Objavljivanje iskaza Franje Varge u novinama i ovotjedna izjava Andreja Plenkovića govore da premijer nije odustao od pritiska na Milijana Brkića i od istjerivanja na čistac gospođe Grabar-Kitarović u pogledu povezanosti s radikalnom desnicom
Vlado Galić i dalje je savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović: ta činjenica više od ičeg drugog, a drugog ima u izobilju, govori o nedoraslosti i nedostojnosti aktualne predsjednice za funkciju koju zauzima.
Jedino što, po kompromitirajućoj snazi, može konkurirati činjenici da je Galić i dalje predsjedničin savjetnik jest činjenica da je dotični uopće postavljen na tako visoku i relativno utjecajnu funkciju, jer je ekstremni ‘suverenist’ Vlado Galić lišen kompetencija da se na razini Ureda predsjednice bavi obranom i nacionalnom sigurnošću. Riječ je o umirovljenom pukovniku Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane, odnosno vojne sigurnosne službe, koji je u vrijeme vladavine Franje Tuđmana bio dogurao do položaja u samom vrhu SIS-a i do pukovničkog čina: proslavio se, ponajprije, aktivnim operativnim sudjelovanjem u SIS-ovim akcijama protiv Hrvatskog helsinškog odbora, Haškog tribunala, Otvorenog društva Hrvatska i nekoliko drugih civilnih organizacija koje su bile konfrontirane s Tuđmanom i njegovim poimanjem demokracije i ljudskih prava. Ubrzo nakon što je HDZ 2000. godine prvi put bio otišao s vlasti, okončana je i Galićeva vojna karijera: čitavo njegovo znanje o obrani i nacionalnoj sigurnosti sastoji se u iskustvu borbe protiv ratnih pa onda i političkih neprijatelja, pri čemu se u oba slučaja nisu birala sredstva, niti se obaziralo na zakone i pravila. Njegovo razumijevanje sigurnosnog sektora ne ide dalje od toga da se radi o poligonu za prakticiranje podzemnih operacija, podmetanja, fabriciranja i konstruiranja, primitivnih spletki i polukriminalnih ili kriminalnih metoda.
Već je gotovo dva mjeseca posve jasno da je Galić bio u dosluhu s Franjom Vargom, bivšim policijskim informatičarom iz Belišća, kojeg USKOK sumnjiči da je proizveo lažnu SMS-korespondenciju između tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana i jednog osječkog županijskog suca, e kako bi se zatrovao proces protiv Zdravka Mamića, te prepisku između premijera Andreja Plenkovića i tadašnje potpredsjednice Vlade Martine Dalić s namjerom da se kompromitira državna intervencija u Agrokoru Ivice Todorića. Galić uporno šuti o detaljima svoje suradnje s Vargom, iako ga je i predsjednica Grabar-Kitarović bila pozvala da javno progovori o naravi svojih kontakata s belišćanskim prevarantom, bleferom i Münchausenom: dao je intervju Globusu u kojem, zapravo, ništa nije rekao, a zatim je opet zašutio i nikako ga se ne može navesti da progovori. Predsjednica, također, o tome više ništa ne kazuje.
U ponedjeljak su u Jutarnjem listu objavljeni dijelovi Varginog istražnog iskaza, koji je dao nakon što je uhapšen, a on u iskazu uglavnom optužuje Galića i Brkića, ne preuzimajući krivnju za izmišljanje spomenutih SMS-ova. Bez predočavanja materijalnih dokaza, Varga tvrdi da je po Galićevom nalogu, za potrebe ucjene, istraživao nastavnike Visoke policijske škole koji su odlučivali o sankcijama za Brkićevo plagiranje diplomske radnje; tvrdi da je u vezi s time s njim, Vargom, kontaktirao i Blaž Curić, Brkićev kum i suborac, danas stanovnik istražnog zatvora zbog optužbe da je Vargu upozorio da ga policija prisluškuje i da uništi dokaze; rekao je, također, da je za Brkića privatno istraživao neimenovane osobe i da je Galić utjecao na Daliju Orešković, tadašnju predsjednicu Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, da proglasi krivim Tomislava Karamarka, tada predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Vlade, zbog interesnog konflikta njegove supruge Ane Karamarko, što je presudilo njegovoj političkoj karijeri.
