Treba im puno vremena da ne bi razumjeli ništa. Tom ciničnom dosjetkom jednog starog britanskog autora najbolje se može opisati tragikomični cirkus oko tzv. outsourcinga i spin-offa… (dok se ne dosjete nekog trećeg čuda). Ovaj put zaista vrijedi uzrečica kako bi sve to bilo smiješno da nije žalosno. Nakon deset kvartala neprestanog urušavanja, u sedmoj godini duboke krize, nakon više od četvrt stoljeća nazadovanja, zemlja traži spas preko plaća čistačica i kuharica. Oko tog prijedloga angažiralo se cijelo društvo: od Vlade preko sindikata do poslodavaca. I, naravno, javnosti kojoj su ta, ali i sve slične teme (recimo stalno lamentiranje zbog nedostatka investicija) počele već izlaziti na nos.
Uključujući se u raspravu (kako da nešto tako važno prođe bez njih), poslodavci su je podigli na idejno višu razinu. Umjesto da otvori vrata privatnicima, Vlada osniva još jednu državnu tvrtku i jača ulogu države u gospodarstvu, poručuju oni, razočarani što umjesto da ih se prepusti privatnicima (outsourcing), čistačice treba da pređu u novoosnovanu državnu tvrtku (spin-off). Populaciju treće dobi, u koju spada i ovaj autor, to podsjeća na neke davnašnje ortodoksne komuniste kojima je svaka veza s privatnicima mirisala na sumpor pakla. Tako je na primjer još 1960-ih napadan hotelijer Branko Jakopović zbog uvođenja zagrebačke “Esplanade” u hotelski lanac Intercontinentala. (Srećom uzalud, pa je Jakopović pokrenuo modernizaciju cijelog hotelijerstva nekadašnje Jugoslavije.) Od tada je samo crno postalo bijelo, ali sve drugo ostalo je isto. Od idejne isključivosti do bijega od tržišta, koje bi trebalo biti jedini sudac na utakmici raznih oblika vlasništva.
Poslodavci, inače, s pravom upozoravaju da nova tvrtka znači i nove politički imenovane direktore, tajnice, srednje i niže menadžere, nove automobile, uredsku opremu, materijal i nove prostore – što sve netko mora platiti. Ali zašto ne spominju svježi primjer Zagrebačkog holdinga, osnovanog prije samo osam godina, gdje se sve na što oni upozoravaju već dogodilo, i to s dramatičnim troškovima? Zaboravila je to i ministrica Milanka Opačić, čiji je stranački drug, u vrijeme kad je osnivao Holding, bio Milan Bandić. Zašto se toga nitko ne sjeća? Zbog onog gospon Bandić, ne bi se štel zamerit? Ili zato što je Holding osnovan s istom argumentacijom da će tako sve biti jeftinije, pa će i Zagrepčani lakše podnositi trošak komunalija? Poslodavci također sada apodiktično tvrde da bi privatnici uštedjeli 700 milijuna kuna, dok bi država (spin-off) uštedjela samo 280 milijuna. “Zašto platiti više?” pitaju oni. Ali tko da im, nakon iskustva s Holdingom, vjeruje?
Zapravo, zašto oni tvrde da bi privatnici bili jeftiniji? I oni trebaju tajnice, menadžere i automobile, poslovne prostore, plus profit zbog kojeg ulaze u posao. Bez troška ne ide. Bitni razlog za sumnju u njihovu veću racionalnost je, međutim, to da bi oni, isto kao i državna tvrtka, imali monopol na posao. Tu jednostavno ne može postojati tržište na kojem bi se, uvijek iznova, moglo birati između brojnih ponuđača usluga. A stara je istina da je privatni monopol opasniji od državnog. Državni ima barem neku kontrolu, a javnost, makar posredno, može utjecati na njega. Privatni, nasuprot tome, struže i dno lonca. Ako nema tržišta, zašto bi on bio racionalniji i povoljniji? Zbog ideologije po kojoj sve mora biti privatno ili zbog poderane fraze da je država loš gospodar? Ako jest, zašto u najrazvijenijim europskim zemljama uspješno posluju velike državne tvrtke (Renault, VW, BLB banka i druge) i zašto je Kina imala najduže razdoblje neprekinutog brzog privrednog rasta u povijesti? Motivaciju, pa i prinudu na racionalnost daje tržište, a ne oblik vlasništva. Istina je, međutim, da je loše vođena država zaista loš gospodar.
Ali sve to ne treba shvatiti kao pledoaje za spin-off, na račun outsourcinga. U obje kuhinje, naime, loše se kuha i kuharicama i čistačicama, kao i svima ostalima, na čijim se leđima prelamaju mjere raznih reorganizacija i štednje, koje se nazivaju reformama. Nažalost, i društvu u cjelini. Naime, vlast ne odustaje od svoje strategije popravaka unutar istog privrednog modela koji bi, vjerojatno po onoj hegelovskoj negaciji negacije, morali s vremenom dovesti i do nove kvalitete. Kad se dogodi dovoljno malih promjena, dovoljno reformi, moralo bi doći do skoka naprijed, makar on i ne bio u čizmama od sedam milja. Ekonomski strateg dr. Branko Grčić korifej je te filozofije. Njemu se stalno “čini” i on se uvijek iznova “nada” da su napravili dovoljno kako bi konačno započelo poboljšanje. Ali fenomenologija ekonomije nije fenomenologija duha, pa je prvo potrebna velika promjena, reforma ekonomskog modela, da bi male promjene uopće imale smisla. Bez toga svako rezanje samo produbljuju depresiju. Dok nema rasta, štednja dodatno smanjuje bruto domaći proizvod ili, kako bi rekli ekonomisti, u silaznoj fazi ciklusa ne smije se rezati potrošnja. To je dokazala i sadašnja produžena kriza u svijetu. Potrošnja se može i mora prerasporediti, ali ona se ne smije smanjivati. Nažalost, oni koji su neopravdano prisvojili najveći dio BDP-a nikad ne pristaju na preraspodjelu. Od banaka i trgovaca uvoznom robom, do birokracije koja kritiku svoje potrošnje, čak i rasipništva, odmah proglašava populizmom. Neće se, valjda, voziti u kočijama. Zato se krize rješavaju tako teško, a ponekad i krvavo.
Zbog naopake Vladine strategije svaki pokušaj uvođenja promjena nailazi na žestok otpor. Sukobi, neuspješni pregovori, referendumi… smjenjuju se bez prestanka, a većina ljudi je u pravilu uvijek protiv Vlade. Oni bez rasta nemaju nikakvu novu životnu šansu, pa to što imaju, bez obzira na to koliko bilo malo, loše i besperspektivno, brane zubima i noktima. Posao na kojem se rinta po 12 sati dnevno, naknadu za nezaposlene, socijalnu pomoć… Čak i posao bez plaće, ali s nadom da će jednom ipak nešto dobiti. Pa i mnogi lažni branitelji i invalidi egzistiraju samo zahvaljujući toj laži. Ako nema drugog rješenja, postojeće, kakvo jest da jest, jedina je šansa da se preživi.
Rezanjem potrošnje, dakle, reže se i grana na kojoj se sjedi, a sređivanje društva bez ekonomskog rasta, i to dovoljno brzog rasta, nema nikakve šanse. Jedino je pravo pitanje kako ostvariti taj rast. Ima li naša politička klasa, u svim strankama zajedno, za to dovoljno znanja, odlučnosti i hrabrosti? Što očekivati od ljudi koji nisu u stanju upravljati ni čistačicama, pa se stalno zavaravaju nekakvim outsourcinzima i spin-offovima?
Izvor: novosti
