Neću dozvoliti da me klinički slučajevi i fanatizirani tipovi, ljudi čija bi se prisutnost u vrhovima države u normalnim okolnostima mogla smatrati samo lošim vicem, i dalje truju svojim opsesijama, mržnjom, lažima i manipulacijama
Bio sam na odmoru. Niste ni primijetili? Ma nema veze, nije ni bitno. Tek, htio bih vam ispričati zašto je to bio pravi odmor i zašto sam odlučio ostati na odmoru. Nisam bio u Hrvatskoj. Prešao sam dvije granice da bih došao do prekrasnog alpskog pejsaža i do velikog jezera uklopljenog u taj pejsaž. Nije mi to bilo prvi put da odlazim tamo. Dapače, na tom sam jezeru svakoga ljeta ‘kod kuće’ već više od šezdeset godina. I uvijek sam se odmarao, ali nikada kao ove godine. A zašto? Razlog je jednostavan. Pojma nisam imao o tome što se događa u Hrvatskoj. Tamošnji su mediji kratko registrirali promjenu imena Trga maršala Tita (što je, uostalom, bilo i očekivano, pa me ni na koji način nije iznenadilo). A nakon toga – mir i tišina. Ne, nisam se ‘odlijepio’ od svijeta u kojemu živim. Pratio sam vijesti o zbivanjima u tom svijetu, ali sve sam više dolazio do zaključka da Hrvatska, moja domovina, njemu ne pripada. Porazan zaključak, zar ne? Ali, bojim se, savršeno točan. Saznavao sam pojedinosti o predizbornim kampanjama u Njemačkoj i Austriji, informirao se o sjevernokorejskim raketama i vrtlogu uzajamnih optužbi i prijetnji u koji su upali Donald Trump i Kim Jong-un, vrtlogu što prijeti samo ubrzavanjem i zaoštravanjem, a što će bilo jednoga bilo drugoga navesti na to da povuče potez nakon kojega više nema povlačenja. Znao sam sve što je trebalo znati o uraganu Irma i o njegovim katastrofalnim posljedicama. Ali o Hrvatskoj nisam ni znao ni saznavao ništa. I zato sam se, svemu usprkos, odmarao.
I sjetio sam se nečega što mi je, ima tome već podosta godina, rekao jedan zagrebački sveučilišni profesor koji je u ‘ono doba’ napravio i kraći, ali zapažen izlet u političke vode, da bi se poslije godine 1990. potpuno povukao iz javnosti. Kada sam ga pitao zašto, jednostavno mi je i kratko odgovorio: ‘Ja sam u mentalnom egzilu.’ Ne mogu reći da sam tada imao baš puno razumijevanja za njegovu poziciju, izgledalo mi je kao da je odustao prije vremena, kao da ima ne samo potrebe nego i mogućnosti boriti se za istinsku demokraciju i protiv obnavljanja ustaštva u bilo kojem obliku, činilo mi se kao da takva borba ima i smisla i svrhe, da nije bezizgledna. I, povrh svega, činilo mi se – u ono vrijeme – da postoje snage, ne pojedinci nego organizirane političke snage spremne oduprijeti se valu povijesnog revizionizma i relativiziranja ustaštva, uz istodobno demoniziranje i Narodnooslobodilačke borbe i svega (i svakoga!) vezanoga uz poslijeratnu Jugoslaviju. Taj se val već tada, naime, nazirao.
