Foto: Pixsell / Autor: Sandra Simunovic/PIXSELL
Iako Radnička fronta nije osvojila mandat u Europarlamentu, iskoristili smo priliku da prokomentiramo rezultate i okrenemo se budućnosti i sljedećim izborima pa smo ugostili Katarinu Peović, koja je još u siječnju najavila svoju kandidaturu za predsjednicu. Unatoč svom prebukiranom rasporedu, u najkraćem roku odgovorila je na naš poziv i pitanja o okvirnim idejama i konkretnim budućim akcijama.
DIJANA ĆURKOVIĆ: Izbori za Europarlament pokazali su da lijeve opcije u hrvatskoj glasačkoj populaciji još uvijek kotiraju poprilično nisko, ali Vaša objava na službenoj Facebook stranici ne zrači pesimizmom, štoviše, pronašli ste pozitivne strane u čitavoj situaciji. Možete li za Novi Plamen malo proširiti svoj osvrt?
KATARINA PEOVIĆ: Mi svakako priznajemo da rezultat nije sjajan, no ako netko misli da je smjena elita koje već desetljećima osiguravaju reprodukciju svoje vladavine stvar koja se može desiti preko noći – taj sanja. Mi na političkom polju svako malo svjedočimo pojavi novog lica, od Dalije Orešković do sada Mislava Kolakušića, a pred koju godinu političara Mosta, Pametnog i sličnih stranaka. Oni svi tvrde da je potrebno smijeniti jedna lica drugima, većina misli da je rješenje u antikorupciji (samo pohapsiti lopove), smatraju da treba poduzetništvu “dati da diše”. Pri tome često ponavljaju stvari koje su stranke koje su participirale u vlasti već “odradile” – kao što je to slučaj s SDP-om i njihovim programima koji su pokušavali spajati principe slobodnog tržišna sa “socijalnim” i društveno odgovornim poduzetništvom. Kada je SDP došao na vlast, pokazalo se kako takve politike završavaju – i da oni koji nominalno zagovaraju obespravljene uvode rigidne Zakone o radu zbog kojih je u nas jedna od najviših stopa prekarnog rada u Evropi.
RF realno na EU izborima, koji su i inače ljudima najnezanimljiviji i koji su svugdje u Evropi završili porazom ljevice – nema dobar izborni rezultat u broju glasova, no istovremeno od početka kampanje smo govorili da nam nije samo cilj uspjeh na izborima, već da izborne cikluse koristimo prije svega za promociju ideja koje su u društvu podzastupljene.
Mislim da smo uspjeli u tri stvari – uveli smo temu demokratskog socijalizma u medije, privukli smo dio ljevice RF-u, što novih članova, što kolektiva, i treće, kao lijeva stranka stali smo beskompromisno uz radnike Uljanika, iako ih je liberalna “ljevica” praktički ignorirala.
Jedno od najtežih pitanja, koje meni nije lako postaviti, iako vjerujem da neće biti toliko teško na njega odgovoriti, tiče se stanja na našoj ljevici. Zašto i Radnička fronta i Nova ljevica ili platforma Možemo nisu nastupile zajedno na izborima za Europarlament, s obzirom da se radi o strankama koje ciljaju na istu, lijevo orijentiranu, skupinu glasača?
Radnička fronta je u dva navrata slala poziv za razgovore, bilo je nekih tehničkih poteškoća i prvi i drugi puta, no s naše strane je postojala dobra volja. Smatram da je to štetna odluka za sve jer smo na nacionalnoj razini trebali nastaviti smjerom koji je trasirala zagrebačka koalicija Lijevog bloka.
Kad smo to skinuli sa spiska, možemo na “lakše” teme. Jedna koja nas sigurno povezuje su ženska pitanja. U javnosti je ovih dana goruće pitanje reproduktivnih prava, a godinama nas kontinuirano prate vijesti o (sve gorim) slučajevima obiteljskog nasilja, koje nerijetko prolazi bez odgovarajućih sankcija. Kako Vaša stranka pristupa ovim pitanjima, imajući na umu i pravo liječnika na priziv savjesti, odnosno slučajeve lažnog prijavljivanja nasilja i onog malog, ali ipak nezanemarivog postotka obiteljskog nasilja nad muškarcima?
Umjesto moraliziranja i tzv. “priziva savjesti” potrebno je reći da je to zapravo odbijanje pružanja zdravstvene skrbi. Trebalo bi ići ne samo defanzivno, već i postaviti pitanje vraćanja prava na pobačaj u Ustav Republike Hrvatske. Pravo na pobačaj je izbačeno iz Ustava Republike Hrvatske dok je u Ustavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine bilo jasno formulirano člankom 191. koji je glasio: “Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece. Ovo pravo se može ograničiti samo radi zaštite zdravlja.” Ovaj članak su u nešto izmijenjenom obliku zadržali i srpski i slovenski ustavi. RF smatra da je taj članak potrebno vratiti u Ustav RH.
