Covid-19 neće dovesti samo do velikih trenutnih fluktuacija kapitala i radne snage, nego i do krahova u srži sistema. ‘Spirala beskonačne akumulacije kapitala se iznutra urušava, od jednog dijela svijeta do svih ostalih’, kaže David Harvey
Direktor njemačke aviokompanije Lufthansa Carsten Spohr obavijestio je radnike svoje firme da će morati otpustiti njih 10.000, a flotu smanjiti za oko sto aviona. Ukinut će se i manje tvrtke kćeri, poput i u ovim krajevima popularnog Germanwingsa. Najveći njemački aviokoncern zapošljava 130.000 ljudi i imao je planove daljeg širenja i spajanja s drugim firmama. Sada je to na čekanju. Sve je predstavljeno kao privremene, ali relativno dugoročne mjere, izazvane korona-krizom. Uprava je uvjerena da bi se sve moglo normalizirati tek 2023., usprkos tome što je njemačka država već odlučila kompaniji pružiti pomoć u iznosu od devet milijuna eura. ‘Mi smo kao branša ovom svjetski raširenom krizom prvi pogođeni, a putovanje avionima bit će zadnje koje će prevladati krizu’, kaže Spohr.
Ovo je samo jedan primjer, onaj iz saobraćaja, u kojemu se predviđaju velike strukturne promjene. Jedna je teza da će željeznice, u razvijenim državama, opet dobiti na velikom značenju. Mediji poput Jutarnjeg lista odmah govore o ‘ratu aviona i željeznica’. No to nije tako jednostavno. Željeznice u bogatim državama nisu ni do sada bile toliko uništene kao u nas i u drugim perifernim državama, a sve zbog spekulacija o njihovoj nerentabilnosti i potrebi privatiziranja. Bilo je to razmišljanje na kratkom profiterskom štapu. Oni koji vole zamišljati konkretne mjere, koje će i dalje donositi brzi profit, makar sada i u obrnutom pravcu, oživljavanjem već uništenog, govore nam s divljenjem o novih 800 superbrzih vlakova koje će uvesti bogate zemlje EU-a. Argumenti za to su i ekološki, na nivou na kojem EU potiče ‘zelenu privredu’, jer se odjednom otkrilo da su električni vlakovi puno manji zagađivači okoliša od aviona i njihova skupog i neekološkog goriva. Čak se poziva i na osviještene ‘potrošače’ prometnih usluga, koji će radije izabrati po prirodu manje štetne oblike prijevoza. Naravno, želja i potreba za što bržim prevaljivanjem velikih udaljenosti u takvih po sebi nije upitna. To što je upravo ta servirana potreba dio šire slike lažnog konzumerizma, koji nam naš neodrživi način života nameće, ne propituje se ni u krizi, osim s tehnološke točke gledišta. Kao da je jedini problem kako organizirati postojeće epidemiološke mjere u vagonima budućnosti.
Ozbiljniji autori dovode u pitanje širu sliku. Nemoguće je ne vidjeti kako ljudi koji se voze u novim automobilima ili su do jučer stanovali u komfornim stanovima, kupljenim na razne oblike kreditiranja potrošnje u kreiranju potrošačkog buma nakon zadnje krize 2008., sada, naročito u angloameričkom svijetu, stoje u kolonama da bi dobili pomoć u hrani i ostalim osnovnim životnim potrepštinama. Oblici konzumerizma koje je neoliberalna privreda pokrenula, a bili su okrenuti prema građanima, dostigli su zasićenje i prije izbijanja pandemije, a sada je njihova iracionalnost samo do krajnosti zaoštrena. U takvoj situaciji korporacijska privreda okreće se prema državi. Ne samo zato što opet traži nepovratnu pomoć iz državnih izvora, nego i zato što je okrenutost individualnim potrošačima, koji grcaju u dugovima, postala zasićenom. Stvari npr. za automobilsku industriju stoje dvostruko loše. Iako benzin pojeftinjuje, u krizi 2008. država ju je spašavala svojevrsnom nacionalizacijom. U SAD-u primjerice General Motors. No tri najveća proizvođača ondje opet su na putu propasti. Razlog je jednostavan, iako ima duplo dno. Prvo je što proizvodnja trpi zbog razloga izazvanih koronavirusom, radnika koji se bune da moraju raditi nezaštićeni, činjenice da se u današnje vrijeme automobili sklapaju iz dijelova proizvedenih u puno zemalja svijeta, a sada je njihov transport otežan. A drugo, još važnije, je pitanje: Tko će sada, kada nastupe recesija i pad privredne aktivnosti, masovna nezaposlenost i opće srozavanje uvjeta preživljavanja, izabrati baš novi automobil za svoju prvu investiciju? Zato se kompanije od individualnih potrošača sve više okreću onima koji još jedini imaju novca. Makar i tako što ih, usprkos dugu u proračunu, poput američke države, mogu jednostavno naštampati.
