Predsjednik RH Zoran Milanović obrukavši se štiteći prijestupnika na Vruji, te suočen sa rapidnim gubitkom glasova u Hrvatskoj, nastoji taj gubitak kompenzirati u „Herceg-Bosni“.
Oživljavajući Tuđmanovu politiku iz 90-tih te ulazeći u BIH kao u jednu od hrvatskih županija, šalje se nedobrosusjedska poruka.
Ignoriranje institucija susjedne države od strane Zorana Milanovića uvreda je svih građana te zemlje i akt njenog nepriznavanja. To je loše i za Hrvate BIH jer kada „veliki brat“ pokaže prst Zoran Milanović će ih izigrati i trgovati s njima, kao što su to radili Franjo Tuđman i Gojko Šušak.
To je bruka i sramota.
Ne može se doći u Bosnu i Hercegovinu i ne biti u Srebrenici na 11. jula kada se u toj zemlji komemorira najveća tragedija u njenoj prošlosti, kada se tu pored nas u BIH u našem prvom susjedstvu, još i danas 26 godina poslije počinjenog stravičnog zločina genocida nad bošnjačkim muškarcima i dječacima, prethodno uz krike i vapaje nasilno odvojenih od njihovih majki, žena i sestara, tu u Potočarima pokraj Srebrenice pokapaju nevine žrtve.
U ovih 26 godina proteklih od genocida u Srebrenici nikada neki predsjednik bilo koje države, pa makar ona bila i „slučajna“, ili najzabitija i najmanja, ili ona najsiromašnija, nije sebi i svojoj zemlji dozvolio takvu bruku i sramotu kao što je to učinio predsjednik RH Zoran Milanović. I nikada se više neće dogoditi, ne u idućih 26 godina nego niti u idućih 226 godina, da predsjednik neke države dođe na 11. jula u BIH a da ne posjeti Srebrenicu. Jer toga dana 1995. godine Srebrenica se dogodila svima nama, čitavom ljudskom rodu, dogodila se Europi i svijetu. I zato ako se držiš čovjekom, toga dana 11. jula osjećaš sram i poniženje zbog svega što se time dogodilo čovječanstvu tu pokraj nas u našoj blizini. A ako si k tome još i predsjednik države najbližeg BIH susjeda, toga dana u Bosnu ne ideš ako ne ideš i u Srebrenicu. Zbog pijeteta prema žrtvi genocida predsjedniče, zbog poštovanja tuge koja u te dane vlada, zbog majki koje pokapaju svoju braću, sinove i muževe, zbog majčinskih suza i otvorenih rana za prekinutim životima nevinih dječaka.
Zbog svih tih rana biraš drugi datum i dan svojih putovanja. Jer te su rane i danas bolne, predsjedniče. Kosti tih muževa i dječaka su razbacane po cijeloj Bosni, možda i Srbiji. Njihove su ruke slomljene a noge nisu ni pronađene. Te su rane otvorene i krvave „ta slana kerv, slepa i rdeča“. I zato nemoj na otvorene rane sol bacati.
„Karv, ta čarna, čerlena,
Vonjhava gosta karv,
Zakaj curi ta gluha, masna, slepa, strahotno mlačna karv?
Kmična, gliboka, čemerna, kam,
Zakaj kaple kri?
Miroslav Krleža „Na mukah“
Biraj predsjedniče, koji hoćeš od ona 364 dana u godini, ali 11. jula ne diraj. Toga dana se čitav civilizirani svijet sa sjetom sjeća i obilježava sa pijetetom srebreničke žrtve genocida, a Europski Parlament ga je proglasio „Danom sjećanja na zločin u Srebrenici“.
Gledam prijenos iz Srebrenice i plač majki nad sudbinom sina, mladića iz Vlasenice koji je strijeljan u 22. godini u Krvavici, sahranjen u primarnoj grobnici Glogova. Od 207 kostiju ljudskog skeleta kod mladića iz Vlasenice pronađeno je njih 7, a tih 7 kostiju sina iz Vlasenice je pronađeno u 5 različitih grobnica, udaljene jedna od druge 30 kilometara. Srebrenica je pogodila u srce sve nas. To je velika tragedija i najveći zločin poslije 2. svjetskog rata u Europi. Zato predsjedniče Milanoviću, u Bosnu i Hercegovinu se 11. jula ne odlazi ako nisi nakan ići u Srebrenicu i suosjećati s majkama, sestrama i kćerima u velikoj tuzi, bolu i patnji.
I zapamti predsjedniče, kada ideš susjedu u posjetu, tvoj susjed u svojoj kući ima i primaću sobu, tinel. I on će te tu i primiti ako mu se pristojno najaviš. A ta primaća soba našeg susjeda se zove Sarajevo.
Tu u Sarajevu ćeš moći ohanuti, predsjedniče.
Prošla su vremena 90-tih kada su nepozvani gosti upadali sa obje strane u Bosnu i Hercegovinu.
U Sarajevo, predsjedniče!
tacno
