Uz sve moguće stručnjake koji su u timu uz hrvatske reprezentativce, bilo bi dobro zaposliti i po kojeg pedagoga, profesora povijesti i profesora hrvatskoga jezika... kako bi barem materinji jezik ispravno govorili i znali oblikovati tri do četiri prosto-proširene smislene rečenice. Foto: Poznan.pl
Moje pisanje o bilo čemu i bilo kada često puta ima svoj uzrok i razlog koji proizlazi iz dnevnih društveno političkih događanja, situacija, ekscesa, medijskih preuveličavanja, pristranosti, jednostranog pristupa, isključivosti, svjetonazorske opredijeljenosti i dobro plaćenih strogo usmjerenih i kontroliranih "poigravanja" s neukim narodom i pokušajem podcjenjivanja opće i emocionalne inteligencije čitatelja. Obično bi se tada u meni stvarala unutarnja pobuna i otpor takvom načinu pisanja i postupanja s bilo kime. "Rađao" bi se moj napis o danom i ukazanom problemu, sagledanom iz kuta nekih izvjestitelja, u svrhu dnevne politike, dobro usklađenom s ciljevima pojedinih medija i politikom njihovih urednika, bez obzira je li takav pogled i način prezentiranja događaja i njegovih aktera realan i vjerodostojan. Napisala bih svoje razmišljanje, pretpostavke i zaključke gotovo u trenu. Misli su mi samo navirale i napis bi bio spreman za slanje pojedinim novinama i portalima. Mnogi su ga objavili i složili se sa mnom, pogotovo čitatelji, što se vidjelo po komentarima.
Zbog njihovih namjernih i nenamjernih gluposti, izrečenih ili napravljenih i u trenucima najvećih pobjeda moramo se sramiti kao nacija, zbog njihovog nedovoljnog obrazovanja, nekulture i nedoličnog ponašanja. (Foto: Hercegovina.info)
Ovaj put to nije išlo tako glatko i nije bilo nimalo lako i jednostavno napisati. Već danima, tjednima, uskoro i mjesecima muči me jedan veliki i na široko i duboko raspredan problem u svim medijima i uživo, diljem Lijepe Naše, u Europi i svijetu. To je povik reprezentativca - nogometaša "Za dom" i odgovor stotina, ako ne i tisuća gledatelja na tribinama "Spremni!" Ne ulazeći u povijest i značenje toga povika i pozdrava u pojedinim povijesnim razdobljima našeg naroda, pojedinih dodataka nekih riječi uz one dvije "za dom", kao i njihove točne, manje točne i netočne interpretacije, smatram da taj povik nije bio primjeren s obzirom na vrijeme u kojem živimo, situaciju kako živimo, socijalne, ekonomske, političke, kulturne, i ine prilike, odnosno neprilike, uz potpuno shvaćanje i uvažavanje trenutka pobjede na utakmici, porijekla, odgoja i obrazovanja čovjeka koji je to napravio i njegove potrebe, poriva i motivacije da takvo nešto napravi.
Odjek tog čina u trenutku pobjede naše nogometne reprezentacije bio je i postao za sve nas poražavajući, neciviliziran, nekulturan i pomalo zastrašujući osjećaj, s mnogo gledišta, asocijacija, integracija i pokušaja odmicanja od svega onoga što nas kulturološki uvijek i ponovo uporno vraća i stavlja na Balkan i to ne samo geografski.
Mnogi moji prijatelji, znanci i bivši učenici su doživjeli velike neugodnosti u sredinama u kojima žive, diljem Europe i svijeta, zbog tog čina i njegove interpretacije i konotacija s kojima se povezuje. Nisu im tu pomogle ni brojne znanstvene reference, ni njihov ugled i poznati pozitivni, europski suvremeni pogledi i stavovi. Preko noći su postali Balkanci. Cijela nacija je omalovažena na mnogim područjima, u mnogim sferama rada i života i duboko posramljena. Svjetski mediji još uvijek o tome pišu i svakodnevno nas blate i prikazuju onakvima kakvi mi nismo i nikada nismo bili, u kojem god kontekstu nas promatrali i sagledavali.
Takvo nešto se nije dogodilo prvi puta, ali mislim da nije imalo ovakvog odjeka kod nas i u svijetu.
Ne bih sad iznosila te pojedine egzemplarne slučajeve, koji su uglavnom bili izrazi nedovoljnog obrazovanja, odgoja i osobne kulture pojedinca koji je takvo nešto napravio. Poneseni euforijom osobne ili momčadske pobjede pojedinci to žele s drugima podijeliti koristeći neprimjerene riječi, geste i ponašanje, pri čemu ispadaju u najmanju ruku smiješni, neobrazovani, nekulturni i ono najgore nacionalisti, a da im to nije bilo na umu, a često puta nemaju pojma i ne znaju što su napravili. Tada je to i najmanji grijeh, jer ne znaju što čine.
Puno je gore i veliki je to propust i grijeh, s koje god strane i na koji god način se na to gleda, ako je to učinjeno s predomišljanjem, organiziranjem i ciljem da se postigne upravo ono što se i postiglo, veličanje nečeg što nije za veličanje i isticanje nečeg što bi ikome trebalo služiti na čast i ponos, ukoliko je dotični normalan, bar donekle obrazovan i ima dovoljan kućni i građanski odgoj.