‘Zašto Vlado Galić cijelo vrijeme šuti? Zašto netko tko ga poznaje još otad šuti?’ izjavio je Karamarko u utorak Jutarnjem listu. Varga nije posebno teško optužio Karamarka u svom iskazu. Naveo je tek da ga je Karamarko upoznao sa Zdravkom Mamićem i da je za Karamarka pokušavao dokazati da je HDZ pokraden na izborima 2015., te da mu je povremeno isplaćivao određene svote novca. Kad govori o šutnji onoga koji ‘još otad’ poznaje Vargu, bivši šef HDZ-a misli na 2013. ili 2014. godinu, kad je Varga počeo raditi za HDZ, i misli na Brkića, tada glavnog tajnika, i Galića, tada glavnog HDZ-ovog analitičara.
Jasno je dakle da su Brkić, Karamarko i Galić jedno vrijeme združeno davali zadatke Vargi, a kad su se Brkić (i Galić) razišli s Karamarkom, zaigrani bivši policajac iz Belišća nastavio je surađivati i s jednim i drugim, s tim da su sva trojica (Karamarko, Brkić i Galić) bila povezana sa Zdravkom Mamićem i nastojali su mu pomoći u nevoljama sa zakonom. Valjda su imali na umu prepunu Mamićevu, odnosno Dinamovu kesu. Potpredsjednik Sabora i predsjedničin savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost i dalje su na svojim funkcijama i ne žele odgovarati na novinarska pitanja, dok je Varga u istražnom zatvoru.
‘Što više informacija izlazi u javnost, što više toga saznajemo, to izgleda sve gore i sve lošije’, komentirao je Plenković aferu SMS u utorak. ‘Nisam istražitelj niti policija, ono što je važno je da se utvrde činjenice, što je točno, a što nije. Bavimo se jednom temom gdje je jedna od glavnih aktivnosti bila fabrikacija. Ako je to bila glavna tema kojom se jedna skupina ljudi, a to je sad sasvim očito, bavila dulje vremena, onda je nužno da nadležna tijela, prije svega policija, DORH i USKOK, do kraja rasvijetle te teme. Ja kao premijer nemam uvida u detalje istrage niti to mogu znati. Imam dovoljno iskustva da zadržim oprez, ali i političku osnovu da sve što se ovoga tiče postaje sve lošije i zahtijeva daljnje korake’, rekao je i napomenuo da o ovome nije razgovarao sa svojim zamjenikom u HDZ-u Milijanom Brkićem, niti to kani. Teško da bi premijer dao ovakvu izjavu, teško da bi uopće dao ikakvu izjavu, da ne zna nešto više od onoga što je dosad izišlo u javnost, da nije detaljnije upućen u ono što se valja prema Brkiću i Galiću, pa i prema predsjednici Grabar-Kitarović, koja ne pokazuje da ima snage za odbacivanje spomenute dvojice ljudi na čije je usluge jako računala u utrci za drugi predsjednički mandat. Njih dvojica nisu Dragan Lozančić kojeg se s ravnateljskog mjesta u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji smijenilo bez ikakvih argumenata i isključivo na temelju predsjedničinog ultimatuma.
Objavljivanje Varginog iskaza u novinama, nakon što je rečena afera bila splasnula u javnosti, i citirana Plenkovićeva izjava govore da premijer nije odustao od pritiska na Brkića i od istjerivanja na čistac gospođe Grabar-Kitarović u pogledu povezanosti s radikalnom desnicom i krugovima koji se ne mogu pomiriti s trenutnim odnosima snaga u HDZ-u. Čini se da se obruč sve više steže, ali nije izgledno da će se završni udarac zbiti tako brzo: uostalom, Plenkoviću i nije naročita žurba, jer mu odgovara i ovo stanje Brkićeve političke pacificiranosti i predsjedničinog koprcanja u mreži u koju je sama upala. Pitanje je samo koliko dugo može potrajati defanzivnost Plenkovićevih unutrašnjih protivnika i imaju li čime uzvratiti, pa makar im to bilo zadnje što će poduzeti u politici.
Prije dva tjedna, na ovim stranicama objavili smo da nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako HDZ-ov kandidat na predstojećim predsjedničkim izborima bude Davor Božinović, sadašnji ministar unutarnjih poslova i međunarodni tajnik HDZ-a, a ne Kolinda Grabar-Kitarović, koju je HDZ uspješno kandidirao na izborima prije četiri godine. Božinović je čovjek od najvećeg povjerenja Andreja Plenkovića i nema sumnje da će premijer i šef HDZ-a svakako gledati da ga pogura prema Pantovčaku. Iznošenje tog scenarija, međutim, nije izazvalo nikakve reakcije, ni demantije ni potvrde, premda znamo da su ga pročitali u HDZ-ovom medijskom odjelu: znamo tako što je Andrej Rora, šef tog odjela, preko posrednika poslao autoru tog, i ovog, članka poruku da nije točno nešto što je napisano u tom članku, a što se ticalo samog Rore.
