Tako sam se osramotio da se toga živo sjećam, iako je prošlo više od dvadeset godina. Sveučilište je štrajkalo. Ja sam štrajkao. Bio je lijep sunčan dan. Ja sam sjeo na elitnu stolicu ispred ”Kavkaza” i uživao. Ljudi bi prolazili i pitali što radim. Ja sam pun ponosa, jer to mi je bio prvi štrajk, odgovarao da štrajkam. Nisam samo sjedio na suncu. Ja sam štrajkao.
Tako mi je prošlo jutro i kasnije sam radio kao obično. Popodne sam gledao vijesti. Prva vijest bila je o štrajku. Citiram: ”Svi su fakulteti štrajkali osim Pravnog fakulteta”. A ja, kako sam ja štrajkao? Bio sam običan neradnik, šminker i žmukler, nikakav ponosni štrajkaš.
Sjedio na suncu i nisam radio. Htio sam štrajkati u znak protesta protiv vlasti i nepravde, ne za veću plaću. Tada mi je satnica bila manja i jednostavnija, plaća dobra i ja sam htio štrajkati za druge, za ljude koji su, lišeni priznanja i ponosa, morali štrajkati da ih se primijeti. Htio sam štrajkati jer ni onda nisam volio vlast i to je za mene bio znak da se borim za prosvjetu i znanost, važne i plemenite stvari.
Tako je propao moj prvi štrajk. Kada štrajkaju prometni policajci, vozači tramvaja ili liječnici, to se vidi. Kad štrajkaju konobari, nema kave, kad štrajkaju suci, nema rasprave, kad štrajkaju kuhari, nema ručka. Zato sad kad prosvjeta štrajka, ja sam uz njih i govorim MI s ponosom.
Problem je kad štrajkaju oni čiji se učinak odmah ne vidi. Ja ne znam što je bilo s mojim studentima. Neki postaju premijeri i ministri, ambasadori, direktori, odvjetnici i bankari. Neki su uspjeli, neki su u životu zastali i rade svakojake poslove uvijek spremni izrecitirati neku rečenicu iz udžbenika.
Bivši student me je prepoznao u New Yorku, prodavačica u New Havenu iselila se uz moju preporuku, u Parizu bi mogao otvoriti fan klub. Na Stradunu mi prilaze nepoznati ljudi i hvale se da sam ih nešto naučio. U Krapini mi šalju piće za stol. U kontroli putovnica i na šalterima državnih ureda moji su studenti. Bili su to i rokeri, spisateljice i glumci. Ja se uvijek nadam da sam na njihovom karakteru i znanju zarezao neki znak, da su nešto naučili što ih je usmjerilo i izgradilo. Svjestan sam površnosti svega toga.
Moja dužnost je bila raditi. Iskreno sam mislio da trebam raditi svoj posao, nisam tražio ni priznanje, ni plaću, ni penziju. Kad mi profesori idemo u štrajk, ne bi trebalo prekinuti nastavu jer ono što radimo, to se ne vidi, nema neposrednog efekta. Koja je posljedica kad štrajkaju učitelji ili tajne službe? Kakav je to štrajk kad štrajkaju violinisti ili operni pjevači? Kako štrajkaju pisci i slikari?
To se ne vidi u sunčano jutro, tek u sramoti kad tvoj bivši đak ne razlikuje Irak i Iran, kad ne čita ništa osim sportskih novina, kad trepćući kaže da je plavuša i da prati samo ”Ljubav na selu” i ”Big Brother”.
Kad štrajka prosvjeta, to neće izazvati zastoje, a samo će roditelji tiho psovati jer ne znaju što će s djecom pred vrtićem i školom. Studenti i srednjoškolci će spavati duže i poslije igrati igrice na računalu. Štrajk će biti neki nejasan pojam koji zapravo znači da nema škole i nema obaveza. Vlada misli da je to sve. Nije.
