Svaki čas vijest o nekom nemoralnom djelu, zahtjev za uklanjanjem spomenika, izbacivanjem iz školske lektire neke knjige. I to u zemljama „demokratskog zapada”! Pritom je prava novost da nisu u pitanju neke državne i političke organizacije, nego vrlo često grupe, ponekad škole i pojedinci koji na osnovu svojih vlastitih kriterija proglašavaju neko djelo „nepodobnim”. Na dugačkoj listi zbog rasizma su se na udaru našla djela kao što je roman Harpera Leeja „Ubiti pticu rugalicu“, strip „Tintin u Kongu“, John Steibeckovo djelo „O miševima i ljudima“, čak i Mark Twainov „Avanture Huckleberry Finna“, a i najuspješniji film svih vremena „Prohujalo s vihorom“, a na cenzorskom popisu „zbog golotinje i samoubojstvenih tendencija” je i „Maus“ Arta Spiegelmana, zbog okultnog sadržaja serija knjiga o Harryju Potteru J. K. Rowling, a ni ovaj put nije ostao pošteđen Georg Orwell i njegovo veledjelo „1984“, koje je uvijek bilo „problematično”, jednima jer misle da Orvell komunizam hvali, a drugima jer misle da ga napada.
CENZURA ILI PRAVDA: Što je „cancel kultura“ i što nam ona donosi?
POLITIČKA (NE)KOREKTNOST ILI DOKLE SEŽE SLOBODA GOVORA: Nacionalizam je hrana za uplašenu kapitalističku dušu
Odnedavno su na udaru i djela ruskih klasika, koji su na neki neobjašnjiv način postali krivi zbog invazije Putinove armije na Ukrajinu. Uzgred, poradi agresije na Ukrajinu postali su „nepoželjni” u Velikoj Britaniji i mnogi ruski bogatuni, poput donedavnog Chelseaovog vlasnika Romana Abramoviča, koji su do jučer bili „dobrodošli poslovni ljudi”, a sada je odjednom „otkriveno” što su i kakvi su.
Umjetnost, naravno, nastaje zbog drugih, ponekad i voljom drugih. Položaj umjetnosti, odnosno umjetnika, uveliko je opisivala funkcija umjetnosti u sklopu vjerskih i državnih institucija, koje su poticale i koristile, ali i sputavale umjetnost. Kada je umjetnik (najčešće slikar ili kipar, a od početka 20. stoljeća proizvođači filmova u filmskim kompanijama) unutar njih stvarao, kada je radio po narudžbi neke institucije, znao je što može, a što ne može uraditi. Bio je plaćenik, izvršitelj radova, ilustrator ideja, dekorater, propagandist, proizvođač. Imao je jasnu funkciju, a sam bio ograničen postavljenim zahtjevima. Uz to, nipošto nije smio prekršiti nijedno pravilo naručitelja. Što je svakako svojevrsna zabrana i ograničenje stvaralaštva. Cenzura se pak pojavljuje nakon što je djelo završeno i ima funkciju vanjskog kontrolora. A to se dešava uvijek kada se umjetničko djelo politizira i tako ograničava.
Politiziranje umjetnosti može biti opaženo na više nivoa. Ono se zrcali u upotrebi umjetnosti, koja je očita i u „tržišnoj procjeni” djela, a iskazuje se i kao udvaranje „poželjnim djelima”, što se uselilo i u suvremenu „političku korektnost”. Svako politizirano vrednovanje umjetničkog djela je njegovo „upotrebljavanje”, svako manipuliranje umjetnošću napuštanje njene autonomije i zanemarivanje estetske istine djela, jedine istine po kojoj djelo zapravo jest djelo.
Zastupnici nove „političke korektnosti” brinu o „ravnopravnoj zastupljenosti”. To ponekad podsjeća na „nacionalni ključ” (zastupljenost) u doba socijalističkog samoupravljanja, ali istodobno ohrabruje činjenica da ova briga o ravnopravnosti pruža šansu malim zajednicama i marginaliziranim stvaraocima, pa su oni sada konačno dobili mjesto koje neki od njih zaslužuju. Ali ni zbog toga nitko ne bi smio biti onemogućen u svojim nastojanjima, posebno ne bi radi ravnopravnost trebali biti potisnuti bolji. Kada je umjetnost u pitanju, u prvom planu bi trebalo biti djelo, odnosno vrijednost djela.
Pad Sovjetskog Saveza i nestanak moćnog, totalitarnog komunističkog „istočnog bloka” smanjio je želju demokratskog Zapada da pokazuje sebe kao carstvo slobode i tolerancije. Zapadne demokracije su sebe odavno proglasile i postavile kao politički uzor i društvo pravičnosti, koje je u stanju sebe neprekidno usavršavati. Ali, i tu je na djelu autoritet vlasti. U velikim kompanijama na djelu su vrlo autoritativna rukovođenja. Vlast kapitala je moć, nadzor i kontrola. Sve što je u njenom domenu mora biti po njenom. U despotskim režimima puritanci i duhovni teroristi bi od umjetnosti isto: da bude poslušna. Da se pokorava njihovom shvaćanju vjere, istine i slobode i da umjetnost postoji samo kao zabava i pohvala njima samima. No, kontrola nije strana ni u liberalnim kulturama, što je demonstriraju njihovi cenzori.