Danas se ne nazire, danas nas zapljuskuje, prijeteći potopom svega što je Hrvatsku činilo kulturnom, naprednom, razvijenom, civiliziranom i evropskom državom – jer, ne treba zaboraviti, Hrvatska je i u sklopu jugoslavenske federacije imala status države. I danas zaista, za razliku od sredine 1990-ih godina kada sam ćaskao s čovjekom koji je bez ikakve prisile, svojom slobodnom voljom otišao u mentalni egzil, nema ni političke snage, a ni pojedinaca na utjecajnim položajima koji bi se tom potopu mogli (i htjeli) oduprijeti. Nema, sviđalo se to nekome ili ne. Javnom scenom dominiraju intelektualni hohštapleri koji objektivno – mada izigravaju ljevičare – preuzimaju ulogu glasnogovornika desnice (koja će ih, kada odrade svoje, odbaciti kao prljave krpe). Medijima defiliraju rigidni iskonski desničari, uz ne manje desne konvertite. Zaogrnuti su plaštem akademskih titula koje, međutim, ne mogu sakriti njihovo falsifikatorsko djelovanje. Na kraju su kolone, premda najglasniji i najradikalniji, ordinarni primitivci iz kojih neskriveno kulja plamteća mržnja prema svima koji ili ne misle kao oni ili se nisu spremni pokoriti (‘Ili se pokloni ili se ukloni’ bila je, uostalom, jedna od parola što su obilježile ustaški režim i njegov karakter).
Današnja Hrvatska imala je predsjednika koji je mirno primio, tako ih zapravo rehabilitirajući, skupinu generala u odorama, svojedobno naprasno umirovljenih zbog osnovane sumnje da su, najblaže rečeno, zadirali u politički život, gdje im nije mjesto. Današnja Hrvatska imala je čelnika najveće oporbene stranke, navodno socijaldemokratske, koji se nadao izbornoj pobjedi evocirajući uspomenu na svojega djeda ustašu, koji nije imao snage oduprijeti se puzajućem državnom udaru čiji je centar bio u famoznom šatoru u Savskoj ulici i koji – osim paradiranja sa znanjem stranih jezika i sentenci i poneke egzibicije, poput onoga skoka i pada s oklopnog transportera – nije znao što bi počeo ni s Hrvatskom ni s problemima što su je mučili. Danas imamo premijera koji ‘kraljevski’ izjavljuje u Saboru da on ‘može sve što hoće’ i kojemu je potrebna stručna ekspertiza da bi možda, ali samo možda, shvatio kako je ‘Za dom – spremni’ ustaški pozdrav koji u Hrvatskoj nije postojao, niti se koristio ikada osim u paradržavi NDH, stvorenoj milošću Hitlera i Mussolinija. Danas imamo vladu koja formira Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, a s potpuno jasnom i prozirnom svrhom da legitimira ukidanje Trga maršala Tita u Zagrebu i, slijedom toga, micanje Titovog imena s javne scene u najširem smislu te riječi, te da otvori prostor zabrani svega što će biti proglašeno simbolima ‘jugokomunističkog režima’, uz vrlo mali ustupak – zabranu isticanja ustaškoga ‘U’ i, vjerojatno, povijesnog hrvatskog grba s početnim bijelim poljem.