Kako je to kratkovidno podcijeniti otpor onih koji čekaju priznanje i podršku da dalje rade kako najbolje znaju. Najopasniji su štrajkovi prosvjetara; njihove posljedice nisu samo individualna neodgojenost i neznanje nego civilizacijski korak unatrag.
Vlade i ministarstva će uvijek naizgled biti jači, mogu izdržati štrajk duže od učitelja, profesora, psihologa ili bankovnih službenika. Vlade uvijek pobijede štrajkaše. Ponekad prikriju poraz. Ali u štrajku prosvjete uvijek na kraju gube oni na vlasti.
Jesu li oni na vlasti svjesni toga da se može štrajkati doslovnom primjenom propisa. Carinici mogu štrajkati tako da naizgled rade savjesno svoj posao. Stvaraju se kolone i redovi, ljudi se ljute, trgovina zastaje, autobusi i zrakoplovi kasne, a nije štrajk. Tako mogu štrajkati službenici u bankama, urbanisti ili suci.
Vlada se treba brinuti za to što se, kad štrajka nema, posao radi da se zadovolji forma, bez motivacije i bez mjerljive štete.
Štrajk prosvjetara bi zabrinuo Vladu da ne kao sada štrajkaši djecu ne puštaju u učionice, već da ih pozovu da uđu, a da nastavnici drže predavanja protiv vlasti, protiv politike, da im kažu kako i koliko zapuštamo školstvo, a hranimo i gojimo uhljebništvo. Da im naglas čitaju ”Hiperbolu” Saint Simona ili, ne daj, Bože, ”Komunistički manifest”!
Na vjeronauku bi se čitala enciklika pape Franje Laudato si. Držali bi se kružoci o građanskom i spolnom odgoju, predavanja o demokraciji i otvorenom društvu, gledali filmovi braće Taviani, Brešana i Bergmana. To bi možda probudilo Vladu. Poanta štrajka je to da se država ne svodi na vojsku, nabavke aviona i raketa, opreme za prisluškivanje i električne pendreke.
Država nisu sudovi i zatvori. Država nisu regulatorne agencije; državu tvore i zdravstvo i školstvo – javno zdravstvo i školstvo.
Sport nisu mega igrači i njihovi ugovori i dresovi. Država živi od poreza, a to su naši novci.
Učitelji i intelektualci nisu stoka, na primjer ovce koje će poslušno blejati, dati da ih se šiša i šalje u mesnice.
Nisu radnici, a baš me briga jesu li javni službenici, konobari ili mehaničari, kako vi povremeno mislite, stoka koja se periodički šalje na dobrovoljno klanje, a redovito tjera u duhovne ili stvarne torove i štale.
Ovaj štrajk je Vladi neugodan, no štrajk koji se ne vidi, rad u školi bez svrhe i motiva, onaj koji se ne vidi je opasan.
Kao što u medicini postoje bolesti koje zovemo tihim ubojicama (dijabetes, visoki tlak, depresija), tako je zanemarivanje obrazovanja tihi ubojica društva.
Te bolesti se sprečavaju preventivom i moraju liječiti na vrijeme jer je liječenje posljedica skupo i zakašnjelo.
Reakcija na najavu štrajka je neprimjerena. Popustili ste, vi Vlada, drugim zahtjevima i kako ste onda iznenađeni zahtjevima prosvjetnih radnika? Odlučili ste i ne popuštate. To sliči na inat i oholost.
Obrazovanje izmoreno bombastično najavljenim reformama u kojima se brkaju ciljevi (bolje obrazovanje) i sredstva (informatizacija, elektronički imenici i tableti), neprekidne promjene strategija prekrojenih u niz taktičkih političkih manevara, kadrovskih nadmetanja i sukoba koncepcija i klika, pritisaka konzervativnih skupina – sve je to zbunilo ljude. I učitelje, i djecu i roditelje.
U takvim uvjetima inat i oholost su neprimjeren način. Sila ubija kreativnost, destimulira izvrsnost i pomaže konformizam i oportunizam, ravnatelje pretvara u komesare a đake u zapušteni objekt poučavanja.
