Postoji hiljadu načina da se ispriča njihova priča. Jedan od mogućih načina potraga je za odgovorom na slavno identitetsko pitanje, ključno pitanje našeg i njihovog posljednjeg vremena, majku svih pitanja – tko su, što su zapravo bili ti ljudi, izronili su iz Onoga rata, iz velikog svjetskog festivala smrti, u ono davno nevrijeme kad je počelo sve ovo što danas završava.
Ili ponovo počinje.
Baš kao što je počinjalo onog vrelog ljeta 1936., kad je Berlin načas opet bio bučna, živa i sretna metropola kakav je bio Zlatnih dvadesetih. Komunalni radnici uklanjali su oznake zabrane kretanja i okupljanja Židova, pa stranci ni po čemu nisu mogli zaključiti da je taj vibrantni i tolerantni velegrad u stvari crna rupa Europe. Dobro, ni po čemu osim po hiljadama crvenih zastava s kukastim križevima. Toga ljeta, naime, Berlin je bio domaćin jedanaestih Olimpijskih igara: zato su, uostalom, i stizale hiljade stranaca, zato je Hitlerov režim šminkao grad, zato je Berlin bio zakrčen skelama, kranovima, kamionima i autobusima. Zato, najzad, mlada Berlinčanka Elizabeth toga 8. srpnja, samo tri tjedna pred svečano otvaranje Igara, zakrčenim gradskim ulicama nije mogla stići do rodilišta, prinuđena na koncu roditi kod kuće.
Četiri godine kasnije rat je stigao do Berlina, pa su Elizabeth i njen muž, Hrvat Đuro – brodograđevni inženjer iz Zagreba, kojega je Elizabeth upoznala na ljetovanju na Hvaru – zajedno s kćerkom preselili u Zagreb. Rat ih je, međutim, pratio cijelim putem, i kad je mala imala šest, poslali su je kod djeda na Hvar. Roditelji su je povremeno posjećivali, sve dok nakon jednog posjeta otac nije netragom nestao: tek mnogo kasnije saznat će da su ga partizani ubili negdje na otoku Visu. Majku je pak ponovo vidjela tek nakon rata, kad ju je odvela u Zagreb, gdje su ih čekale teške godine siromaštva i nezapisane njemačke krivice.
U međuvremenu, dva vrela ljeta nakon što je Elizabeth Đuri rodila djevojčicu – Hitler je do tada već anektirao Austriju i pripremao Minhennski sporazum o aneksiji čehoslovačkih Sudeta – na drugom kraju Europe, u jednom malom primorskom gradiću, Dalmatinka Veronika iz Rupa kraj Skradina svome je mužu Jovanu, pravoslavcu crnogorskog porijekla iz okolice Drniša, rodila malog, zdravog sina. Veronika, koju su svi zvali Jelka, bila je pobožna i nepismena žena, koju će njen nadareni sin kasnije naučiti pisati i čitati. Otac Jovan, zidar, vatrogasac i trubač u mjesnoj limenoj glazbi, prenio mu je pak dar za muziku. Kad je rat uskoro stigao i u njihov gradić, Jovan i Jelka svoga su sinčića poslali kod njene obitelji u Rupe i Dubravice.
Krajem iste one godine kad se Jovanu i Jelki rodio sin, jedan dječak rodio se i na drugom kraju poznatog svijeta i svjetskoga rata, u Petrovićima kraj Bileće. Otac mu je bio Hrvat, majka Crnogorka, a dojila ga je muslimanka Badema, koju će cijeli život smatrati svojom drugom majkom. Sav izrastao iz surove hercegovačke kamene epike, dječak je bio talentiran za pričanje priča, pa je one godine kad je završio strašni rat, upisavši osnovnu školu u Trebinju, odlučio da će jednog dana postati pisac.
