Afera Rimac, zajedno s aferom Zadravec, razotkriva kako zapravo funkcionira mehanizam hrvatske demokrature, lažne i hipokritske kvazi-demokracije. Krakovi klijentelističke hobotnice razotkrivaju se svakim danom.
I baš kada smo mislili da su akteri ovih afera dotaknuli dno, tajno snimljeni telefonski razgovori razotkrivaju još veći primitivizam naših vlastodržaca.
Posljednji biser je izašao iz usta nekadašnje ”kninske kraljice”, sada već bivše državne tajnice Josipe Rimac, koja prijeti svojim sugovornicima iskazom ”napit ću vam se krvi!” ako oni ne postupe po njenom nalogu – i propuste njezine štićenike na državnom ispitu.
I dok je lažiranje doktorata, magisterija i diploma prošlo u javnosti tek kao sporadična, incidentna situacija našeg visokog školstva – isto tako klijentelistički korumpiranog, gdje je moguće da rektor zagrebačkog Sveučilišta i dalje ostane u fotelji iako je davno navršio godine za umirovljenje, sada je ova afera otkrila svu banalnost državne korupcije.
Čak i obični, najbenigniji državni ispiti su lažirani, i klijentelistička kamarila isplela je mrežu da kroz nju provuče svoje rođake, kumove, štićenike i da im omogući – njima koji su tek na početku svojeg radnog vijeka – da prođu ovaj ispit računajući na benevolentnost ispitivača, i na pitanja koja su im unaprijed dostavljena.
Ovo bi u nekoj skandinavskoj zemlji, pa čak i u drugim europskim zemljama etablirane demokracije, bilo dovoljno da demisioniraju nadležni ministri, jer bez obzira na to što se pravdaju da nisu znali što im se događa u resoru, oni su morali pretpostaviti da bi se i to moglo dogoditi.
Neznanje ih ne eskulpira, isto tako kao što prekršitelje zakona ne eskulpira to što ne poznaju zakone.
Zato razvijene demokracije, za razliku od hrvatske demokrature, imaju i razvijene mehanizme unutarnje kontrole u svim tijelima uprave, dok kod nas tu ulogu igra Uskok, Ured za suzbijanje organiziranog kriminala i korupcije.
Ali kad to dođe do Uskoka, onda istrage traju godinama, i da se nije dogodio incident jer je netko iz pratnje Josipe Rimac otkrio da ih snimaju, pitanje je bi li taj slučaj ikad došao na vidjelo.
Jer osim klijentelističke mreže, hrvatsko je društvo premreženo i ogrezlo u patološki oportunizam: zna se da ako netko nešto iščačka, njegova karijera dolazi u pitanje, napredovanje, privilegije posla, pa čak i goli posao.
Zbog toga u Vladi kojom predsjedava Andrej Plenković vlada omertà, mafijaška zavjera šutnje. Smjenjuju se ministri, otkrivaju se afere, ali predsjednik Vlade će prije insinuirati krivnju onima koji su otkrili transkripte telefonskih razgovora negoli onima, koji su u tim razgovorima zloupotrijebili svoje položaje i iskoristili ih u klijentelističke svrhe.
Zato i ovoga puta treba reći, da Hrvatska neće izaći iz koruptivne hobotnice dokle god se ne donesu adekvatne antikoruptivne mjere – u ovome slučaju Zakon o zviždačima koji ću jamčiti imunitet i zaštitu svima onima koji razotkriju jedan krak hobotnice.
A isto tako, to znači da svi resori moraju imati funkcionirajuće, neovisne, i zaštićene kontrolne komisije koje će pratiti i razotkrivati slučajeve korupcije u pojedinim resorima.
Slučaj Rimac i slučaj Zadravec pokazuju kako funkcionira ”sustav”: on je zasnovan na svemoći jedne stranke, koja je popunila državnu administraciju, policiju i pravosuđe, kao i medije svojim klijentima, i koja ne odustaje od toga da ovakvim hobotničkim sustavom upravlja društvom.
No moglo bi se dogoditi i obrnuto, samo kada bi to htio i sam premijer, uz podršku predsjednika Republike. Mogao bi on sam, osobno, denuncirati taj sustav, pozvati sve institucije sustava da rade svoj posao otvoreno, transparentno, i obećati čvrsta jamstva za sve one koji ipak odluče da razotkriju kako ta hobotnica djeluje i davi hrvatsko društvo, zbog čega toliki mladi ljudi odlaze u inozemstvo.
Mogao bi javno, u obraćanju javnosti, podržati da se ide do kraja u razotkrivanju svih patologija ove demokrature. Mogao bi, primjerice, potaknuti donošenje jednog akcijskog plana za borbu protiv klijentelizma, mimo onih redovnih godišnjih akcijskih planova koje je Hrvatska morala podnositi Europskoj uniji na putu u njeno članstvo.
