U povodu prikazivanja filmova Početak i Tenet red. Christophera Nolana: Vizionar sedme umjetnosti

Podatak da je u razmaku od samo tjedan dana započelo prikazivanje čak dvaju filmova britansko-američkoga redatelja, scenarista i producenta Christophera Nolana – remasterirane verzije Početka (2010) i dugo očekivanoga novog filma Tenet – povod je kratkoga osvrta ne samo na ta dva djela nego i na cjelokupnu karijeru iznimnoga filmskog autora, njegove teme, stilske karakteristike i svjetonazor.

Sin Engleza i Amerikanke, rođen je u Londonu 1970, a odrastao je u britanskome glavnom gradu i Chicagu. Zarana je pokazao zanimanje za film, studirao je englesku književnost na londonskom sveučilištu, a već je u to doba snimio nekoliko kratkih filmova. Sam je financirao dugometražni prvijenac Praćenje (1998), nakon čega je uslijedio uspjeh s vrlo inovativnim nezavisnim filmom Memento (2000), prelazak u Hollywood Nesanicom (2002) te i niz visokoproračunskih ostvarenja iznimnih tržišnih i kvalitativnih dosega, od Batman: Početak (2005) pa sve do Dunkirka (2017).

Jedanaest Nolanovih filmova mogli bismo žanrovski podijeliti u nekoliko skupina, s time da i unutar tih skupina opažamo manji niz sličnosti i znatne razlike uvjetovane posebnošću svakoga od djela. Tako su kriminalistički trileri Praćenje, Memento i Nesanica, s time da obilježja neonoira nose prva dva, a treći je vrlo uspješni remake istoimenoga norveškoga filma (1997). Crno-bijeli prvijenac izniman je pokazatelj Nolanovih mogućnosti, jer je vrlo skromnim budžetom stvorio intrigantno i slojevito djelo, autorsko redefiniranje žanrovskih okvira. U Mementu pak nelinearnost strukture proširuje raspon žanra. Protagonist zbog traume pati od amnezije, a fabula se odvija u dva tijeka vremena – naprijed i natrag sa završnim preklapanjem obaju. Po mnogima riječ je o jednom od najboljih ostvarenja razdoblja razmeđa desetljeća. I Nesanica je daleko od arhetipova kriminalističkog trilera, tjeskobnog ugođaja, evokativnog okružja Aljaske, neočekivanih promjena u zapletu i vrsnih glumačkih dosega.

Redefiniranje žanrovskih okvira

Drugu skupinu čine adaptacije stripovskog superjunaka Batmana, već navedeni Batman: početak, zatim sjajni Vitez tame (2008) te tek nešto prigušeniji Vitez tame: povratak (2012). Ako je prvi dio trilogije izvrstan tzv. reboot serijala, Vitez tame često se smatra i najboljom filmskom adaptacijom nekoga stripovskog superjunaka, a čini se boljim čak i od Burtonova Batmana (1989). Povratak je pak dosljedna završnica trilogije, više nego kvalitetan filmski ekvivalent slavnog stripa.

Znanstvenu fantastiku s drugim žanrovima prožimaju Prestiž (2006), Početak i Tenet. Smješten u 19. stoljeće, Prestiž je triler s elementima misterija o rivalstvu dvojice mađioničara, Početak predznak ZF uslojava s akcijskim, neonoir i tzv. heist (velika pljačka) elementima, a Tenet je špijunski s okusom Jamesa Bonda i motivom antagonista koji prijeti opstanku svijeta. Žanrovski su iznimni u Nolanovu opusu znanstvenofantastični Interstellar (2014) s temom putovanja u svemir te ratni Dunkirk (2017) povijesnoga predloška smješten u početke Drugoga svjetskoga rata. No, i te filmove povezuje osebujan Nolanov pristup fabuli, redateljski prosede i metafizičko razmatranje teme.

Početak ili odnos filozofije
i akcijskog filma

Netom naveden žanrovski koktel strukturalni je okvir o protagonistu i njegovim privrženicima na rubu zakonskoga sposobnim izvući podatke iz uma i podsvijesti pojedinaca tijekom sna. No suprotan zadatak sađenju podataka u um sina smrtno bolesna vlasnika goleme korporacije može pomoći brisanju protagonistove kriminalne prošlosti, odnosno povratku u SAD i zajedništvu s dvoje malodobne djece. Spretna koordinacija neprestanoga nizanja raznih razina, od realnosti, preko svijesti, sna ili podsvijesti, film čini izrazito zanimljivim.

