U traganju za izgubljenim vremenom

Sve je povezano. Ne samo u prostoru, nego i u vremenu. U vječnosti.

Sve je povezano, i, što je još važnije - svi su povezani: Knausgård, Dostojevski i Dante, Bolaño, Proust i Zeruya Shalev, Lucia Berlin, Virginia Woolf i Dubravka Ugrešić..., da spomenem samo njih par.

Sve je povezano i svi su povezani, ali nije sve isto i nisu svi isti, osim možda po tomu što su, kao što je to primijetio jedan od globalno najnepoznatijih (pret)prošlostoljetnih genija Nikolaj Berđajev, svi različiti.

I zato treba naglasiti kako je ovaj tekst ipak u čast Marcelu Proustu (1871 - 1922), moguće trenutačno najnečitanijem od svih planetarno slavnih novodobnih autora. A možda nije zgorega ni izreći očito - sve je u ovom tekstu sasvim subjektivno, osobno i emotivno: ovo je skromni pokušaj zahvale piscu i preporuke čitatelju, pokušaj koji, evo, zapinje već na prvom koraku, da ne kažemo da, paradoksalno, ostaje bez riječi.

Za neko istinsko, iole dostojno pisanje nadahnuto Proustovim remek-djelom U traganju za izgubljenim vremenom potrebno je, naime, (bar) još jedno čitanje (jedva čekam!), koje možda neće toliko uzbuđivati iznenadnim otkrivanjem naizgled odavno otkrivenoga, koliko će se (za)nositi sviješću o ljepoti onoga što slijedi - radost produbljivanja, uzdizanja, još istančanijeg i cjelovitijeg upoznavanja s fantastičnim čovjekom koji se dematerijalizirao da bi se utjelovio u riječi, koji je ostavio iza/od sebe jedan od vjerojatno najmukotrpnije stvorenih, ali za sve druge jedan od najsigurnijih i najudobnijih "vremeplova/crvotočina" ( Bože, kako su ružne i neadekvatne te popularno-znanstvene slikotvorine) koji, naravno, ne vode samo "unatrag" u autorovo vrijeme, nego nas s njim povezuju i ovdje i sada, u vječnosti.

Da, zvuči kao metafizički SF ( contradictio in adjecto?), a možda i kao bogohuljenje, ili dijagnoza, ali, koga je briga: ako ste nekada i imali problema zbog tuđih etiketa, bilo olakih, bilo pomno i maliciozno smišljenih, i/li pak zbog neposjedovanja nekog od mondenih (pri)prostih "identiteta", U traženju izgubljena vremena ( da se poslužim prvim hrvatskim prijevodom naslova) će vas konačno izbaviti od svakog zla atraktivnosti čopora/ekipe/mase/mreže i operirati od eventualno još po negdje zaostalog futurizma potrebe za prikrpavanjem bilo kakvim "besplatnim aplikacijama" s unaprijed zadanim pravilima. Podsjetit će vas ( što bi zapravo trebao biti posao, da ne kažemo misija, svake pristojne crkve i religije) na to da je duhovnost prvenstveno potraga za slobodom (od nužnosti), pa i slobodom od bivanja "političkom životinjom", "nužnosti" koja, zahvaljujući masovnim medijima i masovnim oružjima (laži/propagande), nikada nije bila opasnija po čovjeka i njegovu (neizgubljenu) dušu nego danas.

A kako je samo zadivljujuće otmjeno Marcel Proust u svojoj prosvjetljujućoj antisapunici izašao na kraj sa svim tim vremenitim etiketama, salonima, klanovima, aferama i ratovima!

Kako je gotovo nadljudski morao biti snažno tankoćutan da ne bi sasvim izgubio nit/smisao, da bi se vratio sebi, vrhunskoj umjetnosti, istini, dobroti i ljepoti, nakon svih tih godina "gubljenja" vremena, rasipanja na manje i više (ne)vrijedne glavne likove i epizodiste, nakon svjesnog i prisilnog, gdpr-iziranog i neodobrenog prikupljanja svih mogućih senzacija, informacija i spoznaja!