Mogao bi, opet primjerice, ovaj akcijski plan biti izrađen u Saboru, kao reprezentativnom tijelu hrvatske demokracije, i integriran sa sličnim akcijskim planovima u borbi protiv klijentelizma koje bi donijela sva ministarstva.
Ni to nije još dovoljno: državni mediji, ili oni koji su pod kontrolom države, morali bi donijeti svoje akcijske planove na području razotkrivanja klijentelizma u svojim redovima i u cijelom društvu, kroz transparentno i otvoreno izvješćivanje, istraživačko novinarstvo i javnu debatu.
Na kraju, i političke stranke u Hrvatskoj morale bi donijete svoje akcijske planove za eliminiranje klijentelizma, nepotizma i drugih oblika korupcije iz svojih redova, pa tako, povratno, i korupcije iz svih tijela vlasti koja moraju biti pod kontrolom narodnog predstavništva – Sabora.
To bi bio pravi odgovor na ovu krizu poštenja, na hipokriziju koja se razotkrila kroz ove dvije afere, i štoviše, na primitivizam i jedne i druge protagonistkinje koje koriste prijetnje, jedna od njih i krvožedna zastrašivanja, ucjene i druge oblike prisile, a njihov pretpostavljeni zaštitnik, patron, po imenu Andrej, još uvijek o tome šuti ili se tek obrecne na one koji su pustili te registrirane razgovore u javnost.
U ovome slučaju, oni koji su pustili u javnost razgovore djelovali su u interesu općeg dobra, jer u javnom interesu je razotkrivati klijentelizam i korupciju, a zataškavati, ili pak minimizirati značaj i važnost tih incidenata koji razotkrivaju endemsku korupciju znači nastaviti s tom praksom i tako destruirati ovu slabašnu stabljiku hrvatske demokracije koja se trese na svakom vjetru.
Hoće li dragi ”Andrej”, kako ga iz milošte, intimno, nazivaju protagonistkinje ovih afera, to shvatiti i hoće li išta pokrenuti, vidjet ćemo, kako kažu Englezi, in the days to come – u danima koji dolaze.
Ostane li po staromu, uzalud će biti i plemenite geste pomirenja, i europska diplomatska pozlata, i najave uvođenja eura i izlaska iz pandemijske krize – sve će to završiti, zajedno sa svim sudionicima ovih događaja, na smetlištu povijesti.
autograf
I baš kada smo mislili da su akteri ovih afera dotaknuli dno, tajno snimljeni telefonski razgovori razotkrivaju još veći primitivizam naših vlastodržaca.
Posljednji biser je izašao iz usta nekadašnje ”kninske kraljice”, sada već bivše državne tajnice Josipe Rimac, koja prijeti svojim sugovornicima iskazom ”napit ću vam se krvi!” ako oni ne postupe po njenom nalogu – i propuste njezine štićenike na državnom ispitu.
I dok je lažiranje doktorata, magisterija i diploma prošlo u javnosti tek kao sporadična, incidentna situacija našeg visokog školstva – isto tako klijentelistički korumpiranog, gdje je moguće da rektor zagrebačkog Sveučilišta i dalje ostane u fotelji iako je davno navršio godine za umirovljenje, sada je ova afera otkrila svu banalnost državne korupcije.
Čak i obični, najbenigniji državni ispiti su lažirani, i klijentelistička kamarila isplela je mrežu da kroz nju provuče svoje rođake, kumove, štićenike i da im omogući – njima koji su tek na početku svojeg radnog vijeka – da prođu ovaj ispit računajući na benevolentnost ispitivača, i na pitanja koja su im unaprijed dostavljena.
Ovo bi u nekoj skandinavskoj zemlji, pa čak i u drugim europskim zemljama etablirane demokracije, bilo dovoljno da demisioniraju nadležni ministri, jer bez obzira na to što se pravdaju da nisu znali što im se događa u resoru, oni su morali pretpostaviti da bi se i to moglo dogoditi.
Posljednji biser je izašao iz usta nekadašnje ”kninske kraljice”, sada već bivše državne tajnice Josipe Rimac, koja prijeti svojim sugovornicima iskazom ”napit ću vam se krvi!” ako oni ne postupe po njezinom nalogu – i propuste njezine klijente na državnom ispitu
Neznanje ih ne eskulpira, isto tako kao što prekršitelje zakona ne eskulpira to što ne poznaju zakone.
Zato razvijene demokracije, za razliku od hrvatske demokrature, imaju i razvijene mehanizme unutarnje kontrole u svim tijelima uprave, dok kod nas tu ulogu igra Uskok, Ured za suzbijanje organiziranog kriminala i korupcije.
Ali kad to dođe do Uskoka, onda istrage traju godinama, i da se nije dogodio incident jer je netko iz pratnje Josipe Rimac otkrio da ih snimaju, pitanje je bi li taj slučaj ikad došao na vidjelo.