Uz jasnu preglednost fabule i njezinih odvojaka česta su i iznenađenja, začudni obrati pa se gledateljeva percepcija neprestano veže uz građu filma. Dok djelovanje protagonista i njegove skupine tijekom filma odražava obrasce heista, nazočnost protagonistove preminule supruge u raznim razinama snova i podsvijesti redefiniranje je nasljeđa noira i motiva femme fatale. Iako se odnos akcijskoga i filozofskih razmatranja može činiti oprečnim, uistinu je riječ o višeslojnim vezama promišljenoga konteksta. U filmu je očita kompleksna prožetost stila, sadržaja i forme, učinkovit sklop svih elemenata koji ga čine kompaktnom cjelinom bez propusta, pa ne čudi da se na listama najboljih 2010. često nalazio i na prvom mjestu, svakako među prvih deset, a smatra se i najboljim u Nolanovu opusu.

Tenet, spoj akcije
i znanstvene fantastike

Dugo je nastajao novi Nolanov film. Razmišljao je o temi desetak godina, scenarij je nastajao pet. U središnjici je fabule protagonist (John David Washington), tajni agent koji mora nadvladati vremensku entropiju, odnosno manipulirati tijekom vremena da bi spriječio izbijanje Trećega svjetskoga rata. Dok mu je suradnik Neil (Robert Pattinson), antagonist je ruski moćnik Sator (Kennet Branagh) sa sposobnošću komunikacije s budućnosti, čija otuđena supruga Kat (Elizabeth Debicki) postaje sponom protagonistova djelovanja. U zamršenome zapletu, kretanju vremena naprijed i unatrag, često i sami likovi moraju elaborirati zbivanja ili postavke zapleta da se gledatelj ne pogubi u recepciji.

I dok svjedočimo spektakularnim sekvencijama poput onih u Kijevskoj operi, zatim u zračnoj luci Osla, na ulicama Tallina ili u samoj završnici, manji problem filma postaju nedovoljno okarakterizirani likovi, a pogotovu dio dijaloga koji ne nadrastaju razinu arhetipskoga. Čini se da je u Tenetu autorska ideja uz višestruki kontekst barem mjestimice zasjenila razgovijetnost fabule, njezinih razina i odvojaka, pa samim time i likove. Nolan je ipak vrstan redatelj pa nedostatke vlastita scenarija nadomješta kvalitetnim redateljskim rukopisom, neprijepornim intenzitetom te u dva i pol sata trajanja ne gubi nit premda nije tako uspješan kao u nekim ranijim ostvarenjima. Dojmljiv snimateljski rad, ugođajna glazba i nadahnut rad glumaca Tenet čine impresivnim kinematografskim iskustvom, ali ipak ne i toliko dobrim koliko se Nolan nadao.

Koncept vremena

Hvaljen od gledatelja, kritike, ali i struke, Christopher Nolan među najutjecajnijim je autorima 21. stoljeća. Sposoban spojiti težnje visokoproračunske produkcije s osobnim temama, filozofskim promišljanjima i zahtjevnim narativnim postupcima, taj je filmaš itekako proširio mogućnosti konteksta sedme umjetnosti ne samo prema drugim umjetničkim vrstama, suvremenoj kulturi nego i prema napretku raznolikih prirodnih ili društvenih znanosti. Zanimaju ga između ostaloga subjektivnost realnosti, nelinearnost vremena, uzročno-posljedičnost događaja, formiranje identiteta sa spletom moralnih vrijednosti, ali i raščlanjivanjem svijesti, podsvijesti ili pamćenja. Naglasak na konceptu vremena među prijelomnim je Nolanovim preokupacijama, u fokusu je likova i raznih razina zapleta, a opažamo ga u većini njegovih djela.

Redateljskim rukopisom, eliptičnim montažerskim postupcima, evokativnom glazbom ili pak snimateljskim radom, a zasigurno i složenom fabulom, Nolanovi filmovi neprestano gledatelja navode na kompleksno promišljanje građe prikazanoga. Definitivno, filmski autor postmodenističkoga prosedea, Nolan je i tradicionalist sedme umjetnosti, preferira filmsku vrpcu umjesto digitalnih zapisa, sklon je snimanju na lokacijama, a ne tek u studiju, kada je moguće koristi prirodne specijalne efekte umjesto računalne grafike, a inovativan je u uporabi kamera IMAX i formata filmske slike, čime postiže grandioznu vizualnost. Rad s istim suradnicima, napose suprugom suproducenticom Emmom Thomas, ili bratom suscenaristom Jonathanom, definira ga i kao autora s kojim je zahtjevno, ali i vrlo produktivno surađivati.

Naposljetku, unatoč manjem stvaralačkom posrtaju u novom filmu, Christopher Nolan uistinu jest među najvažnijim i najboljim filmskim autorima u posljednjih dvadesetak godina, mudrost kojom pristupa promišljanju filma neprijeporna je.