I koliko li je samo trebao biti sabrano strastan da bi uspio tako maestralno minuciozno svemu dati mjesto koje mu pripada, da bi sam, iz neiščežljive nutrine osmislio vlastiti život, pa time i čitav svemir, prostor-vrijeme!

Iako bi jednoga dana neki za(b)ludjeli IT-ijevac ( ili server) mogao ustvrditi suprotno, Marcel Proust nije bio i nikada neće moći biti nikakav "eksa-zeta-jota" umjetni um: bio je čovjek, genijalan i običan, stisnut u  nejakom, "astmatičnom" tijelu ( kako to ne propuštaju istaknuti oni koji moraju misliti da je umjetnost kompenzacija za "pravi", fizički život), zarana hvaljen zbog svoje nadarenosti, ali i mučen svakojakim ograničenjima, sumnjama, slabostima i porocima.

Bio je i ostao umjetnik. Pjesnik. Filozof. Mnogima će to biti previše, ali, tako je: bio je mistik u "trenutku" kada je Bog ( i svaka transcedencija) proglašen mrtvim, ili pak samo nestalim, kada je počela bespoštedna bitka da ga se - kako to duhovito predstavlja osebujni, po istoimenom stripu rađeni TV-serijal "Propovjednik" - "zamjeni lokalnim glumcem".

Možda je nakon svega izrečenog nepotrebno naglasiti da je Marcel Proust (bio) i prorok, a možda i nije: unatoč svoj toj, parazitski u međuvremenu nabujaloj "revolucionarnoj" tehnici i tehnologiji, nema ničega bitnog u/o suvremenom čovjeku što on nije ne samo dotaknuo i predvidio, nego i istražio do u tančine, dubine i visine. ( Stvorio je i jednu novu dimenziju kojoj tek treba dati ime; ako je netko to već učinio, a vrlo je moguće da ipak jeste, zdušno molim upoznate da mi jave!)

Bez ostatka posvećen traganju za onim što nadilazi ljudske kategorije dobra i zla, da ne kažemo za transcendentalnim, stvaralačkim, bio je posvema moderno sekularan: čitavo njegovo eksplicitno bavljenje religijom na tisućama stranica romana svodi se na nekoliko ovlaš spomenutih ( društveno obligatornih) odlazaka u crkvu u djetinjstvu te jednog svećenika ( ili biskupa?) u homoseksualnom bordelu.

Doduše, da, tu je i zvonik Crkve Saint-Hilaire, ali, to je nešto sasvim drugo - to je reper nekog višeg stanja/dimenzije/svijeta, kao što je to, vjerojatno i zbog nemogućnosti autora da do kraja iscizelira zadnjih par knjiga, ipak prečesto spominjani kolačić madeleine, ili "Vinteuilova sonata", te cvijet bijelog gloga, nerijetko zanemarivan, iako najsuptilniji, neugledno-raskošni vodič u emotivno-erotski svijet jednog mladića i njegova razvoja, sazrijevanja koje svojom zapretenom žestinom, nepredvidivošću i razgranatošću nadmašuje sve akcijske i trilerske zaplete i video-igrice.

A što tek reći o Gilberti, vojvotkinji (de) Guermantes, Albertini ... - tim "predmetima mračne žudnje",  svojevrsnom piščevom alter-egu - nedostižnom, idealiziranom i neukrotivom, senzualnom ženskom tijelu i duši, iza kojih su se "u stvarnosti" možda i krili neki muškarci, ili i jedne i drugi, ali je to ovdje posve nebitno. Bitno je da se zreli Proust neponovljivo, istodobno odlučno i milosrdno, samo s lampicom na čelu, bez krampa i eksploziva, probija kroz svoje i tuđe zanose i zablude, zločine i kazne, razume i osjećaje, ponose i predrasude, ratove i mirove, krike i šaputanja... I pri tomu ne skriva urušavanja i zatrpavanja, mrak i lom, dim i prašinu, ali im niti ne pridaje važnost koju nemaju te na svjetlo dana iznosi samo najveće, čiste dragocjenosti ljudske duše, duha u tijelu/obliku, riječi.