Ispostavilo se da ništa nije bilo krivo napisano nego da je Rora krivo pročitao, ali ni riječi o ozbiljnoj mogućnosti da Božinović bude HDZ-ov predsjednički kandidat, o čemu uglavnom govori taj tekst. Rora, ni itko iz HDZ-a, nije našao za shodno da to i usput opovrgne, što može nositi samo dvije poruke: ili HDZ smatra Novosti nedostojnima čak i za kurtoazni demanti, ili se ozbiljno razmišlja o Božinoviću kao HDZ-ovom predsjedničkom kandidatu.
Premda se u javnosti, uključujući otvorene pozive i zagovore šefa HSS-a Kreše Beljaka, sve više i sve češće spominje mogućnost predsjedničke kandidature Zorana Milanovića, bivšeg premijera i bivšeg predsjednika SDP-a, koji je prije dvije godine napustio politiku i prilično uspješno posvetio se privatnom konzultantskom poslu, on još nije donio odluku o kandidaturi i vjerojatno je neće ni donijeti prije siječnja ili veljače sljedeće godine, a razlozi su i politički, i privatni, koji su delikatni i u ovom su slučaju vjerojatno važniji.
Što se tiče političkih razloga, oni su najviše povezani s razvojem situacije u SDP-u: nakon što ga je aktualni predsjednik SDP-a Davor Bernardić u nekoliko nedavnih medijskih nastupa praktično optužio da stoji iza unutarstranačkih pobunjenika, Milanović je obustavio kontakte s njime, no za odluku o upuštanju u predsjedničku utrku nije sasvim nevažno bi li njegova kandidatura uživala podršku SDP-a ili bi SDP imao drugog čovjeka, primjerice Tonina Piculu. Bernardić u posljednjim javnim nastupima ne zatvara vrata opciji da Milanović bude SDP-ov kandidat. Drugi set političkih razloga tiče se procjene je li moguće pobijediti Kolindu Grabar-Kitarović, a to u velikoj mjeri ovisi o tome hoće li sadašnja predsjednica imati HDZ-ovu potporu i kakav će biti sastav desnih predsjedničkih kandidata, te što će reći istraživanja javnog mnijenja u prvim mjesecima 2019. godine.
Vlado Galić i dalje je savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović: ta činjenica više od ičeg drugog, a drugog ima u izobilju, govori o nedoraslosti i nedostojnosti aktualne predsjednice za funkciju koju zauzima.
Jedino što, po kompromitirajućoj snazi, može konkurirati činjenici da je Galić i dalje predsjedničin savjetnik jest činjenica da je dotični uopće postavljen na tako visoku i relativno utjecajnu funkciju, jer je ekstremni ‘suverenist’ Vlado Galić lišen kompetencija da se na razini Ureda predsjednice bavi obranom i nacionalnom sigurnošću. Riječ je o umirovljenom pukovniku Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane, odnosno vojne sigurnosne službe, koji je u vrijeme vladavine Franje Tuđmana bio dogurao do položaja u samom vrhu SIS-a i do pukovničkog čina: proslavio se, ponajprije, aktivnim operativnim sudjelovanjem u SIS-ovim akcijama protiv Hrvatskog helsinškog odbora, Haškog tribunala, Otvorenog društva Hrvatska i nekoliko drugih civilnih organizacija koje su bile konfrontirane s Tuđmanom i njegovim poimanjem demokracije i ljudskih prava. Ubrzo nakon što je HDZ 2000. godine prvi put bio otišao s vlasti, okončana je i Galićeva vojna karijera: čitavo njegovo znanje o obrani i nacionalnoj sigurnosti sastoji se u iskustvu borbe protiv ratnih pa onda i političkih neprijatelja, pri čemu se u oba slučaja nisu birala sredstva, niti se obaziralo na zakone i pravila. Njegovo razumijevanje sigurnosnog sektora ne ide dalje od toga da se radi o poligonu za prakticiranje podzemnih operacija, podmetanja, fabriciranja i konstruiranja, primitivnih spletki i polukriminalnih ili kriminalnih metoda.