U umjetnosti, što je posebno bjelodano na primjeru filma, a donekle i književnosti, cenzor je u mnogim zemljama bio „zvanično”, plaćeno lice, koje brine o prihvatljivosti umjetničkih djela, o tome što je dopustivo za koga, a što nikako nije, što ne treba nipošto biti dozvoljeno za prikazivanje ili čitanje. Ima i onih koji su cenzori na svoju ruku, brinu o tome što je dopustivo a što nije, sve u želji da javnosti ukažu na „negativne pojave”, a sebe predstave kao „svijetle likove”, kao društvene dušobrižnike. Svaki cenzor smatra da zastupa više moralne interese i u pravilu radi u ime „više sile” (vladajuće ideologije ili neke svoje interesne grupe), čiju volju izvršava ili joj se nastoji dodvoriti, a sebe rado predstavlja kao „glas savjesti”, kao zaštitnika „vrijednosti” i „prava”. Takvi zabranjuju ono što misle da mogu zabraniti, kada ne mogu zabraniti onda onoliko koliko mogu potiskuju, ignoriraju ili podcjenjuju, a pritom gotovo nikada ne diraju u prave opasnosti, u zločin, lopovluk, tiraniju, u sve ono što ne mogu pobijediti.
Cenzura uništava. Proganja nepoželjna djela, hoće da odstrani iz života sve što ne smatra „dopustivim”. Ona radikalna je spremna u ime određene ideologije ili čak samo na osnovu subjektivnih dojmova i stajališta zabraniti sve što im nije po volji, što im smeta i što ne smatraju ispravnim. Takva je bila inkvizicija, tako je bilo u doba Staljinove strahovlade u Sovjetskom Savezu, a u Sjedinjenim Državama u doba „lova na vještice” senatora Josepha McCarthya. Danas posvuda u ime moralnih vrijednosti napadaju nepoželjna djela i moralno neispravne umjetnike, čak se države odlučuju na kolektivno kažnjavanje određenih nacija. Sve to nagovještava strašnu mogućnost da jednom mnoga djela i čak cijela (određena) kultura može potpuno biti izbrisana iz duhovne povijesti.
Svako politiziranje i moraliziranje prati srdžba "moralno ispravnih pojedinaca" i gnjev „uznemirene javnosti”, česte su prijetnje progonom, javni prezir i cenzorske zabrane. Doduše, u demokratski ustrojenim zemljama umjetnici ili njihova djela se ne zabranjuju, nego najčešće „izostavljaju”, „ne uvrštavaju u program”, čuvaju „za bolja vremena” ili im se dodaju „nužne upozorenja za publiku”, a ponekad i izbacuju „problematični momenti”, što je počeo raditi i BBC sa nekim svojim čuvenim serijama, kao što je „Falični pansion“ i „Little Britain“. Doduše, baš to povećava interes za ta djela, jednako kao što su u doba socijalizma mnogi tragali za „zabranjenim knjigama”, koje su baš poradi zabrane najčešće bile čitane.
Kada se nadasve brine o „ispravnosti djela”, tada je uveliko sužen pojam stvaralačke slobode. Mnogo puta je rečeno: vrijednost umjetničkog djela je njegova estetska vrijednost. Zato politički kriterij ili moralna stajališta ne bi trebala, ne bi smjela potisnuti estetski kriterij u vrednovanju umjetničkog djela. Nametanje političkih mjerila jedan je od znakova gubitka slobode, nagovještaj opasnosti od političkog totalitarizma, terora i nasilja. Sjetimo se kako su nacisti i staljinisti osvajali vlast svojom „čistoćom” i „brigom o istinskim vrijednostima”, a zapravo su potpunom društvenom kontrolom gušili slobodu i pripremali logore. Direktno ili indirektno cenzuriranje protivno je biti slobode i umjetničkog stvaralaštva. Umjetnost koja odbacuje i proganja sva djela koja ne smatra "politički korektnim", bez obzira na njihove moguće estetske vrijednosti, postaje suradnik porobljavanja, što je sigurno štetno po umjetnost, a nije uopće sigurno da će biti od pomoći ravnopravnom učešću u domenu umjetnosti i kulture.
Svi cenzori u svim vremenima tvrdili su da cenzuriraju u ime „ispravnosti”. Prema kojoj je uvijek bilo dobro biti skeptičan. Kada bih htio sumirati sve zabrane rekao bih to ovako: svako cenzorsko ispitivanje umjetničkog djela i njegova zabrana nalikuje zabranama koje štite religijsku ili političku dogmu, jer je uvijek u pitanju zaštita ideja u koje se vjeruje, odnosno ideologije ili nekih interesa koje cenzor zastupa. Takav pritisak je društvenog karaktera, ali i tada odnošenje prema djelu ostaje osobno odnošenje. I kada je u pitanju afinitet, i ukus, i sud o djelu. Na kraju je uvijek u pitanju subjekt. Kada za neko djelo kažemo da je „nemoralno”, to možemo reći poradi usvojenih društvenih konvencija, ali nam je ono uistinu takvo kada vrijeđa naš osjećaj i shvaćanje moralnog. Zato pred svakim stoji pitanje: da li biste podržali kao umjetničko djelo ono što vas osobno vrijeđa i ranjava? Potpuno je razumljivo ako takvom djelu uvrijeđeni okrene leđa, ako ga prezire i ignorira, ali ni tada ne bi trebao „odapinjati strijelu”.
lupiga
