Rat i kada se završi, on godinama nije gotov, nego se nastavlja kroz živote svih onih koje je slomio ili tek protresao, otpuhao iz njihovih života ili im drastično izmijenio krajolik u kojem su rasli.
Nitko ne ostaje nedirnut, jer jednom pokrenuta spirala nasilja nastavlja razorno djelovati na svim razinama društva, od obitelji do politike i ekonomskog sustava. O tome govori izložba “Ja više nikada neću pričati o ratu”/I will never talk about the war again”, koja je još do kraja mjeseca otvorena u Mariboru, kao dio bogate ponude grada koji je ove godine europska prijestolnica kulture.
Izložba je okupila grupu umjetnika s područja bivše Jugoslavije, uz malo rusko pojačanje Nikolaja Olejnjikova i grupe Chto Delat? koji su prije dvije godine imali izložbu u galeriji Nova u Zagrebu.
Prije Maribora, lani je bila postavljena u Stockholmu, ali u proširenom sastavu, s Marinom Abramović koje ovdje nema (zato Ulay ima izložbu u jednoj od mariborskih kula uz Dravu). Svi su tu na jednom mjestu: Milošević i Arkan i Ceca, kao i Madeleine Albright i general Gotovina, čije je glave Olejnjikov nalijepio na pseća tijela.
Instalacija već pokojnog novosadskog umjetnika Jaroslava Supeka “Spavao sam ispod fotografija ubijenih u ratu u bivšoj Jugoslaviji” ne govori samo o negiranju ikakve odgovornosti u većinskoj javnosti u Srbiji, nego pokazuje kako je to lako okrenuti leđa i nastaviti sa životom nakon strašnih zločina: improvizirani ležaj od vojničke vreće za spavanje i maskirnog šatorskog krila postavljen je ispod fotografija mladića bez pola glave i starijeg tipa raznesenih crijeva.
Lakoća zaborava je iluzija, jer zlo ne nestaje. To su fotografije malo žešće od onih kakve su mediji objavljivani, a Supek je prvi put izveo taj performans u Beogradu 2008.
Direktnim slikama rata i stradanja možda i možeš nojevski okrenuti leđa, ali ne možeš pobjeći nasilju koje te okružuje. Rad Zagrepčanina Igora Grubića “East Side Story” iz 2009. ovdje nudi odgovor na ono tako često pitanje kako je to bio moguć rat između dojučerašnjih dobrih komšija: balkanska srdačnost i gostoljubivost samo je tanki sloj iza kojeg se otkrivaju Grubićevi zapjenjeni likovi, na prvi pogled mirni ljubazni građani, trenutak kasnije već puni mržnje prema drugome i drugačijemu.
U “East Side Story” snimljeni su tipovi s antigay prosvjeda u Zagrebu i Beogradu 2006. i 2008., ali nije potreban poseban napor da iste te face koje nose transparent “Pedere u logore” ili urlaju “Jebem ti boga Pusićka” zamislite u pohodu na pusta sela nakon Oluje (ili u istočnoj Slavoniji 1991., ili negdje uz Drinu godinu dana kasnije.) Što bi bilo da se na trenutak izmakne ovaj zid policajaca s kacigama i štitovima od pleksiglasa?
Slika nasilja s gay parada logičan je produžetak užasa iz rata u društvo koje se nikad nije doista ogradilo od zločina, koji nikad nismo doista osudili pa tako ni protjerali s ulica. Korak dalje ide ruski umjetnički kolektiv Chto Delat? s filmom “Partisan Songspiel: Belgrade Story”, koji uz bok žrtvama rata stavlja radnike kao glavne žrtve tranzicije, a na pozornicu dovodi nove žrtve, nove manjine koje dolaze na udar nakon što se morala obustaviti paljba na one stare: homoseksualce (opet) i Rome.
Duhovi partizana pjevaju Marxu, Lenjinu, Titu i nesvrstanima, ponavljajući kako “borba nije završena”, i sve to pred ljudskim prstom u visini čovjeka. Time autori aludiraju na stvaran događaj u Srbiji 2009. kad je očajan radnik, štrajkajući s drugima koji su tražili svojih 50 neisplaćenih plaća u tekstilnoj tvornici Raška u Novom Pazaru, sam sebi odsjekao prst.
"Ovo ću da pojedem", rekao je tada, vadeći iz komada papira svoj prst.
To je bilo u stvarnom životu, ili su bar tako prenijele novine, a u filmu umjetnik koji ga glumi kaže da ćemo se jednog dana svi hraniti dijelovima svoga tijela, jer nam ništa drugo neće preostati, pošto su “u liberalnom kapitalizmu svi ljudi robovi”.
Izložba beogradskog kustosa Vladana Jeremića pokazuje kako ratom na površinu izbija spirala nasilja koja se ne zaustavlja, samo s vremenom mijenja žrtve. Kad to više nisu Srbi/Hrvati, onda su to pederi, cigani ili lijeni radnici s prevelikim pravima koji nas sve odvlače u propast.
Ako izuzmete onih par tajkuna i nešto vladajućih, nitko ne ostaje netaknut. U naslovnom radu, videosnimci performansa sarajevskih umjetnica Adele Jušić i Lane Čmajčanin, dvije zgodne cure, naizgled premlade da bi se rata jedva sjećale, jedna drugu uvjeravaju: Ja nikada više neću govoriti o ratu!
Ponavljaju tu rečenicu prolazeći čitavim spektrom emocija, od tuge, preko nade i samouvjerenosti, do bijesa i ljutnje, sve dok ne postane jasno da se snimka vrti u beskraj. Drugim riječima: na Balkanu od rata pobjeći ne možeš, ovdje nikad ne možeš biti dovoljno mlad da te se rat ne bi ticao, a ako se i zatekneš u takvoj iluziji, život će te već demantirati.