Plenkoviću i nije naročita žurba, jer mu odgovara stanje Brkićeve političke pacificiranosti i predsjedničinog koprcanja u mreži u koju je sama upala
Već je gotovo dva mjeseca posve jasno da je Galić bio u dosluhu s Franjom Vargom, bivšim policijskim informatičarom iz Belišća, kojeg USKOK sumnjiči da je proizveo lažnu SMS-korespondenciju između tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana i jednog osječkog županijskog suca, e kako bi se zatrovao proces protiv Zdravka Mamića, te prepisku između premijera Andreja Plenkovića i tadašnje potpredsjednice Vlade Martine Dalić s namjerom da se kompromitira državna intervencija u Agrokoru Ivice Todorića. Galić uporno šuti o detaljima svoje suradnje s Vargom, iako ga je i predsjednica Grabar-Kitarović bila pozvala da javno progovori o naravi svojih kontakata s belišćanskim prevarantom, bleferom i Münchausenom: dao je intervju Globusu u kojem, zapravo, ništa nije rekao, a zatim je opet zašutio i nikako ga se ne može navesti da progovori. Predsjednica, također, o tome više ništa ne kazuje.
U ponedjeljak su u Jutarnjem listu objavljeni dijelovi Varginog istražnog iskaza, koji je dao nakon što je uhapšen, a on u iskazu uglavnom optužuje Galića i Brkića, ne preuzimajući krivnju za izmišljanje spomenutih SMS-ova. Bez predočavanja materijalnih dokaza, Varga tvrdi da je po Galićevom nalogu, za potrebe ucjene, istraživao nastavnike Visoke policijske škole koji su odlučivali o sankcijama za Brkićevo plagiranje diplomske radnje; tvrdi da je u vezi s time s njim, Vargom, kontaktirao i Blaž Curić, Brkićev kum i suborac, danas stanovnik istražnog zatvora zbog optužbe da je Vargu upozorio da ga policija prisluškuje i da uništi dokaze; rekao je, također, da je za Brkića privatno istraživao neimenovane osobe i da je Galić utjecao na Daliju Orešković, tadašnju predsjednicu Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, da proglasi krivim Tomislava Karamarka, tada predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Vlade, zbog interesnog konflikta njegove supruge Ane Karamarko, što je presudilo njegovoj političkoj karijeri.
‘Zašto Vlado Galić cijelo vrijeme šuti? Zašto netko tko ga poznaje još otad šuti?’ izjavio je Karamarko u utorak Jutarnjem listu. Varga nije posebno teško optužio Karamarka u svom iskazu. Naveo je tek da ga je Karamarko upoznao sa Zdravkom Mamićem i da je za Karamarka pokušavao dokazati da je HDZ pokraden na izborima 2015., te da mu je povremeno isplaćivao određene svote novca. Kad govori o šutnji onoga koji ‘još otad’ poznaje Vargu, bivši šef HDZ-a misli na 2013. ili 2014. godinu, kad je Varga počeo raditi za HDZ, i misli na Brkića, tada glavnog tajnika, i Galića, tada glavnog HDZ-ovog analitičara.
Jasno je dakle da su Brkić, Karamarko i Galić jedno vrijeme združeno davali zadatke Vargi, a kad su se Brkić (i Galić) razišli s Karamarkom, zaigrani bivši policajac iz Belišća nastavio je surađivati i s jednim i drugim, s tim da su sva trojica (Karamarko, Brkić i Galić) bila povezana sa Zdravkom Mamićem i nastojali su mu pomoći u nevoljama sa zakonom. Valjda su imali na umu prepunu Mamićevu, odnosno Dinamovu kesu. Potpredsjednik Sabora i predsjedničin savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost i dalje su na svojim funkcijama i ne žele odgovarati na novinarska pitanja, dok je Varga u istražnom zatvoru.
‘Što više informacija izlazi u javnost, što više toga saznajemo, to izgleda sve gore i sve lošije’, komentirao je Plenković aferu SMS u utorak. ‘Nisam istražitelj niti policija, ono što je važno je da se utvrde činjenice, što je točno, a što nije. Bavimo se jednom temom gdje je jedna od glavnih aktivnosti bila fabrikacija. Ako je to bila glavna tema kojom se jedna skupina ljudi, a to je sad sasvim očito, bavila dulje vremena, onda je nužno da nadležna tijela, prije svega policija, DORH i USKOK, do kraja rasvijetle te teme. Ja kao premijer nemam uvida u detalje istrage niti to mogu znati. Imam dovoljno iskustva da zadržim oprez, ali i političku osnovu da sve što se ovoga tiče postaje sve lošije i zahtijeva daljnje korake’, rekao je i napomenuo da o ovome nije razgovarao sa svojim zamjenikom u HDZ-u Milijanom Brkićem, niti to kani. Teško da bi premijer dao ovakvu izjavu, teško da bi uopće dao ikakvu izjavu, da ne zna nešto više od onoga što je dosad izišlo u javnost, da nije detaljnije upućen u ono što se valja prema Brkiću i Galiću, pa i prema predsjednici Grabar-Kitarović, koja ne pokazuje da ima snage za odbacivanje spomenute dvojice ljudi na čije je usluge jako računala u utrci za drugi predsjednički mandat. Njih dvojica nisu Dragan Lozančić kojeg se s ravnateljskog mjesta u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji smijenilo bez ikakvih argumenata i isključivo na temelju predsjedničinog ultimatuma.
