”Zovi, samo zovi!”, urlalo se bez maski u nedjelju na riječkome Korzu. Ljudi u crnim majicama, u ne baš impresivnome broju, ”spontano” su se organizirali, kako sami kažu, na vijest da je na Riječki neboder, na 77. obljetnicu odluke ZAVNOH-a da se Rijeka, Istra, Dalmacija i otoci pripoje Hrvatskoj, podignuta instalacija riječkoga umjetnika, venecijanskoga đaka Nemanje Cvijanovića.
Na krovu nebodera, punih petnaest dana bit će dobro usidrena i učvršćena zvijezda petokraka, ona ista čije je smještanje zbog pandemije Covida-19 odgađano od početka svibnja. Točnije od 3. maja – Dana oslobođenja Rijeke. Tražen je, novi, ovom djelu prikladan datum i nađen je u 77. obljetnici odluke o pripojenju koju je vlastoručno potpisao Vladimir Nazor.
U bitci za Rijeku te davne 1945. godine život je izgubilo 2.800 boraca, antifašista koje ovaj grad poštuje i rado ih se u različitim prilikama s pijetetom sjeća. Ti su borci na svojim kapama nosili upravo znamen postavljen, usprkos trenutno važećim normama, na vrh Riječkog nebodera.
Cvijanovićeva zvijezda je načinjena ciljano za projekt Europa 2020 od točno 2.800 krhotina crvenog pleksiglasa, koliko je života dato da bi Rijeka danas bila dijelom Hrvatske.
Zvijezda je, dakle, za mnoge Riječane u čiju je tradiciju utkan antifašizam – točka raspoznavanja, znak kontra u svemu sramotne prodaje dijelova domovine, u koju se crna kolona Korzom tako zdušno, urlanjem kune.
Plaše ih iz samo njima znanih razloga ove krhotine crvenog stakla što streme u nebo. Straši ih činjenica da će se preko puta središta u Rijeci neuspješnoga HDZ-a, dva tjedna šepuriti simbol onih koji su se jednom davno zdušno borili za pravednije društvo, slobodu, radnička prava, jednakost – za sve ono čega nažalost u našemu društvu ogrezlom u krađu, korupciju, kriminal i primitivizam nema više ni u tragovima.
Kolonu u crnome plaši i ovakva razlomljena i nakrivljena petokraka. Pripisuju joj moć koju nema. Pljuju i nju, i njezina autora po opskurnim portalima i društvenim mrežama. Broje krvna zrnca, omalovažavaju. U srce ih bode i boli petokraka usred hrvatskoga mraka, ali ne protestiraju nikad zbog krađa, nepotizma, korupcije, sveopćeg siromaštva većine.
Nevjerojatna mi je ta zapjenjenost ljudi u crnim majicama uvjerenih da prijetnjama i stalnim podgrijavanjem i izazivanjem straha mogu postići cilj, mijenjati Rijeku.
No nevjerojatna je i ta moralna superiornost grada, ta regenerativna svojstva Rijeke. Pokazuje ih uvijek iznova i kad joj uskrate sredstva, kad joj unište centralni više od sto godina star medij i njegove autore, sve učine da ni Slobodan Šnajder ni Oliver Frljić ne mogu biti intendanti HNK, a grad i njegovi divni ljudi i umjetnici im opet, uvijek iznova prkose kreativnošću…
Ljudi u crnom nosili su transparente pred HKD teatrom, kazališnu publiku na Frljićevim predstavama čuvala je policija od agresivnih demonstranata, ali Rijeka se nije dala. Ne da se ni danas. Pokazala je to i na svečanom otvorenju u čast dobivanja titule prijestolnice kulture ”Operom industriale” i opetovanim izvođenjem pjesme talijanskih partizana Bella ciao.
Tim svojim dosljednim stavom nervira i vladajuće i ljude u crnome koje je rat, neimaština, posao doveo u grad koji, dokazuju to uvijek iznova, ne razumiju i ne vole. Uporno ga žele prekrojiti po svom, za široku Rijeku, preuskome šablonu.