Osim prava na abortus, borbu za reproduktivna prava treba usmjeriti i na osiguravanje društvenih uvjeta za roditeljstvo – zaštitu prava radnica, trudnica i rodilja. Poznati su pritisci na žene na radnom mjestu da se eksplicitno odrede oko majčinstva i željenog broja djece, kao i to da većina danas nema materijalne uvjete za roditeljstvo. Važna je i zakonska regulativa – Zakon o radu te kolektivni ugovor, kao i sindikalno i radničko organiziranje, ali i podruštvljenje reproduktivnog rada – javno dostupna skrb o starijima, nemoćnima i djeci, izgradnja javnih vrtića i jaslica, domova umirovljenika, menza i povezanih društvenih servisa.
Što se tiče partnerskog/obiteljskog nasilja, odgovor se ne može svesti samo potrebu za težim sankcioniranjem nasilnika, potrebno je raditi na prevenciji, odnosno još temeljnije – adresiranju strukturalnih uvjeta koji služe kao facilitatori postojećih oblika nasilja nad ženama. Budući da je takva vrsta (ne)ovisnosti posljedica trenutnog društvenog uređenja, to jest interakcije rodno uvjetovanih normi i klasnih odnosa, od iznimne je važnosti poticati na korjenitu promjenu koja uključuje potpuni odmak od postojećeg društvenog uređenja prema ne-hijerarhijskim, antikapitalističkim alternativama.
RF se zalaže za sustavnu edukaciju i mijenjanje strukturnih uvjeta koji uvelike uvjetuju prije svega muško nasilje nad ženama (u prvom redu ekonomsku ovisnost i dominantne patrijarhalne norme i vrijednosti), te strože kazne za počinitelje i sustavne mjere zaštite sigurnosti i dobrobiti žrtava nasilja, kroz donošenje, poboljšanje i primjenu relevantnih zakona i procedura, uključujući i Istanbulsku konvenciju kao obavezujući i sveobuhvatan međunarodni mehanizam borbe protiv nasilja u obitelji.
Osvrnut ću se i na vaše pitanje o nasilju nad muškarcima – naravno da i ono predstavlja problem, iako su slučajevi istog također mnogo rjeđi, a o tom se nasilju rijetko govori kao o problemu samom za sebe, a mnogo češće ga se spominje tek pri pokušajima svojevrsne diskreditacije antipatrijarhalne feminističke, kao i borbe protiv nasilja nad ženama općenito. Patrijarhat uostalom igra značajnu ulogu i u tom nasilju – muškarcima pri priznavanju nasilja prijeti poniženje, budući da ga tradicionalne patrijarhalne norme postavljaju u dominantnu ulogu, dok se ikakav odmak od nje, pa tako i u slučaju nasilja, smatra ženskom pa stoga i inferiornom kvalitetom. Korjenitim restrukturiranjem društva te iskorjenjivanjem patrijarhalnih normi koje kvalitete vezane uz žene stavljaju u podređeni položaj, pomoći će se dakle i muškarcima.
Među oblicima nasilja koje je rijetko procesuirano na način zadovoljavajuć za žrtve svakako je nasilje nad LGBT osobama, odnosno nasilje iz mržnje. Smatrate li da je to posljedica općeg položaja koju ta skupina ima u društvu ili se stanje može popraviti postroživanjem ili boljom primjenom postojećih zakona? Koje biste konkretne mjere predložili da bi se njihova situacija poboljšala po pitanjima braka i posvajanja djece u hrvatskom i u europskom kontekstu?
Potrebno je danas na ljevici zagovarati pravo na životnu zajednicu (i sva prava koja iz toga proistječu, uključujući posvajanje) za sve ljude bez obzira na seksualnu orijentaciju i rodni identitet. Također je važna apsolutna netolerancija na bilo koji vid nasilja nad LGBT osobama. Pored zakonodavnog okvira, potrebna je edukacija i društveno djelovanje u smjeru feminizma, egalitarnog i nenasilnog razvoja. Kompetitivno, samointeresno i profitno usmjereno društvo nije u mogućnosti razvijati oblike solidarnosti, kooperativnosti, niti demokratičnosti.