O svemu tome puna tri jedna ništa novoga nisam saznavao. Ali sam se susreo s podatkom da na parlamentarne izbore u Austriji izlazi i Komunistička stranka (marginalna, ali potpuno legalna, stranka koja postoji i djeluje i čije članove nitko zbog toga niti proziva, niti progoni). Pa sam gledao predizborni televizijski duel lidera vodećih stranaka u Njemačkoj. Osim što nisam mogao a da ne primijetim zaista bijednu razinu znanja i sposobnosti četvero moderatora, najeksponiranijih voditelja političkih rasprava na njemačkoj javnoj televiziji, morao sam zamijetiti i visoku razinu uzajamnog respektiranja političara koji se u mnogim stvarima nisu složili (to da o nekima od najbitnijih svjetskih problema nisu prozborili ni riječi posebna je priča). Nije tu bilo ni žući, ni mržnje, ni pitanja tipa: ‘A što ste vi ono radili u DDR-u?’ ili ‘A kako to da vi nemate maturu?’ Gledao sam te iste političare i u odvojenim emisijama, suočene s publikom u studiju. I vidio kako je ‘najmoćnija žena svijeta’, kako joj podanički vole tepati hrvatski mediji, morala otrpjeti i kako je otrpjela repliku žene u studiju: ‘Nisam zadovoljna vašim odgovorom. Nisam vas to pitala.’ Nije uzvratila: ‘Mnogo vi još žganaca morate popapati pa da biste sa mnom mogli razgovarati.’ I vidio sam vođu druge po snazi političke stranke, socijaldemokrata, kako na pitanje što kaže o izjavi lidera desne Alternative za Njemačku da je spomenik milijunima žrtava holokausta u Berlinu ‘sramota za Njemačku’, bez ikakvog taktiziranja i bez imalo premišljanja odgovara: ‘Taj čovjek, on je sramota za Njemačku!’ I pratio sam skupove kako desnice tako i građanskih snaga (ne ekstremne ljevice) koje joj se opiru, registrirajući ponašanje policije koja nije stajala mirno kada su desničari divljali, a intervenirala tek onda kada bi ‘druga strana’ uzvratila. Gledao sam i – putem vijesti, naravno – doživljavao demokraciju na djelu. I to u zemljama koje također nisu imune na korupciju, ni na političare koji zastrane, ali onda budu bez milosti i oklijevanja odstranjeni iz političkog života, u zemljama u kojima također ima propovjednika mržnje i zastupnika povijesnog revizionizma, ali su satjerani na samu marginu političke scene, mada sada polako i zabrinjavajuće prodiru s te margine prema centru zbivanja. A sve to uz spoznaju da je demokratski sustav zbog sve pogubnijeg utjecaja interesa krupnog kapitala teško, možda i nepovratno kompromitiran i kontaminiran.
Pratio sam u raspravama na televiziji (austrijskoj) kako i mala zemlja može imati ljude koji prije svega poznaju materiju o kojoj govore, kojima su otvoreni mediji kako bi ono što znaju mogli prenijeti javnosti, koji slobodno misle i zaključuju i koji se ne boje, niti se trebaju bojati da će zbog toga biti na bilo koji način društveno osuđeni (osim možda u nekoj pivnici). Čuo sam krajnje realne i iz hrvatske perspektive potpuno iznenađujuće ocjene krize oko Sjeverne Koreje. Pratio sam kako eksperti iz zemlje što nedvojbeno pripada političkom Zapadu i demokratskom svijetu iznose poglede zbog kojih se kod nas u tren oka zaradi epitet ‘ruskog plaćenika’. I u tim raspravama, pa i onda kada bi se sugovornici razilazili u ocjenama, bila je prisutna doza uzajamnog poštovanja. Onaj koji je drugačije razmišljao nije odmah bio neprijatelj, niti mu se savjetovalo da se, ako tako misli, preseli na primjer u Rusiju ili Sjevernu Koreju. I ovdje sam, usprkos sveopćoj bulevarizaciji i estradizaciji medijske scene, vidio demokraciju na djelu, barem ono ključno što čini (odnosno što bi trebalo činiti) demokraciju, a to je prihvaćanje različitosti i pluralizma.