Štrajkovi služe tome da upozore Vladu da osim prava ugodnog vladanja imaju i neugodne obaveze da pokažu i uvjerljivo dokažu da su pravedni, da naš novac ne ide na servisiranje proslava i ceremonijalnih puteva, već na nužne troškove života u uređenom poretku, sretnoj i pravednoj zajednici ljudi jednakih u pravima, ravnopravnih i slobodnih. Načela dobre vlasti: zakonitost, otvorenost, profesionalnost i odgovornost vaše su obaveze i mi s pravom tražimo da ih poštujete. Štrajk pokazuje da nismo podanici, već slobodni građani.
O ne, ne zavaravajte se vi koji ste na vlasti – zahtjevi štrajka su samo prividno izraženi u postocima porasta plaća. Štrajk je jauk u želji da ih se prizna kao važne i jednake drugima. Da nije izbor Vlade je li bolje imati više policajaca ili učiteljica.
Ja ću štrajkati i održati predavanja. A što ću govoriti neće možda biti po želji rektora, ministarstva, pa ni sindikata. Moj poziv je prosvjećivanje. Ne zaposlenje i svakodnevni rad, već poziv.
Nemojte radne ljude, na čijem radu počiva društvo, pretvarati u poslušne strojeve, nemojte prijetiti da neće biti plaće. Ako ne bude za plaće, počnite od sebe.
A što se tiče gubitka posla, vi ovisite o nama. Kad radnik ostane bez posla, on traži novog gazdu. Zar ćete vi naći drugi narod?
autograf
Tako mi je prošlo jutro i kasnije sam radio kao obično. Popodne sam gledao vijesti. Prva vijest bila je o štrajku. Citiram: ”Svi su fakulteti štrajkali osim Pravnog fakulteta”. A ja, kako sam ja štrajkao? Bio sam običan neradnik, šminker i žmukler, nikakav ponosni štrajkaš.
Sjedio na suncu i nisam radio. Htio sam štrajkati u znak protesta protiv vlasti i nepravde, ne za veću plaću. Tada mi je satnica bila manja i jednostavnija, plaća dobra i ja sam htio štrajkati za druge, za ljude koji su, lišeni priznanja i ponosa, morali štrajkati da ih se primijeti. Htio sam štrajkati jer ni onda nisam volio vlast i to je za mene bio znak da se borim za prosvjetu i znanost, važne i plemenite stvari.
Sjedio na suncu i nisam radio. Htio sam štrajkati u znak protesta protiv vlasti i nepravde, ne za veću plaću. Tada mi je satnica bila manja i jednostavnija, plaća dobra i ja sam htio štrajkati za druge, za ljude koji su, lišeni priznanja i ponosa, morali štrajkati da ih se primijeti. Htio sam štrajkati jer ni onda nisam volio vlast i to je za mene bio znak da se borim za prosvjetu i znanost, važne i plemenite stvari
Tako je propao moj prvi štrajk. Kada štrajkaju prometni policajci, vozači tramvaja ili liječnici, to se vidi. Kad štrajkaju konobari, nema kave, kad štrajkaju suci, nema rasprave, kad štrajkaju kuhari, nema ručka. Zato sad kad prosvjeta štrajka, ja sam uz njih i govorim MI s ponosom.
Problem je kad štrajkaju oni čiji se učinak odmah ne vidi. Ja ne znam što je bilo s mojim studentima. Neki postaju premijeri i ministri, ambasadori, direktori, odvjetnici i bankari. Neki su uspjeli, neki su u životu zastali i rade svakojake poslove uvijek spremni izrecitirati neku rečenicu iz udžbenika.
Bivši student me je prepoznao u New Yorku, prodavačica u New Havenu iselila se uz moju preporuku, u Parizu bi mogao otvoriti fan klub. Na Stradunu mi prilaze nepoznati ljudi i hvale se da sam ih nešto naučio. U Krapini mi šalju piće za stol. U kontroli putovnica i na šalterima državnih ureda moji su studenti. Bili su to i rokeri, spisateljice i glumci. Ja se uvijek nadam da sam na njihovom karakteru i znanju zarezao neki znak, da su nešto naučili što ih je usmjerilo i izgradilo. Svjestan sam površnosti svega toga.