Svjedočili smo i pobunama kulturnjaka, konkretno neprofitnih medija i kulturnih institucija, koji su, unatoč brojnim međunarodnim priznanjima, još uvijek na margini hrvatskoga društva, pogotovo kada govorimo o financijskim potporama institucija. Smatrate li da je važno javno financirati taj sektor i zašto? Koje konkretne mjere biste predložili da se medijsko stanje u Hrvatskoj poboljša, posebno ako imamo na umu nebrojene tužbe koje država vodi protiv novinara?
Jedini način da zadržimo neovisno novinarstvo jest da ono bude javno financirano – koji su modeli, o tome se može razgovarati. Ljevičari u Americi čak zastupaju i vaučere koje država dodjeli svima pa onda svatko po volji daje neprofitnom mediju koji zadovoljava neke određene kriterije (kao što to recimo američki socijalist Robert McChesney predlaže). Nisam sigurna da je to rješenje, no svakako neovisno novinarstvo mora biti financijski neovisno.
U nas sada imamo prilično loše stanje – ministrica kulture RH je odgovorna za ugrožavanje neprofitnih medija upornim odgađanjem, preko 2 godine, natječaja kojeg je raspisala tek prije mjesec i pol dana nakon što se niz neovisnih medija moralo ugasiti.
Loše stanje u medijima direktna je posljedica materijalnih uvjeta rada. U medijskom sektoru već desetljećima pratimo rast broja nesigurnih ugovora, povećanje neplaćenih prekovremenih, pad primanja, što sve predstavlja još opasnije – tiho i nevidljivo podrivanje novinarstva. Hegemonija svoj zadnji udarac zadaje ne samo kada su novinari, što je kod nas evidentno slučaj, pod pritiskom tužbi ili nasilnika, već i onda kada im materijalni uvjeti ne dozvoljavaju neovisnost. Pritisak se onda ponutruje i povija se kičma pišući onako kako se od novinara očekuje – što je direktna posljedica njihovog lošeg materijalnog statusa. Komercijalni mediji radije uzimaju novinare koji već pišu u okviru dominatne hegemonije, a izbjegavaju one koji su uistinu skloni neovisnom i beskompromisnom novinarstvu. No na kraju ne može se zanemariti ni izravne pritiske – danas imamo preko 1.500 tužbi protiv novinara u RH. S obzirom na medijske mogule koji drže većinu hrvatskih medija i djeluju u korist partikularnih interesa svojih klijenata, potrebno se boriti za neovisni javni servis, udruživanje i poticanje novinara da se udružuju u sindikalne oblike koji bi povezivali novinare bez obzira na veličinu i institucionalnu poziciju medija i karakter radnih ugovora, kako bi se obuhvatili i freelanceri i gdje bi se zakonski štitila pozicija neovisnosti novinara.
Ne možemo ne spomenuti stanje u obrazovanju i znanosti. Ne moramo baš o počasnim doktoratima, ali osvrnimo se na činjenicu da su profesori u Hrvatskoj među lošije plaćenima u Europi te da učenici koji (opet) ostvaruju međunarodne uspjehe nerijetko na natjecanja putuju bez posebnih financiranja države. Istovremeno se ulaže u informatizaciju školstva, a u učionicama sa zidova pada žbuka. Postoje li načini da se takvi problemi školstva riješe? Kako, kao zaposlenica u akademskoj zajednici, gledate na sveprisutni nepotizam i lažne diplome, te napredovanja u akademskim zvanjima temeljem neobjavljenih knjiga ili lažnog autorstva?
U znanosti i obrazovanju najopasnija je galopirajuća nejednakost – nedavno nam je predsjednica RH priopćila da njezina kćerka ide na Harvard, tvrdeći se da to nema nikakve veze s tim što je ona kćerka jedne predsjednice. Nije važno je li predsjedničina kćerka zaslužila tu stipendiju ili ne, već je ta objava ogolila do kraja dvije Hrvatske – onu koja je osuđena na propadanje svih ostataka socijalne države i onu kojoj se sve prilike otvaraju. Tužno je da predsjednica pita tuđu djecu u vrtiću “tko želi postati vojnik”, implicirajući da je to zanimanje koje je časno, da mladima poručuje da ostanu u zemlji i da ne iseljavaju, poručujući da je u zemlji dobro, dok istovremeno njezino dijete niti srednju školu nije završilo po domaćem programu, nego privatni srednjoškolski program uz godišnju školarinu od 22.000 kuna. Duboke podjele u društvu – djeca Uljanikovaca (brodogradilišta koje je pred koji tjedan otišlo u stečaj, a 1.118 ljudi je prošli tjedan dobilo otkaze) pišu pisma očevima u kojima im izražavaju zahvalnost za sva odricanja, prije nego li će oni i njihovi roditelji postati socijalni slučajevi, dok predsjednica licemjerno maše iz neke druge hrvatske stvarnosti, gdje takvih problema nema. Predsjednica i njezina stranka pripadaju eliti kojoj ova vlast služi za održavanje i reprodukciju povlaštenog položaja.