HDZ-ov ministar prometa i veza, Novljanin Oleg Butković, od kojeg se očekuje da političkom opredjeljenju usprkos razumije grad na Rječini, čovjek direktno odgovoran što Rijeka još uvijek nema autobusni kolodvor igra se ovih dana likovnoga kritičara. Ministar rad Nemanje Cvijanovića naziva kvaziumjetničkim i anakronim…
Neš ti stručnjaka!
Takvih poput njega, samo zbog njega i njegovih razbacanih po bauštelama europskih gradova, koje vjerojatno samo puškomitraljezom možeš natjerati u galeriju, imaju mišljenje što treba učiniti gradu, umjetniku, zvijezdi…
Pogađate – ono isto što se devedesetih činilo tisućama spomenika NOB-a.
Javljaju se i povijesni revizionisti s hercegovačkoga kamena i oni iz hrvatske provincije koji na svojim profilnim slikama uporno drže fotografije u maskirnim uniformama, zastave i grbove s prvim bijelim poljem.
Sve znalac do znalca, povjesničar umjetnosti do povjesničara umjetnosti…
Umjetnik, Nemanja Cvijanović pomirljivo poručuje kako ”nakrivljena zvijezda u svojoj primarnoj simbolici komunicira paradoks odbačenog, ali još uvijek opasnog antifašističkog i revolucionarnog nasljeđa, kao simbol međunarodnog radničkog pokreta i borbe za pravednije društvo…”
A demonstranti potvrđuju njegove riječi.
Cvijanović kaže kako nije riječ o provokaciji. Ja mu vjerujem kao što sam uvjerena i da je u pravu kad veli kako je ”zvijezda samoobrambeni spomenik!”
Dodala bih i Rijeka je samoobrambena, sve dok je u njoj, uz sve ostalo, moguća i petokraka na vrhu nebodera i ”spontano” organizirani ”Zovi, samo zovi protest”.
autograf
Na krovu nebodera, punih petnaest dana bit će dobro usidrena i učvršćena zvijezda petokraka, ona ista čije je smještanje zbog pandemije Covida-19 odgađano od početka svibnja. Točnije od 3. maja – Dana oslobođenja Rijeke. Tražen je, novi, ovom djelu prikladan datum i nađen je u 77. obljetnici odluke o pripojenju koju je vlastoručno potpisao Vladimir Nazor.
U bitci za Rijeku te davne 1945. godine život je izgubilo 2.800 boraca, antifašista koje ovaj grad poštuje i rado ih se u različitim prilikama s pijetetom sjeća. Ti su borci na svojim kapama nosili upravo znamen postavljen, usprkos trenutno važećim normama, na vrh Riječkog nebodera.
Cvijanovićeva zvijezda je načinjena ciljano za projekt Europa 2020 od točno 2.800 krhotina crvenog pleksiglasa, koliko je života dato da bi Rijeka danas bila dijelom Hrvatske.
Na krovu nebodera, punih petnaest dana bit će dobro usidrena i učvršćena zvijezda petokraka, ona ista čije je smještanje zbog pandemije Covida-19 odgađano od početka svibnja. Točnije od 3. maja – Dana oslobođenja Rijeke. Tražen je, novi, ovom djelu prikladan datum i nađen je u 77. obljetnici odluke o pripojenju koju je vlastoručno potpisao Vladimir Nazor
Zvijezda je, dakle, za mnoge Riječane u čiju je tradiciju utkan antifašizam – točka raspoznavanja, znak kontra u svemu sramotne prodaje dijelova domovine, u koju se crna kolona Korzom tako zdušno, urlanjem kune.
Plaše ih iz samo njima znanih razloga ove krhotine crvenog stakla što streme u nebo. Straši ih činjenica da će se preko puta središta u Rijeci neuspješnoga HDZ-a, dva tjedna šepuriti simbol onih koji su se jednom davno zdušno borili za pravednije društvo, slobodu, radnička prava, jednakost – za sve ono čega nažalost u našemu društvu ogrezlom u krađu, korupciju, kriminal i primitivizam nema više ni u tragovima.
