira, lako je vjerovati, ali takav Bog ne traži da u njega vjerujemo, nego da u svijetu djelujemo načelom promoviranja ljudske veličine.

Ovo je razlog zašto su mi dragi kršćani koji vjeruju u Boga koji demokratizira samoga sebe kako bi ukazao na ljudsku veličinu. Takav Bog upozorava da ljudska veličina ne izvire iz kršćanstva, nego da je kršćanstvo u funkciji ostvarivanja čovjeka kao čovjeka.

Da imamo takve kršćane, naša država ne bi bila pakao baštinika nakaradne svetosti krađa i ubojstva, a to sada jest.

autograf