A onda su ta tri tjedna prošla i vratio sam se u Hrvatsku. Uključio sam računalo i cijelo jedno poslijepodne čitao i čitao. Kako sam čitao, tako je slika jezera okruženoga Alpama blijedjela, tako su mi sjećanja na informacije što sam ih tada dobivao i dojmove što sam ih stjecao tonula u zaborav. Sve je prisutniji bio osjećaj mučnine i nemoći. Udario sam glavom o zid naše stvarnosti, a ona je takva kakva jest i nema – sve sam sumorniji zbog toga, ali i sve sigurniji u to – nikakve političke snage ni utjecajnih pojedinaca koji bi je mogli promijeniti. Ono što nam slijedi to je lustracija koja, naravno, neće pogoditi one koje bi, da je provedena devedesetih, pogodila, nego – bez ikakvih argumenata – one koji iz bilo kojega razloga nisu po volji vladajućima (znate ono ‘on mrzi Hrvatsku i sve hrvatsko’). Potom dolazi radikalni, radikalniji nego ikada (tako je i Goebbels govorio kada je proglašavao totalni rat), obračun s poviješću onakvom kakva je bila i njezino nadomještanje falsifikatima i izmišljotinama (poput one o ‘komunističkom logoru smrti u Jasenovcu’). To, naravno, pretpostavlja i brisanje iz povijesti, iz nastavnih programa i kolektivnog sjećanja i svih protagonista te ‘prognane povijesti’. Sve to podrazumijeva, gotovo je suvišno reći, i promjenu Ustava i brisanje svakog spomena na antifašizam, tu ‘floskulu’, kako kaže prvak desne kontrarevolucije. Zatim će, mada je to zapravo u osnovi svega, biti zaokružen projekt klerikalizacije države koji će, iako to najvjerojatnije neće biti baš tako rečeno, odstupiti od principa sekularnosti i do kraja pretvoriti Hrvatsku u vjersku državu (što ona i sada u mnogim elementima jest).
Znam da će tako biti. Svatko tko još nije odustao od toga da logično razmišlja zna da samo tako i može biti. I zato sam odlučio da, bez obzira na to gdje sam fizički prisutan, ostanem na odmoru. Neću dozvoliti da me klinički slučajevi i fanatizirani tipovi, ljudi čija bi se prisutnost u vrhovima države u normalnim okolnostima mogla smatrati samo lošim vicem, i dalje truju svojim opsesijama, mržnjom, lažima i manipulacijama. Odlazim u svijet u kojemu današnja Hrvatska nije (naglašavam ovo: današnja). Odlazim u mentalni egzil. Ja sam na odmoru i na odmoru ću i ostati.
Bio sam na odmoru. Niste ni primijetili? Ma nema veze, nije ni bitno. Tek, htio bih vam ispričati zašto je to bio pravi odmor i zašto sam odlučio ostati na odmoru. Nisam bio u Hrvatskoj. Prešao sam dvije granice da bih došao do prekrasnog alpskog pejsaža i do velikog jezera uklopljenog u taj pejsaž. Nije mi to bilo prvi put da odlazim tamo. Dapače, na tom sam jezeru svakoga ljeta ‘kod kuće’ već više od šezdeset godina. I uvijek sam se odmarao, ali nikada kao ove godine. A zašto? Razlog je jednostavan. Pojma nisam imao o tome što se događa u Hrvatskoj. Tamošnji su mediji kratko registrirali promjenu imena Trga maršala Tita (što je, uostalom, bilo i očekivano, pa me ni na koji način nije iznenadilo). A nakon toga – mir i tišina. Ne, nisam se ‘odlijepio’ od svijeta u kojemu živim. Pratio sam vijesti o zbivanjima u tom svijetu, ali sve sam više dolazio do zaključka da Hrvatska, moja domovina, njemu ne pripada. Porazan zaključak, zar ne? Ali, bojim se, savršeno točan. Saznavao sam pojedinosti o predizbornim kampanjama u Njemačkoj i Austriji, informirao se o sjevernokorejskim raketama i vrtlogu uzajamnih optužbi i prijetnji u koji su upali Donald Trump i Kim Jong-un, vrtlogu što prijeti samo ubrzavanjem i zaoštravanjem, a što će bilo jednoga bilo drugoga navesti na to da povuče potez nakon kojega više nema povlačenja. Znao sam sve što je trebalo znati o uraganu Irma i o njegovim katastrofalnim posljedicama. Ali o Hrvatskoj nisam ni znao ni saznavao ništa. I zato sam se, svemu usprkos, odmarao.