Korporacije se dakle okreću poslovanju s državom. Ali ona, kakva je danas, ne planira neki kejnzijanski New Deal s radničkom klasom, nego je i sama špekulativna. Za razliku od toga, oni koji imaju, npr. famozna IT industrija, i u krizi i zbog krize imat će još više. No države brzo shvaćaju da im za novo ‘poslovanje’ i ne trebaju toliki posrednici. Najprije zato propada malo i srednje poduzetništvo, jer je najslabije i najovisnije o većima, čiji su podizvođači bili. Države se okreću ‘kriznom menadžmentu’, u kojemu same izabiru koga će spasiti, a koga gurnuti u provaliju. U Novostima smo već pisali kako francuski predsjednik Emmanuel Macron, nezadovoljan mjerama EU-a, predviđa nužnost nacionalizacije dobrog dijela privrede. No što će to značiti? Hoće li se opet, ali sada na drugi način, uvesti ‘socijalizam’ za bogate, a neposredna izloženost ‘slobodnom tržištu’ za najranjivije? Etatizam nije cijela priča povijesnih socijalizama, oni su se, a naročito naš, protiv njega i ne samo deklarativno borili.
Ekonomskim rječnikom rečeno, a o tome piše američki marksist David Harvey, strukturni problem novih oblika konzumerizma je taj što su bili zasnovani na maksimalnom smanjenju vremena potrošnje. Zato što nema planiranja, i oni koji bi se kao mali proizvođači na duži rok možda oporavili, ‘nemaju vremena’ čekati. To je ona krilatica ‘plivaj ili potoni’, koja ide u istom paketu s maksimom da je ‘pohlepa dobra’.
Primjer maksimalne apsorpcije eksponencijalno rastućeg obima kapitala u oblicima konzumerizma koji je imao najkraće moguće vrijeme obrta je i internacionalni turizam. O tome je u nas u novinama kritički pisao i kolumnist Jutarnjeg Jurica Pavičić. No dok dobro opisuje fenomenologiju našeg tipa turističkog buma, on sve isuviše svaljuje na pokvarenu i nekompetentnu prirodu ovdašnjih ljudi. Kao da su takvu turističku industriju izmislili u Dalmaciji. A ona je samo lokalna varijanta globalnih poremećaja. O tome Harvey kaže: ‘Internacionalna putovanja porasla su sa 800 milijuna na 1,4 milijarde (izraženo u dolarima) između 2010. i 2018. godine. Ovaj oblik instant-konzumerizma zahtijevao je ogromna infrastrukturna ulaganja u aerodrome i aviokompanije, hotele i restorane, tematske parkove i kulturne događaje. Ovakav način akumulacije kapitala sada je u ćorsokaku.’ Aviokompanije su, naveli smo primjer, blizu bankrota i neke će preživjeti samo s državnom pomoći, hoteli su prazni, a ugostiteljstvu prijeti masovna nezaposlenost. Očajnički pokušaji raznih dostava jela i pića, stvari iz dućana općenito, samo su vrh ledenog brijega koji govori o krizi potrošnje. Uostalom, i hrana za ponijeti je u doba pandemije rizična.
Pa ako događaji poput beskonačnih kulturnih festivala, vrhunskog sporta, koncerata, poslovnih i profesionalnih konvencija nisu samo trenutno obustavljeni, nego se i ne mogu vratiti u prijašnju ‘normalu’, moramo se usuditi misliti onkraj kapitalističkog konzumerizma, koji je ionako dobrim dijelom bio ‘kompenzacijski’. A to nije jednostavno kada živimo u društvima u kojima je 70 ili 80 posto suvremene ekonomije počivalo na takvom odnosu. Covid-19 neće dovesti samo do velikih trenutnih fluktuacija kapitala i radne snage, nego i do krahova u srži takvog sistema. ‘Spirala beskonačne akumulacije kapitala se iznutra urušava, od jednog dijela svijeta do svih ostalih’, kaže Harvey.
I kao što ćemo s virusima živjeti i dalje, tako se nećemo riješiti ni strukturnih krahova u privredama. To sve izazvat će pojačani ‘klasotres’. Što će razna ‘izvanredna stanja’ duže trajati, bit će više devalvacija i padova vrijednosti radne snage. No silina novih masovnih nezaposlenosti, pojačana orijentacija na vještačku inteligenciju i robotiku, koje bi trebale zamijeniti ‘preskup’ rad radnika, dovode i do nove otvorenosti. Treba se usuditi zapitati: Ne donosi li sva ta nesumnjivo individualno tragična situacija za mase ljudi i do prilike da ponovno promislimo neku održiviju i na krize otporniju privredu od ove kakva je danas? I da u to usmjerimo svoje snage, a ne samo da gledamo kako sve ‘normalizirati’ povratkom na staro. Sve promijeniti da se ništa ne bi promijenilo.