Objavljivanje Varginog iskaza u novinama, nakon što je rečena afera bila splasnula u javnosti, i citirana Plenkovićeva izjava govore da premijer nije odustao od pritiska na Brkića i od istjerivanja na čistac gospođe Grabar-Kitarović u pogledu povezanosti s radikalnom desnicom i krugovima koji se ne mogu pomiriti s trenutnim odnosima snaga u HDZ-u. Čini se da se obruč sve više steže, ali nije izgledno da će se završni udarac zbiti tako brzo: uostalom, Plenkoviću i nije naročita žurba, jer mu odgovara i ovo stanje Brkićeve političke pacificiranosti i predsjedničinog koprcanja u mreži u koju je sama upala. Pitanje je samo koliko dugo može potrajati defanzivnost Plenkovićevih unutrašnjih protivnika i imaju li čime uzvratiti, pa makar im to bilo zadnje što će poduzeti u politici.
O Božinoviću ni riječi
Prije dva tjedna, na ovim stranicama objavili smo da nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako HDZ-ov kandidat na predstojećim predsjedničkim izborima bude Davor Božinović, sadašnji ministar unutarnjih poslova i međunarodni tajnik HDZ-a, a ne Kolinda Grabar-Kitarović, koju je HDZ uspješno kandidirao na izborima prije četiri godine. Božinović je čovjek od najvećeg povjerenja Andreja Plenkovića i nema sumnje da će premijer i šef HDZ-a svakako gledati da ga pogura prema Pantovčaku. Iznošenje tog scenarija, međutim, nije izazvalo nikakve reakcije, ni demantije ni potvrde, premda znamo da su ga pročitali u HDZ-ovom medijskom odjelu: znamo tako što je Andrej Rora, šef tog odjela, preko posrednika poslao autoru tog, i ovog, članka poruku da nije točno nešto što je napisano u tom članku, a što se ticalo samog Rore.
Ispostavilo se da ništa nije bilo krivo napisano nego da je Rora krivo pročitao, ali ni riječi o ozbiljnoj mogućnosti da Božinović bude HDZ-ov predsjednički kandidat, o čemu uglavnom govori taj tekst. Rora, ni itko iz HDZ-a, nije našao za shodno da to i usput opovrgne, što može nositi samo dvije poruke: ili HDZ smatra Novosti nedostojnima čak i za kurtoazni demanti, ili se ozbiljno razmišlja o Božinoviću kao HDZ-ovom predsjedničkom kandidatu.
Milanović još čeka
Premda se u javnosti, uključujući otvorene pozive i zagovore šefa HSS-a Kreše Beljaka, sve više i sve češće spominje mogućnost predsjedničke kandidature Zorana Milanovića, bivšeg premijera i bivšeg predsjednika SDP-a, koji je prije dvije godine napustio politiku i prilično uspješno posvetio se privatnom konzultantskom poslu, on još nije donio odluku o kandidaturi i vjerojatno je neće ni donijeti prije siječnja ili veljače sljedeće godine, a razlozi su i politički, i privatni, koji su delikatni i u ovom su slučaju vjerojatno važniji.
Što se tiče političkih razloga, oni su najviše povezani s razvojem situacije u SDP-u: nakon što ga je aktualni predsjednik SDP-a Davor Bernardić u nekoliko nedavnih medijskih nastupa praktično optužio da stoji iza unutarstranačkih pobunjenika, Milanović je obustavio kontakte s njime, no za odluku o upuštanju u predsjedničku utrku nije sasvim nevažno bi li njegova kandidatura uživala podršku SDP-a ili bi SDP imao drugog čovjeka, primjerice Tonina Piculu. Bernardić u posljednjim javnim nastupima ne zatvara vrata opciji da Milanović bude SDP-ov kandidat. Drugi set političkih razloga tiče se procjene je li moguće pobijediti Kolindu Grabar-Kitarović, a to u velikoj mjeri ovisi o tome hoće li sadašnja predsjednica imati HDZ-ovu potporu i kakav će biti sastav desnih predsjedničkih kandidata, te što će reći istraživanja javnog mnijenja u prvim mjesecima 2019. godine.
