Mlijeko redatelja Grímura Hákonarsona nastavlja uspješan trend islandske kinematografije, čija je igranofilmska scena unazad desetak godina postala izrazito dinamična te je sveprisutna na najuglednijim filmskim festivalima diljem svijeta. Više od seciranja urbanoga života, islandski su filmaši fascinirani pustim krajolicima te škrto naseljenim mjestima na otočnom sjeveru, daleko od prijestolnice, s njihovim specifičnim stanovnicima te autohtonim setovima problema. Seciranjem ruralne izolacije te razmatranjem karaktera Hákonarson se bavio i u prethodnom uspješnom ostvarenju Ovnovi (2015). Iako je posrijedi bila humorno intonirana priča o nedobrosusjedskim odnosima dvojice osamljenih muškaraca koji su se potencirali kroz natjecanje za odabir najboljega ovna, ispod te karakterne i lokalne površine autora je prije svega zanimala složena ekonomska problematika te njezin utjecaj na psihologiju, način te uvjete života ruralnog stanovništva.
U Ovnima se ona manifestirala kroz motiv zarazne bolesti grebeža, koja napada leđnu moždinu ovaca te ih naposljetku ubija. Jedini način borbe protiv pošasti jest klanje ovaca, dezinfekcija štala te čekanje dvije duge godine da bi se s uzgojem ponovno započelo, što ima pogubne posljedice po živote stanovnika, čija je ekonomija utemeljena na ovčarskom stočarstvu. Djelo je pokazivalo još jednu osobinu koju islandski filmaši počesto njeguju. Unatoč depresivnosti ozračja, sumornost i tjeskobnost priče često se povezuju s crnim humorom, pa dolazi do ispreplitanja karakteristika ozbiljnog i apsurdnog, tragičnog i komičnog. Navedene su strategije primjerice zamjetne u filmu Hella ide u rat (2018) Benedikta Erlingssona, u kojem se nekonvencionalna naslovna protagonistica bori protiv političkog i kapitalističkog establišmenta pa se putem nje povezuju feminističke, ekološke i antikapitalističke tendencije. Erlingsson se i u prethodnom mu zapaženom ostvarenju O konjima i ljudima (Hross í oss, 2013) bavio odnosom ljudi i njihova okruženja.
Mlijeko djeluje kao spoj Ovnova i Hella ide u rat. Radnja se odvija u maloj sjevernjačkoj zajednici, gdje se većina stanovništva bavi stočarstvom te za život zarađuju mukotrpnim i iscrpljujućim radom na svojim farmama. Početkom je stoljeća, kako bi se farmeri povezali te bili konkurentniji na tržištu, osnovana Zadruga u kojoj su svi jednako participirali, pa je temeljena na određenim socijalističkim postulatima. U suvremenosti je međutim Zadruga prigrlila određene kapitalističke osobine ucjenjivanja i gramzivosti. Pod motom da spašava farmere od pohlepnosti trgovačkih lanaca iz Reykjavika, ona ih bespoštedno pelješi te drži u odnosu zavisnosti: reprogramira njihove dugove, no zauzvrat moraju sve kupovati od Zadruge - u rasponu od živežnih namirnica do alata i gnojiva. Cijene u zadružnim trgovinama, pogađate, nekoliko su puta skuplje od onih kod konkurencije, no ako se farmeri obrate potonjoj, izgubit će podršku Zadruge. Dok tako farmeri sve više upadaju u ponor dužničkog ropstva, zadružna vrhuška se bogati i više nego lagodno živi.
Film razmatra dobru ideju koja je skrenula na stranputicu. Slično kao u Ovnovima, kroz život ruralne zajednice sagledava se ekonomska problematika te utjecaj ekonomskih trendova i promjena na njezin život. Posrijedi su ljudi koji su ostali raditi na zemlji dok su djeca otišla na jug u glavni grad te se više ne namjeravaju vratiti u taj škrt i tegoban kraj u kojem za njih nema posla i života. Generacija roditelja je suštinski vezana uz zemlju, svoje farme i načine života koji su sve više podložni promjenama te gospodarskim i političkim hirovima. Tu na scenu stupa glavna protagonistica Inga (Arndís Hrönn Egilsdóttir), čija je buntovnost nalik onoj Helle, jer se obje bore protiv centara moći. Potonja protiv političkih i multinacionalno-korporacijskih, a druga zadružnih. Nakon pogibije supruga Friðgeira (Sveinn Ólafur Gunnarsson) junakinja se ne da smesti te shvaća kako je jedini način da se riješi dugova revolt prema Zadruzi i njezinom monopolu. Kako to obično biva u Hákonarsonovim ostvarenjima, posrijedi nije borba iz koje će junaci nužno izaći kao pobjednici. Kroz prizmu Ingina inata zrcale se dvije stvari. Jedna je živopisan portret protagonistice, koja je se cijelo vrijeme oslanjala na supruga i živjela u njegovoj sjeni te sada dobiva mogućnost da iskaže svoj glas. Druga je portret zajednice, jer Ingine boljke dijele brojni sumještani i farmeri koje je strah pobuniti se.
Jedan od najuspjelijih segmenata filma upravo je portret naslovne junakinje te njezina buđenja, koje ima komunalne posljedice, što je vješto postignuto dobro strukturiranim dijalozima te glumačkim interpretacijama. Naslovni lik je uvjerljivo dočarala Arndís Hrönn Egilsdóttir sa svojim stoicizmom i ustrajnošću, a direktor fotografije Mart Taniel efektno je vizualnom komponentnom naglasio njezina proživljavanja. Hákonarson ponovno vrlo evokativno stvara atmosferu okruženja u kojem protagonisti, njihovi životi i poduhvati djeluju vrlo krhko. Naracija mu je pritom vrlo koncizna i usredotočena. Devedesetak minuta odvija se strogo pravocrtno te je isključivo usmjereno na proživljavanja i djelovanja Inge.
filmovi