Hrvatskoj slijedi lustracija koja će, naravno, pogoditi one koji iz bilo kojega razloga nisu po volji vladajućima. Potom dolazi dosad najradikalniji obračun s poviješću i njezino nadomještanje falsifikatima. Sve to podrazumijeva brisanje svakog spomena na antifašizam
I sjetio sam se nečega što mi je, ima tome već podosta godina, rekao jedan zagrebački sveučilišni profesor koji je u ‘ono doba’ napravio i kraći, ali zapažen izlet u političke vode, da bi se poslije godine 1990. potpuno povukao iz javnosti. Kada sam ga pitao zašto, jednostavno mi je i kratko odgovorio: ‘Ja sam u mentalnom egzilu.’ Ne mogu reći da sam tada imao baš puno razumijevanja za njegovu poziciju, izgledalo mi je kao da je odustao prije vremena, kao da ima ne samo potrebe nego i mogućnosti boriti se za istinsku demokraciju i protiv obnavljanja ustaštva u bilo kojem obliku, činilo mi se kao da takva borba ima i smisla i svrhe, da nije bezizgledna. I, povrh svega, činilo mi se – u ono vrijeme – da postoje snage, ne pojedinci nego organizirane političke snage spremne oduprijeti se valu povijesnog revizionizma i relativiziranja ustaštva, uz istodobno demoniziranje i Narodnooslobodilačke borbe i svega (i svakoga!) vezanoga uz poslijeratnu Jugoslaviju. Taj se val već tada, naime, nazirao.
Danas se ne nazire, danas nas zapljuskuje, prijeteći potopom svega što je Hrvatsku činilo kulturnom, naprednom, razvijenom, civiliziranom i evropskom državom – jer, ne treba zaboraviti, Hrvatska je i u sklopu jugoslavenske federacije imala status države. I danas zaista, za razliku od sredine 1990-ih godina kada sam ćaskao s čovjekom koji je bez ikakve prisile, svojom slobodnom voljom otišao u mentalni egzil, nema ni političke snage, a ni pojedinaca na utjecajnim položajima koji bi se tom potopu mogli (i htjeli) oduprijeti. Nema, sviđalo se to nekome ili ne. Javnom scenom dominiraju intelektualni hohštapleri koji objektivno – mada izigravaju ljevičare – preuzimaju ulogu glasnogovornika desnice (koja će ih, kada odrade svoje, odbaciti kao prljave krpe). Medijima defiliraju rigidni iskonski desničari, uz ne manje desne konvertite. Zaogrnuti su plaštem akademskih titula koje, međutim, ne mogu sakriti njihovo falsifikatorsko djelovanje. Na kraju su kolone, premda najglasniji i najradikalniji, ordinarni primitivci iz kojih neskriveno kulja plamteća mržnja prema svima koji ili ne misle kao oni ili se nisu spremni pokoriti (‘Ili se pokloni ili se ukloni’ bila je, uostalom, jedna od parola što su obilježile ustaški režim i njegov karakter).
Današnja Hrvatska imala je predsjednika koji je mirno primio, tako ih zapravo rehabilitirajući, skupinu generala u odorama, svojedobno naprasno umirovljenih zbog osnovane sumnje da su, najblaže rečeno, zadirali u politički život, gdje im nije mjesto. Današnja Hrvatska imala je čelnika najveće oporbene stranke, navodno socijaldemokratske, koji se nadao izbornoj pobjedi evocirajući uspomenu na svojega djeda ustašu, koji nije imao snage oduprijeti se puzajućem državnom udaru čiji je centar bio u famoznom šatoru u Savskoj ulici i koji – osim paradiranja sa znanjem stranih jezika i sentenci i poneke egzibicije, poput onoga skoka i pada s oklopnog transportera – nije znao što bi počeo ni s Hrvatskom ni s problemima što su je mučili. Danas imamo premijera koji ‘kraljevski’ izjavljuje u Saboru da on ‘može sve što hoće’ i kojemu je potrebna stručna ekspertiza da bi možda, ali samo možda, shvatio kako je ‘Za dom – spremni’ ustaški pozdrav koji u Hrvatskoj nije postojao, niti se koristio ikada osim u paradržavi NDH, stvorenoj milošću Hitlera i Mussolinija. Danas imamo vladu koja formira Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, a s potpuno jasnom i prozirnom svrhom da legitimira ukidanje Trga maršala Tita u Zagrebu i, slijedom toga, micanje Titovog imena s javne scene u najširem smislu te riječi, te da otvori prostor zabrani svega što će biti proglašeno simbolima ‘jugokomunističkog režima’, uz vrlo mali ustupak – zabranu isticanja ustaškoga ‘U’ i, vjerojatno, povijesnog hrvatskog grba s početnim bijelim poljem.