U jedan tren, htjedoh napisati: dajte mladima da čitaju Prousta, uvedite jednogodišnji kolegij u srednje škole, i neće vam trebati vam nikakav "seksualni odgoj" (pa ni etika, vjeronauk, psihologija...), no, odmah  potom  shvatih - bilo bi to potpuno pogrešno: s iznimkom nekih budućih genijalaca, poput Karla Ovea Knausgårda, koji će to ionako još zdušnije potražiti ako je skrajnuto, "À la recherche du temps perdu" bi ne samo trebalo sasvim izbaciti iz lektire, nego i temeljito prešutjeti mlađima od (barem) dvadeset i kusur godina.

Jer, čemu im uopće servirati nešto toliko im neprivlačno, potpuno izvan njihova, na ekran suženog hektičnog radara, što im neće dati više od iluzije poznatosti, a za što će tek mnogo kasnije sasvim razviti sedmo, ili tko zna koje, sva-druga-uključujuće čulo?

Ali bi zato, umjesto raznoraznih glupavih power-point prezentacija i digitalnih edukacija, čitanje integralnog, "neoljuštenog" Prousta trebalo kao obvezatno pro/pisati profesorima u srednjim školama i na fakultetima, prirodnim i neprirodnim, tehničkim i onim "nevještim".

Zbog njihove kondicije i svekolikog zdravlja njihovih učenika.

( Spomenula bih ovdje ozbiljnije i one koji već neko vrijeme, s jedne ili s druge strane barikade, raspravljaju o mnoštvu posve različitih ljudi, kojih se poslovično zlostavljanje i ignoriranje umišlja riješiti birokratskim dekretom i zguravanjem u nezgrapni akronim, a kojima je Proust posvetio više pažnje nego ijedan današnji pomodni akcionar ili prigodni reaktivist, ali svi ti "borci" za papirna prava i dužnosti ionako dobivaju previše medijskog prostora uzalud.)

Od sveg srca, dakle, preporučujem svakomu tko iole drži do svog duhovnog-emotivnog stanja i intelektualno-umjetničkog zvanja da si bar jednom u sredovječnosti priušti "luksuz gubljenja vremena" u cjelovitom čitanju svih sedam tomova (ciklusa) romana, nekako nepraktično razbijenih u 13 knjiga, u originalu, ili u prijevodu Miroslava Brandta, Tina Ujevića i Vinka Tecilazića, i nakladi zagrebačke Zore, po mogućnosti u izdanju iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u kojemu, pogotovu u Ujevićevim dijelovima, "čudna ali ipak logična", nevičnima zahtjevna Proustova rečenica nije još uvijek gotovo sasvim upeglana. (Usput, ima li možda netko za dati na uvid nakratko, samo da ih vidim, tadašnje korice knjiga, dizajn Ede Murtića?).

Godišnja članarina u hrvatskim i (dobro)susjedskim knjižnicama kreće se ( u protuvrijednosti) od 50-100 KN, pa biste, čak i u slučaju da užitak u čitanju razvučete na par godina, još uvijek prošli puno jeftinije nego da plaćate dresuru nekog ograničenog life-coacha ili tupog psihoterapeuta, o cijeni nekih drugih, instant rješenja da i ne govorimo.

A rezultat bi, samo ako ustrajete i probijete se dalje od prve, eventualno druge knjige, bio zagarantiran i neusporedivo bolji.

Naravno, bilo bi idealno kada biste, ako već ne možete dobiti ili dati otkaz, odmah uzeli i stari i novi godišnji odmor (a u hitnim slučajevima kroničnog gubitka ikakvog smisla u vlastitom tehnologizirano-marionetskom životu i poduže bolovanje), te, umjesto da budete sirovina na traci masovnog turizma ili pokusni kunić plakatno-zdravstvenog profiterizma, nekoliko (narednih) mjeseci sjajno proveli U traganju za izgubljenim vremenom. ( Ovo nije ni ironija, ni hiperbola.)

Uživajte!