Moja dužnost je bila raditi. Iskreno sam mislio da trebam raditi svoj posao, nisam tražio ni priznanje, ni plaću, ni penziju. Kad mi profesori idemo u štrajk, ne bi trebalo prekinuti nastavu jer ono što radimo, to se ne vidi, nema neposrednog efekta. Koja je posljedica kad štrajkaju učitelji ili tajne službe? Kakav je to štrajk kad štrajkaju violinisti ili operni pjevači? Kako štrajkaju pisci i slikari?
To se ne vidi u sunčano jutro, tek u sramoti kad tvoj bivši đak ne razlikuje Irak i Iran, kad ne čita ništa osim sportskih novina, kad trepćući kaže da je plavuša i da prati samo ”Ljubav na selu” i ”Big Brother”.
Kad štrajka prosvjeta, to neće izazvati zastoje, a samo će roditelji tiho psovati jer ne znaju što će s djecom pred vrtićem i školom. Studenti i srednjoškolci će spavati duže i poslije igrati igrice na računalu. Štrajk će biti neki nejasan pojam koji zapravo znači da nema škole i nema obaveza. Vlada misli da je to sve. Nije.
Kako je to kratkovidno podcijeniti otpor onih koji čekaju priznanje i podršku da dalje rade kako najbolje znaju. Najopasniji su štrajkovi prosvjetara; njihove posljedice nisu samo individualna neodgojenost i neznanje nego civilizacijski korak unatrag.
Kada štrajkaju prometni policajci, vozači tramvaja ili liječnici, to se vidi. Kad štrajkaju konobari, nema kave, kad štrajkaju suci, nema rasprave, kad štrajkaju kuhari, nema ručka. Zato sad kad prosvjeta štrajka, ja sam uz njih i govorim MI s ponosom
Vlade i ministarstva će uvijek naizgled biti jači, mogu izdržati štrajk duže od učitelja, profesora, psihologa ili bankovnih službenika. Vlade uvijek pobijede štrajkaše. Ponekad prikriju poraz. Ali u štrajku prosvjete uvijek na kraju gube oni na vlasti.
Jesu li oni na vlasti svjesni toga da se može štrajkati doslovnom primjenom propisa. Carinici mogu štrajkati tako da naizgled rade savjesno svoj posao. Stvaraju se kolone i redovi, ljudi se ljute, trgovina zastaje, autobusi i zrakoplovi kasne, a nije štrajk. Tako mogu štrajkati službenici u bankama, urbanisti ili suci.
Vlada se treba brinuti za to što se, kad štrajka nema, posao radi da se zadovolji forma, bez motivacije i bez mjerljive štete.
Štrajk prosvjetara bi zabrinuo Vladu da ne kao sada štrajkaši djecu ne puštaju u učionice, već da ih pozovu da uđu, a da nastavnici drže predavanja protiv vlasti, protiv politike, da im kažu kako i koliko zapuštamo školstvo, a hranimo i gojimo uhljebništvo. Da im naglas čitaju ”Hiperbolu” Saint Simona ili, ne daj, Bože, ”Komunistički manifest”!
Na vjeronauku bi se čitala enciklika pape Franje Laudato si. Držali bi se kružoci o građanskom i spolnom odgoju, predavanja o demokraciji i otvorenom društvu, gledali filmovi braće Taviani, Brešana i Bergmana. To bi možda probudilo Vladu. Poanta štrajka je to da se država ne svodi na vojsku, nabavke aviona i raketa, opreme za prisluškivanje i električne pendreke.
Država nisu sudovi i zatvori. Država nisu regulatorne agencije; državu tvore i zdravstvo i školstvo – javno zdravstvo i školstvo.
Sport nisu mega igrači i njihovi ugovori i dresovi. Država živi od poreza, a to su naši novci.