Kolonu u crnome plaši i ovakva razlomljena i nakrivljena petokraka. Pripisuju joj moć koju nema. Pljuju i nju, i njezina autora po opskurnim portalima i društvenim mrežama. Broje krvna zrnca, omalovažavaju. U srce ih bode i boli petokraka usred hrvatskoga mraka, ali ne protestiraju nikad zbog krađa, nepotizma, korupcije, sveopćeg siromaštva većine.
Nevjerojatna mi je ta zapjenjenost ljudi u crnim majicama uvjerenih da prijetnjama i stalnim podgrijavanjem i izazivanjem straha mogu postići cilj, mijenjati Rijeku.
No nevjerojatna je i ta moralna superiornost grada, ta regenerativna svojstva Rijeke. Pokazuje ih uvijek iznova i kad joj uskrate sredstva, kad joj unište centralni više od sto godina star medij i njegove autore, sve učine da ni Slobodan Šnajder ni Oliver Frljić ne mogu biti intendanti HNK, a grad i njegovi divni ljudi i umjetnici im opet, uvijek iznova prkose kreativnošću…
Ljudi u crnom nosili su transparente pred HKD teatrom, kazališnu publiku na Frljićevim predstavama čuvala je policija od agresivnih demonstranata, ali Rijeka se nije dala. Ne da se ni danas. Pokazala je to i na svečanom otvorenju u čast dobivanja titule prijestolnice kulture ”Operom industriale” i opetovanim izvođenjem pjesme talijanskih partizana Bella ciao.
Tim svojim dosljednim stavom nervira i vladajuće i ljude u crnome koje je rat, neimaština, posao doveo u grad koji, dokazuju to uvijek iznova, ne razumiju i ne vole. Uporno ga žele prekrojiti po svom, za široku Rijeku, preuskome šablonu.
HDZ-ov ministar prometa i veza, Novljanin Oleg Butković, od kojeg se očekuje da političkom opredjeljenju usprkos razumije grad na Rječini, čovjek direktno odgovoran što Rijeka još uvijek nema autobusni kolodvor igra se ovih dana likovnoga kritičara. Ministar rad Nemanje Cvijanovića naziva kvaziumjetničkim i anakronim…
Straši ih činjenica da će se preko puta središta u Rijeci neuspješnoga HDZ-a, dva tjedna šepuriti simbol onih koji su se jednom davno zdušno borili za pravednije društvo, slobodu, radnička prava, jednakost – za sve ono čega nažalost u našemu društvu ogrezlom u krađi, korupciji i primitivizmu nema više ni u tragovima
Neš ti stručnjaka!
Takvih poput njega, samo zbog njega i njegovih razbacanih po bauštelama europskih gradova, koje vjerojatno samo puškomitraljezom možeš natjerati u galeriju, imaju mišljenje što treba učiniti gradu, umjetniku, zvijezdi…
Pogađate – ono isto što se devedesetih činilo tisućama spomenika NOB-a.
Javljaju se i povijesni revizionisti s hercegovačkoga kamena i oni iz hrvatske provincije koji na svojim profilnim slikama uporno drže fotografije u maskirnim uniformama, zastave i grbove s prvim bijelim poljem.
Sve znalac do znalca, povjesničar umjetnosti do povjesničara umjetnosti…
Umjetnik, Nemanja Cvijanović pomirljivo poručuje kako ”nakrivljena zvijezda u svojoj primarnoj simbolici komunicira paradoks odbačenog, ali još uvijek opasnog antifašističkog i revolucionarnog nasljeđa, kao simbol međunarodnog radničkog pokreta i borbe za pravednije društvo…”
A demonstranti potvrđuju njegove riječi.
Cvijanović kaže kako nije riječ o provokaciji. Ja mu vjerujem kao što sam uvjerena i da je u pravu kad veli kako je ”zvijezda samoobrambeni spomenik!”
Dodala bih i Rijeka je samoobrambena, sve dok je u njoj, uz sve ostalo, moguća i petokraka na vrhu nebodera i ”spontano” organizirani ”Zovi, samo zovi protest”.
autograf