O tome se dosta govorilo i pisalo, a vrlo malo je učinjeno. Svi znamo kako učenicima koji se intenzivno bave sportom, imaju dobre rezultate, zastupaju školu, grad, županiju, regiju ili državu na natjecanju u nekom sportu, u školi progleda kroz prste i olako ih se propušta u novi razred, bez minimalno dovoljnog znanja. To se događa redovito godinama. Neki od njih nikada ne završe srednju školu, pogotovo ne kao redoviti učenici. Vrlo mali broj ih studira i postigne više ili visoko obrazovanje, koje ipak, unatoč mnogim slabostima bar donekle može garantirati određeno znanje, dobro ponašanje i kulturno vladanje.
Mnogi sportaši poneseni svojim osobnim uspjehom, misle kako su bogom dani i mogu govoriti i ponašati se svuda i uvijek kako im se prohtije i kako im trenutni poriv to nametne o bilo čemu i o bilo kome.
Te i takve "zvijezde" ne sjaje dugo i ne previše sjajno. Novac koji su zasluženo stekli, svojim sposobnostima, vještinama i sportskom srećom, ne može im kompenzirati nedovoljno obrazovanje i odgoj. Svaki izvanredni uspjeh uz urođene sposobnosti, zahtijeva mnoga odricanja, nadljudske napore, iscrpljivanje do iznemoglosti, nezamislivo forsiranje i pregnuće cijelog tijela, posebice uma, dovođenje u ne-dobar položaj i odnos mnogih organa i svih ekstremiteta, poseban dril, jednosmjerno usko razvijanje, ponekad neprimjereno ponašanje u smislu onemogućavanja protivnika i još niz neprihvatljivih i nepoželjnih postupaka, načela i principa odgoja u njihovu rastu i razvoju.
Nedavno sam čula jednu našu izvanrednu sportašicu, mnogostruku pobjednicu, olimpijku, uspješnu intelektualku, suprugu i majku, kako je rekla da je njoj u toj njezinoj karijeri od samoga početka uvijek na prvom mjestu bila škola i učenje, Tako su je roditelji odgajali i usmjeravali. To bi trebalo poslužiti kao primjer svima, pa i onima koji se bave vrhunskim sportom i profesionalci su u tome. Pri tom bi svakako trebalo uzeti u obzir, kako nisu svi za sve. Nemaju svi kapacitet doktorice Sande Dubravčić, nemaju svi takve prioritete, ali bi svi trebali steći minimalno osnovno obrazovanje i dobar odgoj, tako da nas ne sramote, nikada i nigdje, a kamoli kad stoje na pobjedničkom postolju i iznad njih se vijori naša trobojnica.
Zbog njihovih namjernih i nenamjernih gluposti, izrečenih ili napravljenih i u trenucima najvećih pobjeda moramo se sramiti kao nacija, zbog njihovog nedovoljnog obrazovanja, nekulture i nedoličnog ponašanja.
Zbog takvih sve češćih i za neke sportaše učestalih pojava i ekscesa, iako u državi novca nema, na sportu (pogotovo nogometu) se baš ne štedi, svakako bi trebalo pronaći još po neku kunu za dopunsko obrazovanje i primjereni odgoj vrhunskih sportaša, pa bi uz sve moguće stručnjake koji su u timu uz reprezentativce, bilo dobro zaposliti po kojeg pedagoga, profesora povijesti i profesora hrvatskoga jezika, kako bi naučili temelje nacionalne povijesti, kulture, tradicije... te kako bi barem materinji jezik ispravno govorili i znali oblikovati tri do četiri prosto-proširene smislene rečenice. Naime, to ne znaju niti neki njihovi treneri, kao ni neki visoki dužnosnici u sportu. Bilo bi smiješno da nije žalosno gledati i slušati, nekog važnog, "prepotentnog" sportskog dužnosnika i sramiti se njegove "impotentnosti" u izražavanju i suvislom odgovoru na postavljeno novinarsko pitanje.
I na kraju onaj gore spomenuti čin s povikom "Za dom" trebalo bi individualno i generalno osuditi, bilo da je to bio spontan, dobronamjeran čin, napravljen u trenutku zanosa i ushićenja zbog pobjede učinjen zbog neznanja, odnosno pogrešnog odgoja i odrastanja u sredini koja mu drugačiji odgoj nije znala i mogla pružiti, bilo zbog instrumentalizacije istaknutog sportaša od strane onih koji ovoj državi ne žele dobro, koji kroz takvog vrhunskog nogometaša - idola mladih, žele nametnuti svoje stavove i interese, koji nastoje na još jedan podmukli način ponovo podijeliti ovaj narod, usaditi mu i rasplamsati mržnju i vratiti ga stoljeće unazad.
U svemu tome, samo mi jedan detalj nije uopće jasan i potpuno je neshvatljiv:
Kako se mikrofon službenog spikera utakmice našao dolje, na travnatom terenu i bio dostupan, oznojenom, zadihanom, euforičnom, domoljubnom i najblaže rečeno nedovoljno informiranom nogometašu s jakim nacionalnim nabojem?
Izvor: h-alter