Nitko ne ostaje nedirnut, jer jednom pokrenuta spirala nasilja nastavlja razorno djelovati na svim razinama društva, od obitelji do politike i ekonomskog sustava. O tome govori izložba “Ja više nikada neću pričati o ratu”/I will never talk about the war again”, koja je još do kraja mjeseca otvorena u Mariboru, kao dio bogate ponude grada koji je ove godine europska prijestolnica kulture.
Izložba je okupila grupu umjetnika s područja bivše Jugoslavije, uz malo rusko pojačanje Nikolaja Olejnjikova i grupe Chto Delat? koji su prije dvije godine imali izložbu u galeriji Nova u Zagrebu.
Prije Maribora, lani je bila postavljena u Stockholmu, ali u proširenom sastavu, s Marinom Abramović koje ovdje nema (zato Ulay ima izložbu u jednoj od mariborskih kula uz Dravu). Svi su tu na jednom mjestu: Milošević i Arkan i Ceca, kao i Madeleine Albright i general Gotovina, čije je glave Olejnjikov nalijepio na pseća tijela.
Instalacija već pokojnog novosadskog umjetnika Jaroslava Supeka “Spavao sam ispod fotografija ubijenih u ratu u bivšoj Jugoslaviji” ne govori samo o negiranju ikakve odgovornosti u većinskoj javnosti u Srbiji, nego pokazuje kako je to lako okrenuti leđa i nastaviti sa životom nakon strašnih zločina: improvizirani ležaj od vojničke vreće za spavanje i maskirnog šatorskog krila postavljen je ispod fotografija mladića bez pola glave i starijeg tipa raznesenih crijeva.
Lakoća zaborava je iluzija, jer zlo ne nestaje. To su fotografije malo žešće od onih kakve su mediji objavljivani, a Supek je prvi put izveo taj performans u Beogradu 2008.
Direktnim slikama rata i stradanja možda i možeš nojevski okrenuti leđa, ali ne možeš pobjeći nasilju koje te okružuje. Rad Zagrepčanina Igora Grubića “East Side Story” iz 2009. ovdje nudi odgovor na ono tako često pitanje kako je to bio moguć rat između dojučerašnjih dobrih komšija: balkanska srdačnost i gostoljubivost samo je tanki sloj iza kojeg se otkrivaju Grubićevi zapjenjeni likovi, na prvi pogled mirni ljubazni građani, trenutak kasnije već puni mržnje prema drugome i drugačijemu.
U “East Side Story” snimljeni su tipovi s antigay prosvjeda u Zagrebu i Beogradu 2006. i 2008., ali nije potreban poseban napor da iste te face koje nose transparent “Pedere u logore” ili urlaju “Jebem ti boga Pusićka” zamislite u pohodu na pusta sela nakon Oluje (ili u istočnoj Slavoniji 1991., ili negdje uz Drinu godinu dana kasnije.) Što bi bilo da se na trenutak izmakne ovaj zid policajaca s kacigama i štitovima od pleksiglasa?
Slika nasilja s gay parada logičan je produžetak užasa iz rata u društvo koje se nikad nije doista ogradilo od zločina, koji nikad nismo doista osudili pa tako ni protjerali s ulica. Korak dalje ide ruski umjetnički kolektiv Chto Delat? s filmom “Partisan Songspiel: Belgrade Story”, koji uz bok žrtvama rata stavlja radnike kao glavne žrtve tranzicije, a na pozornicu dovodi nove žrtve, nove manjine koje dolaze na udar nakon što se morala obustaviti paljba na one stare: homoseksualce (opet) i Rome.
Duhovi partizana pjevaju Marxu, Lenjinu, Titu i nesvrstanima, ponavljajući kako “borba nije završena”, i sve to pred ljudskim prstom u visini čovjeka. Time autori aludiraju na stvaran događaj u Srbiji 2009. kad je očajan radnik, štrajkajući s drugima koji su tražili svojih 50 neisplaćenih plaća u tekstilnoj tvornici Raška u Novom Pazaru, sam sebi odsjekao prst.
"Ovo ću da pojedem", rekao je tada, vadeći iz komada papira svoj prst.
To je bilo u stvarnom životu, ili su bar tako prenijele novine, a u filmu umjetnik koji ga glumi kaže da ćemo se jednog dana svi hraniti dijelovima svoga tijela, jer nam ništa drugo neće preostati, pošto su “u liberalnom kapitalizmu svi ljudi robovi”.
Izložba beogradskog kustosa Vladana Jeremića pokazuje kako ratom na površinu izbija spirala nasilja koja se ne zaustavlja, samo s vremenom mijenja žrtve. Kad to više nisu Srbi/Hrvati, onda su to pederi, cigani ili lijeni radnici s prevelikim pravima koji nas sve odvlače u propast.
Ako izuzmete onih par tajkuna i nešto vladajućih, nitko ne ostaje netaknut. U naslovnom radu, videosnimci performansa sarajevskih umjetnica Adele Jušić i Lane Čmajčanin, dvije zgodne cure, naizgled premlade da bi se rata jedva sjećale, jedna drugu uvjeravaju: Ja nikada više neću govoriti o ratu!
Ponavljaju tu rečenicu prolazeći čitavim spektrom emocija, od tuge, preko nade i samouvjerenosti, do bijesa i ljutnje, sve dok ne postane jasno da se snimka vrti u beskraj. Drugim riječima: na Balkanu od rata pobjeći ne možeš, ovdje nikad ne možeš biti dovoljno mlad da te se rat ne bi ticao, a ako se i zatekneš u takvoj iluziji, život će te već demantirati.
