Plače se, gospodo. Plaču članovi žirija iz Vodica, članovi nadzornih odbora, prvi glas Stankovaca, prvi glas Prgometa, plače i ismijani očajni pjevač, koji ima odličan rad nogu. Plače se, plače, gospodo, na kraju kišnog lita, plače se kao da će – susvita. Plakalo se sinoć, plače se jutros i sutra će se plakati za Arsenom, jer takvih kao što je on više nemamo, niti ćemo ih, kako stvari stoje, skoro imati. Plače se, gospodo, i nariče nad odlaskom velikog umjetnika, na društvenim mrežama ne možeš maknuti skrola da ne sretneš Arsena, iz naših stanova i života odjekuju Arsenovi najljepši stihovi, a napisao ih je, hvala bogu, za svakog od nas najmanje po jedan. Plače se, gospodo, i treba da se plače, jer jedan po jedan napuštaju nas velikani, ostavljajući nas nasamo s onima na koje su nas upozoravali, s profiterima koji su "kupili povijest i kupili mit", s onima "čiji sinovi i kćeri već beru užasni profit".
Bit će još pjesnika, ali ne više ovakvih. U prosjeku 1938. godina... Uvijek se razlikovao po boji svoga glasa, po stihovima, pratio nas sljedećeg jutra na putu do nove ljubavi ili na povratku onoj staroj, u lijepim trenucima nostalgije, ljubavi i siromaštva. Raspolagao je s milijun nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti, koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta..., bodrio nas je – ne daj se generacijo, tužeći se da neće s kim imati mlad ako svi ostarimo. Pa tko sad može biti ravnodušan, u trenutku dok veliki pjesnik odlazi u najljepšu uspomenu? Ruši se jedan svijet, kao zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom, kao list niz jednu beogradsku padinu...
Arsen Dedić (28. srpanj 1938. - 17. kolovoz 2015.)
Plače se, gospodo. Plače se kao što plače nebo u listopadu nad otocima, nebo od olova nad morem od borova. Plače se gospodo, dok u sebi slutimo kako se udaljava Arsenov glas, miješajući se glasovima naših majki, prijatelja, kćerki, ljubavnica, brodova, braće... Nestaje svjetla s tom bjelinom, još malo šetnje po uspomenama i gotovo. Za utjehu ostaju pjesme, kao raspršeno sjeme ljubavi. S njima nas je ostavio kraj odlazeće vode, tako, sasvim nerazjašnjene i pomalo van mode.
Plače se gospodo, jer u privremenom redu nekorištenih stvari ipak osjetimo da smo sami, da smo stari i sve stariji. Plaču Gabi i Ines i Božidarka, plaču Ane, Dore, Petre, Une i Milene, plaču djevojke iz njegovog kraja, ljepotice što su otkrivale svijet s početkom na pruzi od Perkovića preko Knina, plače siročad svijeta - svi koji smo nekom pjevušili one pjesme, otkrivajući napokon u potpunosti i bez ostatka ljepotu koju je veliki pjesnik ljubavi ostavio iza sebe. Tek danas njegov duh nam se ukazuje u punoj svojoj veličini i sjaju, sjaju kojim može sjati samo ono što je prošlost, samo ono što se ne može vratiti i što je bilo tko zna kad.
Plače se, gospodo, ali ne brinite, naći ćemo utjehu u strašnoj plovidbi, dat će nam je povijest, more u sjajnoj postelji, dat će nam je u gluho doba Jurjevska ulica. Plaču vozderkove, Čehinje iz Brna koje je Arsen zauvijek premjestio u naše utrobe. Utjehu ćemo naći u glazbi, koja kao da se pravila sama, naći ćemo je u sagorijevajućoj poeziji i ženama, u beskraju i knjigama. Naći ćemo je, a znamo da nećemo. Plače se, gospodo. Plaču članovi žirija iz Vodica, članovi nadzornih odbora i prvi glas Stankovaca. Plaču Đevrske i Prgomet. Plače se, gospodo, na kraju kišnog lita, plače se kao da će – susvita. Plače se i treba da se plače, jer još jednog takvoga kao Arsen nemamo i budite sigurni da ga nećemo imati. Ostajemo nasamo sa svijetom, bez velikog pjesnika ljubavi.
lupiga