Direktor njemačke aviokompanije Lufthansa Carsten Spohr obavijestio je radnike svoje firme da će morati otpustiti njih 10.000, a flotu smanjiti za oko sto aviona. Ukinut će se i manje tvrtke kćeri, poput i u ovim krajevima popularnog Germanwingsa. Najveći njemački aviokoncern zapošljava 130.000 ljudi i imao je planove daljeg širenja i spajanja s drugim firmama. Sada je to na čekanju. Sve je predstavljeno kao privremene, ali relativno dugoročne mjere, izazvane korona-krizom. Uprava je uvjerena da bi se sve moglo normalizirati tek 2023., usprkos tome što je njemačka država već odlučila kompaniji pružiti pomoć u iznosu od devet milijuna eura. ‘Mi smo kao branša ovom svjetski raširenom krizom prvi pogođeni, a putovanje avionima bit će zadnje koje će prevladati krizu’, kaže Spohr.
Ovo je samo jedan primjer, onaj iz saobraćaja, u kojemu se predviđaju velike strukturne promjene. Jedna je teza da će željeznice, u razvijenim državama, opet dobiti na velikom značenju. Mediji poput Jutarnjeg lista odmah govore o ‘ratu aviona i željeznica’. No to nije tako jednostavno. Željeznice u bogatim državama nisu ni do sada bile toliko uništene kao u nas i u drugim perifernim državama, a sve zbog spekulacija o njihovoj nerentabilnosti i potrebi privatiziranja. Bilo je to razmišljanje na kratkom profiterskom štapu. Oni koji vole zamišljati konkretne mjere, koje će i dalje donositi brzi profit, makar sada i u obrnutom pravcu, oživljavanjem već uništenog, govore nam s divljenjem o novih 800 superbrzih vlakova koje će uvesti bogate zemlje EU-a. Argumenti za to su i ekološki, na nivou na kojem EU potiče ‘zelenu privredu’, jer se odjednom otkrilo da su električni vlakovi puno manji zagađivači okoliša od aviona i njihova skupog i neekološkog goriva. Čak se poziva i na osviještene ‘potrošače’ prometnih usluga, koji će radije izabrati po prirodu manje štetne oblike prijevoza. Naravno, želja i potreba za što bržim prevaljivanjem velikih udaljenosti u takvih po sebi nije upitna. To što je upravo ta servirana potreba dio šire slike lažnog konzumerizma, koji nam naš neodrživi način života nameće, ne propituje se ni u krizi, osim s tehnološke točke gledišta. Kao da je jedini problem kako organizirati postojeće epidemiološke mjere u vagonima budućnosti.
Ozbiljniji autori dovode u pitanje širu sliku. Nemoguće je ne vidjeti kako ljudi koji se voze u novim automobilima ili su do jučer stanovali u komfornim stanovima, kupljenim na razne oblike kreditiranja potrošnje u kreiranju potrošačkog buma nakon zadnje krize 2008., sada, naročito u angloameričkom svijetu, stoje u kolonama da bi dobili pomoć u hrani i ostalim osnovnim životnim potrepštinama. Oblici konzumerizma koje je neoliberalna privreda pokrenula, a bili su okrenuti prema građanima, dostigli su zasićenje i prije izbijanja pandemije, a sada je njihova iracionalnost samo do krajnosti zaoštrena. U takvoj situaciji korporacijska privreda okreće se prema državi. Ne samo zato što opet traži nepovratnu pomoć iz državnih izvora, nego i zato što je okrenutost individualnim potrošačima, koji grcaju u dugovima, postala zasićenom. Stvari npr. za automobilsku industriju stoje dvostruko loše. Iako benzin pojeftinjuje, u krizi 2008. država ju je spašavala svojevrsnom nacionalizacijom. U SAD-u primjerice General Motors. No tri najveća proizvođača ondje opet su na putu propasti. Razlog je jednostavan, iako ima duplo dno. Prvo je što proizvodnja trpi zbog razloga izazvanih koronavirusom, radnika koji se bune da moraju raditi nezaštićeni, činjenice da se u današnje vrijeme automobili sklapaju iz dijelova proizvedenih u puno zemalja svijeta, a sada je njihov transport otežan. A drugo, još važnije, je pitanje: Tko će sada, kada nastupe recesija i pad privredne aktivnosti, masovna nezaposlenost i opće srozavanje uvjeta preživljavanja, izabrati baš novi automobil za svoju prvu investiciju? Zato se kompanije od individualnih potrošača sve više okreću onima koji još jedini imaju novca. Makar i tako što ih, usprkos dugu u proračunu, poput američke države, mogu jednostavno naštampati.