Na kraju će, a to je u osnovi svega, biti zaokružen projekt klerikalizacije države, koji će odstupiti od principa sekularnosti i do kraja pretvoriti Hrvatsku u vjersku državu, što ona u mnogim elementima već jest
O svemu tome puna tri jedna ništa novoga nisam saznavao. Ali sam se susreo s podatkom da na parlamentarne izbore u Austriji izlazi i Komunistička stranka (marginalna, ali potpuno legalna, stranka koja postoji i djeluje i čije članove nitko zbog toga niti proziva, niti progoni). Pa sam gledao predizborni televizijski duel lidera vodećih stranaka u Njemačkoj. Osim što nisam mogao a da ne primijetim zaista bijednu razinu znanja i sposobnosti četvero moderatora, najeksponiranijih voditelja političkih rasprava na njemačkoj javnoj televiziji, morao sam zamijetiti i visoku razinu uzajamnog respektiranja političara koji se u mnogim stvarima nisu složili (to da o nekima od najbitnijih svjetskih problema nisu prozborili ni riječi posebna je priča). Nije tu bilo ni žući, ni mržnje, ni pitanja tipa: ‘A što ste vi ono radili u DDR-u?’ ili ‘A kako to da vi nemate maturu?’ Gledao sam te iste političare i u odvojenim emisijama, suočene s publikom u studiju. I vidio kako je ‘najmoćnija žena svijeta’, kako joj podanički vole tepati hrvatski mediji, morala otrpjeti i kako je otrpjela repliku žene u studiju: ‘Nisam zadovoljna vašim odgovorom. Nisam vas to pitala.’ Nije uzvratila: ‘Mnogo vi još žganaca morate popapati pa da biste sa mnom mogli razgovarati.’ I vidio sam vođu druge po snazi političke stranke, socijaldemokrata, kako na pitanje što kaže o izjavi lidera desne Alternative za Njemačku da je spomenik milijunima žrtava holokausta u Berlinu ‘sramota za Njemačku’, bez ikakvog taktiziranja i bez imalo premišljanja odgovara: ‘Taj čovjek, on je sramota za Njemačku!’ I pratio sam skupove kako desnice tako i građanskih snaga (ne ekstremne ljevice) koje joj se opiru, registrirajući ponašanje policije koja nije stajala mirno kada su desničari divljali, a intervenirala tek onda kada bi ‘druga strana’ uzvratila. Gledao sam i – putem vijesti, naravno – doživljavao demokraciju na djelu. I to u zemljama koje također nisu imune na korupciju, ni na političare koji zastrane, ali onda budu bez milosti i oklijevanja odstranjeni iz političkog života, u zemljama u kojima također ima propovjednika mržnje i zastupnika povijesnog revizionizma, ali su satjerani na samu marginu političke scene, mada sada polako i zabrinjavajuće prodiru s te margine prema centru zbivanja. A sve to uz spoznaju da je demokratski sustav zbog sve pogubnijeg utjecaja interesa krupnog kapitala teško, možda i nepovratno kompromitiran i kontaminiran.