Jer osim klijentelističke mreže, hrvatsko je društvo premreženo i ogrezlo u patološki oportunizam: zna se da ako netko nešto iščačka, njegova karijera dolazi u pitanje, napredovanje, privilegije posla, pa čak i goli posao.
Zbog toga u Vladi kojom predsjedava Andrej Plenković vlada omertà, mafijaška zavjera šutnje. Smjenjuju se ministri, otkrivaju se afere, ali predsjednik Vlade će prije insinuirati krivnju onima koji su otkrili transkripte telefonskih razgovora negoli onima, koji su u tim razgovorima zloupotrijebili svoje položaje i iskoristili ih u klijentelističke svrhe.
Zato i ovoga puta treba reći, da Hrvatska neće izaći iz koruptivne hobotnice dokle god se ne donesu adekvatne antikoruptivne mjere – u ovome slučaju Zakon o zviždačima koji ću jamčiti imunitet i zaštitu svima onima koji razotkriju jedan krak hobotnice.
A isto tako, to znači da svi resori moraju imati funkcionirajuće, neovisne, i zaštićene kontrolne komisije koje će pratiti i razotkrivati slučajeve korupcije u pojedinim resorima.
Slučaj Rimac i slučaj Zadravec pokazuju kako funkcionira ”sustav”: on je zasnovan na svemoći jedne stranke, koja je popunila državnu administraciju, policiju i pravosuđe, kao i medije svojim klijentima, i koja ne odustaje od toga da ovakvim hobotničkim sustavom upravlja društvom.
No moglo bi se dogoditi i obrnuto, samo kada bi to htio i sam premijer, uz podršku predsjednika Republike. Mogao bi on sam, osobno, denuncirati taj sustav, pozvati sve institucije sustava da rade svoj posao otvoreno, transparentno, i obećati čvrsta jamstva za sve one koji ipak odluče da razotkriju kako ta hobotnica djeluje i davi hrvatsko društvo, zbog čega toliki mladi ljudi odlaze u inozemstvo.
Mogao bi javno, u obraćanju javnosti, podržati da se ide do kraja u razotkrivanju svih patologija ove demokrature. Mogao bi, primjerice, potaknuti donošenje jednog akcijskog plana za borbu protiv klijentelizma, mimo onih redovnih godišnjih akcijskih planova koje je Hrvatska morala podnositi Europskoj uniji na putu u njeno članstvo.
Mogao bi, opet primjerice, ovaj akcijski plan biti izrađen u Saboru, kao reprezentativnom tijelu hrvatske demokracije, i integriran sa sličnim akcijskim planovima u borbi protiv klijentelizma koje bi donijela sva ministarstva.
Ni to nije još dovoljno: državni mediji, ili oni koji su pod kontrolom države, morali bi donijeti svoje akcijske planove na području razotkrivanja klijentelizma u svojim redovima i u cijelom društvu, kroz transparentno i otvoreno izvješćivanje, istraživačko novinarstvo i javnu debatu.
Afera Rimac, zajedno s aferom Zadravec, razotkriva kako zapravo funkcionira mehanizam hrvatske demokrature, lažne i hipokritske kvazi-demokracije – krakovi klijentelističke hobotnice razotkrivaju se svakim danom
Na kraju, i političke stranke u Hrvatskoj morale bi donijete svoje akcijske planove za eliminiranje klijentelizma, nepotizma i drugih oblika korupcije iz svojih redova, pa tako, povratno, i korupcije iz svih tijela vlasti koja moraju biti pod kontrolom narodnog predstavništva – Sabora.
To bi bio pravi odgovor na ovu krizu poštenja, na hipokriziju koja se razotkrila kroz ove dvije afere, i štoviše, na primitivizam i jedne i druge protagonistkinje koje koriste prijetnje, jedna od njih i krvožedna zastrašivanja, ucjene i druge oblike prisile, a njihov pretpostavljeni zaštitnik, patron, po imenu Andrej, još uvijek o tome šuti ili se tek obrecne na one koji su pustili te registrirane razgovore u javnost.
U ovome slučaju, oni koji su pustili u javnost razgovore djelovali su u interesu općeg dobra, jer u javnom interesu je razotkrivati klijentelizam i korupciju, a zataškavati, ili pak minimizirati značaj i važnost tih incidenata koji razotkrivaju endemsku korupciju znači nastaviti s tom praksom i tako destruirati ovu slabašnu stabljiku hrvatske demokracije koja se trese na svakom vjetru.
Hoće li dragi ”Andrej”, kako ga iz milošte, intimno, nazivaju protagonistkinje ovih afera, to shvatiti i hoće li išta pokrenuti, vidjet ćemo, kako kažu Englezi, in the days to come – u danima koji dolaze.
Ostane li po staromu, uzalud će biti i plemenite geste pomirenja, i europska diplomatska pozlata, i najave uvođenja eura i izlaska iz pandemijske krize – sve će to završiti, zajedno sa svim sudionicima ovih događaja, na smetlištu povijesti.
autograf