Korporacije se dakle okreću poslovanju s državom. Ali ona, kakva je danas, ne planira neki kejnzijanski New Deal s radničkom klasom, nego je i sama špekulativna. Za razliku od toga, oni koji imaju, npr. famozna IT industrija, i u krizi i zbog krize imat će još više. No države brzo shvaćaju da im za novo ‘poslovanje’ i ne trebaju toliki posrednici. Najprije zato propada malo i srednje poduzetništvo, jer je najslabije i najovisnije o većima, čiji su podizvođači bili. Države se okreću ‘kriznom menadžmentu’, u kojemu same izabiru koga će spasiti, a koga gurnuti u provaliju. U Novostima smo već pisali kako francuski predsjednik Emmanuel Macron, nezadovoljan mjerama EU-a, predviđa nužnost nacionalizacije dobrog dijela privrede. No što će to značiti? Hoće li se opet, ali sada na drugi način, uvesti ‘socijalizam’ za bogate, a neposredna izloženost ‘slobodnom tržištu’ za najranjivije? Etatizam nije cijela priča povijesnih socijalizama, oni su se, a naročito naš, protiv njega i ne samo deklarativno borili.
Ekonomskim rječnikom rečeno, a o tome piše američki marksist David Harvey, strukturni problem novih oblika konzumerizma je taj što su bili zasnovani na maksimalnom smanjenju vremena potrošnje. Zato što nema planiranja, i oni koji bi se kao mali proizvođači na duži rok možda oporavili, ‘nemaju vremena’ čekati. To je ona krilatica ‘plivaj ili potoni’, koja ide u istom paketu s maksimom da je ‘pohlepa dobra’.
Primjer maksimalne apsorpcije eksponencijalno rastućeg obima kapitala u oblicima konzumerizma koji je imao najkraće moguće vrijeme obrta je i internacionalni turizam. O tome je u nas u novinama kritički pisao i kolumnist Jutarnjeg Jurica Pavičić. No dok dobro opisuje fenomenologiju našeg tipa turističkog buma, on sve isuviše svaljuje na pokvarenu i nekompetentnu prirodu ovdašnjih ljudi. Kao da su takvu turističku industriju izmislili u Dalmaciji. A ona je samo lokalna varijanta globalnih poremećaja. O tome Harvey kaže: ‘Internacionalna putovanja porasla su sa 800 milijuna na 1,4 milijarde (izraženo u dolarima) između 2010. i 2018. godine. Ovaj oblik instant-konzumerizma zahtijevao je ogromna infrastrukturna ulaganja u aerodrome i aviokompanije, hotele i restorane, tematske parkove i kulturne događaje. Ovakav način akumulacije kapitala sada je u ćorsokaku.’ Aviokompanije su, naveli smo primjer, blizu bankrota i neke će preživjeti samo s državnom pomoći, hoteli su prazni, a ugostiteljstvu prijeti masovna nezaposlenost. Očajnički pokušaji raznih dostava jela i pića, stvari iz dućana općenito, samo su vrh ledenog brijega koji govori o krizi potrošnje. Uostalom, i hrana za ponijeti je u doba pandemije rizična.
Pa ako događaji poput beskonačnih kulturnih festivala, vrhunskog sporta, koncerata, poslovnih i profesionalnih konvencija nisu samo trenutno obustavljeni, nego se i ne mogu vratiti u prijašnju ‘normalu’, moramo se usuditi misliti onkraj kapitalističkog konzumerizma, koji je ionako dobrim dijelom bio ‘kompenzacijski’. A to nije jednostavno kada živimo u društvima u kojima je 70 ili 80 posto suvremene ekonomije počivalo na takvom odnosu. Covid-19 neće dovesti samo do velikih trenutnih fluktuacija kapitala i radne snage, nego i do krahova u srži takvog sistema. ‘Spirala beskonačne akumulacije kapitala se iznutra urušava, od jednog dijela svijeta do svih ostalih’, kaže Harvey.
I kao što ćemo s virusima živjeti i dalje, tako se nećemo riješiti ni strukturnih krahova u privredama. To sve izazvat će pojačani ‘klasotres’. Što će razna ‘izvanredna stanja’ duže trajati, bit će više devalvacija i padova vrijednosti radne snage. No silina novih masovnih nezaposlenosti, pojačana orijentacija na vještačku inteligenciju i robotiku, koje bi trebale zamijeniti ‘preskup’ rad radnika, dovode i do nove otvorenosti. Treba se usuditi zapitati: Ne donosi li sva ta nesumnjivo individualno tragična situacija za mase ljudi i do prilike da ponovno promislimo neku održiviju i na krize otporniju privredu od ove kakva je danas? I da u to usmjerimo svoje snage, a ne samo da gledamo kako sve ‘normalizirati’ povratkom na staro. Sve promijeniti da se ništa ne bi promijenilo.