Pratio sam u raspravama na televiziji (austrijskoj) kako i mala zemlja može imati ljude koji prije svega poznaju materiju o kojoj govore, kojima su otvoreni mediji kako bi ono što znaju mogli prenijeti javnosti, koji slobodno misle i zaključuju i koji se ne boje, niti se trebaju bojati da će zbog toga biti na bilo koji način društveno osuđeni (osim možda u nekoj pivnici). Čuo sam krajnje realne i iz hrvatske perspektive potpuno iznenađujuće ocjene krize oko Sjeverne Koreje. Pratio sam kako eksperti iz zemlje što nedvojbeno pripada političkom Zapadu i demokratskom svijetu iznose poglede zbog kojih se kod nas u tren oka zaradi epitet ‘ruskog plaćenika’. I u tim raspravama, pa i onda kada bi se sugovornici razilazili u ocjenama, bila je prisutna doza uzajamnog poštovanja. Onaj koji je drugačije razmišljao nije odmah bio neprijatelj, niti mu se savjetovalo da se, ako tako misli, preseli na primjer u Rusiju ili Sjevernu Koreju. I ovdje sam, usprkos sveopćoj bulevarizaciji i estradizaciji medijske scene, vidio demokraciju na djelu, barem ono ključno što čini (odnosno što bi trebalo činiti) demokraciju, a to je prihvaćanje različitosti i pluralizma.
A onda su ta tri tjedna prošla i vratio sam se u Hrvatsku. Uključio sam računalo i cijelo jedno poslijepodne čitao i čitao. Kako sam čitao, tako je slika jezera okruženoga Alpama blijedjela, tako su mi sjećanja na informacije što sam ih tada dobivao i dojmove što sam ih stjecao tonula u zaborav. Sve je prisutniji bio osjećaj mučnine i nemoći. Udario sam glavom o zid naše stvarnosti, a ona je takva kakva jest i nema – sve sam sumorniji zbog toga, ali i sve sigurniji u to – nikakve političke snage ni utjecajnih pojedinaca koji bi je mogli promijeniti. Ono što nam slijedi to je lustracija koja, naravno, neće pogoditi one koje bi, da je provedena devedesetih, pogodila, nego – bez ikakvih argumenata – one koji iz bilo kojega razloga nisu po volji vladajućima (znate ono ‘on mrzi Hrvatsku i sve hrvatsko’). Potom dolazi radikalni, radikalniji nego ikada (tako je i Goebbels govorio kada je proglašavao totalni rat), obračun s poviješću onakvom kakva je bila i njezino nadomještanje falsifikatima i izmišljotinama (poput one o ‘komunističkom logoru smrti u Jasenovcu’). To, naravno, pretpostavlja i brisanje iz povijesti, iz nastavnih programa i kolektivnog sjećanja i svih protagonista te ‘prognane povijesti’. Sve to podrazumijeva, gotovo je suvišno reći, i promjenu Ustava i brisanje svakog spomena na antifašizam, tu ‘floskulu’, kako kaže prvak desne kontrarevolucije. Zatim će, mada je to zapravo u osnovi svega, biti zaokružen projekt klerikalizacije države koji će, iako to najvjerojatnije neće biti baš tako rečeno, odstupiti od principa sekularnosti i do kraja pretvoriti Hrvatsku u vjersku državu (što ona i sada u mnogim elementima jest).
Znam da će tako biti. Svatko tko još nije odustao od toga da logično razmišlja zna da samo tako i može biti. I zato sam odlučio da, bez obzira na to gdje sam fizički prisutan, ostanem na odmoru. Neću dozvoliti da me klinički slučajevi i fanatizirani tipovi, ljudi čija bi se prisutnost u vrhovima države u normalnim okolnostima mogla smatrati samo lošim vicem, i dalje truju svojim opsesijama, mržnjom, lažima i manipulacijama. Odlazim u svijet u kojemu današnja Hrvatska nije (naglašavam ovo: današnja). Odlazim u mentalni egzil. Ja sam na odmoru i na odmoru ću i ostati.