Istovremeno na fakultetima se mladi kadar sporo ili nikako ne obnavlja, kvote za upis studenata se smanjuju, sve je manje radnih mjesta na kojima se ti mladi ljudi mogu zapošljavati, zbog čega njihova motivacija za studij pada, više od 50 % mladih je zaposleno na određeno, većina novozaposlenih su zaposleni na određeno, mladi nemaju posla, iseljavaju, nemaju gdje živjeti.
Lažne diplome su također problem iako one nekima služe kako bi diskreditirali sve znanstvenike, sve fakultete i kako bi se uveli tržišni kriteriji u obrazovanje – argumentacija je tanka, ali na žalost prolazi. Neki privatni fakulteti zapravo stječu poziciju legalizirane korupcije – ništa nije ilegalno u tome da neko dijete bogatih roditelja upiše privatni fakultet, ali ako je prolaznost na tom privatnom fakultetu preko 92 %, onda to znači da je plaćanje školarine de facto plaćanje diplome.
Informatizacija školstva je u nekim situacijama opet samo oblik pogodovanja privatnicima, koji u nas s jedne strane vode ratove protiv nastavnika, zagovaraju smanjenje broja nastavnika, da bi sami ulazili u školstvo prodajući informatičku opremu. Tragi-komično je pratiti kako dealeri informatičkom opremom postaju analitičari školstva, zagovaraju smanjivanje broja nastavnika, da bi potpisivali ugovore s državom kada na mjesto ministrice sjeda osoba kojoj je navodno “tehnologija – ideologija”. Ove “reformističke” parodije gledamo iz dana u dan.
Na kraju, što biste poručili ljudima koji ne izlaze na izbore, odnosno onima koji razmišljaju ima li ikakve svrhe sudjelovati u parlamentarnoj demokraciji u vremenu kad su u Saboru najgledanija naguravanja i ispadi, a zakoni se donose po hitnom postupku nakon rasprava pred praznom sabornicom?
Nisu toliko problem naguravanja i ispadi, koliko je problem besadržajnost politike u Saboru. Mi u hrvatskoj parlamentarnoj politici nemamo pravu opoziciju – čak i oni koji su tvrdili da su antisistemske opcije posvećeni su kapitalističkom načinu proizvodnje, optužuju banke i financijske institucije kao da su one neko bolesno tkivo na zdravom koje je samo potrebno odstraniti i sve će biti u redu. Narodu prije svega treba dati razlog da glasaju za nekog, pojava novih koji ponavljaju pogreške starih zahtijeva sve ozbiljniju analizu tih pogrešaka.
Zbog pojave novih imena i stranaka lijevo od centra nužno je potrebna demistifikacija lijevo-liberalnog, za što postoji potreba još od tranzicije SDP-a i njihovih programskih oksimoronskih vezanja socijalnog i liberalnog, lijevog i pro-tržišno orijentiranog. Tržište se u tim programima magično nadopunjavalo neutralizirajućim pojmovima „društvenog” ili „socijalnog”, pri čemu drugo treba ispraviti negativnosti prvog – riječ je o depolitiziranim pojmovima koji su u praksi pokazali kako jednom kada dolaze na vlast još revnije stvaraju institucionalni okvir za eksploataciju radnika.
Ukoliko lijevo-liberalno prevlada, imat ćemo još jedan ciklus koaliranja s politikama koje su pokazale svoje dosege. Dovoljno je pogledati talijanski primjer Rifondazione Comunista, komunističke partije koja nakon koalicije sa socijaldemokratima u vladi koju je podržala izvlači lekciju iz tog poraza, istaknuti članovi danas otvoreno priznaju kako je to bila greška koja je također jedan od razloga razočaranja naroda i jačanja desnice u Italiji; ili primjer Syrize koja uvodi mjere štednje koje je zdušno kritizirala, a na temelju te kritike izgradila svoju političku legitimaciju; ili Podemosa u Španjolskoj koji gubi podršku, itd.
S druge strane, kada bi i ukoliko prava lijeva opcija dobila priliku da progovori iz te pozicije, to bi bila govornica za promociju demokratskog socijalizma i zagovor emancipacijskih politika, mjesto sučeljavanja s elitom koja reproducira klasnu nejednakost i koristi sve nas kao taoce svojeg prosperiteta.
noviplamen