Vlade i ministarstva će uvijek naizgled biti jači, mogu izdržati štrajk duže od učitelja, profesora, psihologa ili bankovnih službenika. Vlade uvijek pobijede štrajkaše. Ponekad prikriju poraz. Ali u štrajku prosvjete uvijek na kraju gube oni na vlasti
Učitelji i intelektualci nisu stoka, na primjer ovce koje će poslušno blejati, dati da ih se šiša i šalje u mesnice.
Nisu radnici, a baš me briga jesu li javni službenici, konobari ili mehaničari, kako vi povremeno mislite, stoka koja se periodički šalje na dobrovoljno klanje, a redovito tjera u duhovne ili stvarne torove i štale.
Ovaj štrajk je Vladi neugodan, no štrajk koji se ne vidi, rad u školi bez svrhe i motiva, onaj koji se ne vidi je opasan.
Kao što u medicini postoje bolesti koje zovemo tihim ubojicama (dijabetes, visoki tlak, depresija), tako je zanemarivanje obrazovanja tihi ubojica društva.
Te bolesti se sprečavaju preventivom i moraju liječiti na vrijeme jer je liječenje posljedica skupo i zakašnjelo.
Reakcija na najavu štrajka je neprimjerena. Popustili ste, vi Vlada, drugim zahtjevima i kako ste onda iznenađeni zahtjevima prosvjetnih radnika? Odlučili ste i ne popuštate. To sliči na inat i oholost.
Obrazovanje izmoreno bombastično najavljenim reformama u kojima se brkaju ciljevi (bolje obrazovanje) i sredstva (informatizacija, elektronički imenici i tableti), neprekidne promjene strategija prekrojenih u niz taktičkih političkih manevara, kadrovskih nadmetanja i sukoba koncepcija i klika, pritisaka konzervativnih skupina – sve je to zbunilo ljude. I učitelje, i djecu i roditelje.
U takvim uvjetima inat i oholost su neprimjeren način. Sila ubija kreativnost, destimulira izvrsnost i pomaže konformizam i oportunizam, ravnatelje pretvara u komesare a đake u zapušteni objekt poučavanja.
Tako sam se osramotio da se toga živo sjećam, iako je prošlo više od dvadeset godina. Sveučilište je štrajkalo. Ja sam štrajkao. Bio je lijep sunčan dan. Ja sam sjeo na elitnu stolicu ispred ”Kavkaza” i uživao
Štrajkovi služe tome da upozore Vladu da osim prava ugodnog vladanja imaju i neugodne obaveze da pokažu i uvjerljivo dokažu da su pravedni, da naš novac ne ide na servisiranje proslava i ceremonijalnih puteva, već na nužne troškove života u uređenom poretku, sretnoj i pravednoj zajednici ljudi jednakih u pravima, ravnopravnih i slobodnih. Načela dobre vlasti: zakonitost, otvorenost, profesionalnost i odgovornost vaše su obaveze i mi s pravom tražimo da ih poštujete. Štrajk pokazuje da nismo podanici, već slobodni građani.
O ne, ne zavaravajte se vi koji ste na vlasti – zahtjevi štrajka su samo prividno izraženi u postocima porasta plaća. Štrajk je jauk u želji da ih se prizna kao važne i jednake drugima. Da nije izbor Vlade je li bolje imati više policajaca ili učiteljica.
Ja ću štrajkati i održati predavanja. A što ću govoriti neće možda biti po želji rektora, ministarstva, pa ni sindikata. Moj poziv je prosvjećivanje. Ne zaposlenje i svakodnevni rad, već poziv.
Nemojte radne ljude, na čijem radu počiva društvo, pretvarati u poslušne strojeve, nemojte prijetiti da neće biti plaće. Ako ne bude za plaće, počnite od sebe.
A što se tiče gubitka posla, vi ovisite o nama. Kad radnik ostane bez posla, on traži novog gazdu. Zar ćete vi naći drugi narod?
autograf