U to vrijeme, iza drugog kraja surove Hercegovine, selom Prološcem kraj Imotskog pronio se glas da se vratio Rudolf. Rudi je bio stari komunist, veteran Španjolskog građanskog rata koji je preživio koncentracijski logor Dachau, i u rodno se selo nakon punih dvadeset godina vratio da nađe ženu. Za oko mu je zapela udovica Ljuba, kojoj su muža – fiškala i Slovenca s kojim je imala sina – u pijanoj jednoj kafanskoj orgiji ubili ustaše. Između Rudija i Ljube planula je velika ljubav, i jednog siječanjskog dana 1947. dobili su kćerku. Lokalnim komunistima smetali su, međutim, Rudijev europski duh i četiri jezika koja je tečno govorio, pa su mu namjestili optužbu zbog koje je izbačen iz partije. Svjestan da im nema života u Prlošcu, Rudi je spakirao stvari i zajedno sa ženom Ljubom, te njenim sinom i njihovom kćerkom, otišao u Beograd.
Tako, eto, počinje priča o njima četvero. Što je kasnije bilo s njima?
Djevojčica iz Berlina živjela je u iznajmljenom stanu u Zagrebu, majka Elizabeth šila je ženama u kvartu i prodavala karte u kinu Kozara, a njena kćerka rano je pokazala talent za pjevanje i pridružila se zboru Joža Vlahović, te kao talentirana pjevačica u kultnom Tanhoferovom filmu “H-8” otpjevala pjesmu “Sretan put”. Njezin kristalno čisti glas uskoro je primijetio slovenski kompozitor Bojan Adamič, pozvavši je da gostuje na koncertima njegovog Big Benda u Ljubljani. Nadarena je mlada pjevačica na jazz festivalu na Bledskom jezeru 1958. nastupila i sa slavnim Louisom Armstrongom, pa već sljedeće godine s pjesmom “Ljubav ili šala” pobijedila i na zagrebačkom festivalu.
Na tom festivalu upoznala je Jovinog i Jelkinog sina Igora, koji je te godine napustio studij prava i upisao zagrebačku Muzičku akademiju, napisavši stihove za pjesmu koju će na tom festivalu izvesti njegov studentski cimer. Igor zapravo nije bilo pravo ime mladog pjesnika, već pseudonim pod kojim je pisao banalne stihove za šlagere: čvrsto odlučivši pisati i pjevati ozbiljnu poeziju, za nju je čuvao svoje pravo ime. Petnaestak godina kasnije, njih dvoje postat će zvjezdani par jugoslavenske muzičke scene.
Onaj pak dječak iz Petrovića kraj Bileće sa šesnaest je godina otišao iz kuće s namjerom da postane pisac. U Beogradu je 1958. završio gimnaziju i upisao dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, pisao za omladinske i književne časopise, pa 1963. objavio roman koji će izazvati velike kontroverze i pokrenuti hajku koja će, uz kraće i duže prekide, trajati do kraja njegova života.
Na tom putu u Beogradu će upoznati onu Rudijevu i Ljubinu kćerku iz malog, dalekog Prološca, koja je u međuvremenu završila Likovnu akademiju i postala priznata slikarica. Živjeli su njih dvoje u zavjetrinama čaršijskih hajki, on je pisao veličanstvene romane, ona ih oslikavala, sve dok ga početkom devedesetih hajka sitne velikosrpske poluinteligencije nije natjerala da zajedno s njom napusti Beograd i svoju novu zavjetrinu pronađe u istarskom Rovinju.
Tako bi, eto, išla priča o njima četvero. Kako završava?
Vršnjaci rođeni iste godine, u razmaku od nekoliko mjeseci, dječak iz Petrovića kraj Bileće i onaj dječak iz Šibenika napustili su svoje svjetove jedan za drugim, u razmaku od dvije godine i dva dana: prvi 17. kolovoza 2013., drugi 19. kolovoza 2015. Njihove suputnice, djevojčica iz Berlina i djevojčica iz Prološca, ovih su se dana tako u svojim samoćama pripremale tiho obilježiti njihove godišnjice, dvanaestu i desetu, što su padale u dva kolovoška dana razmaka.
I nisu ih dočekale.
Čekajući njihov smrtovdan, istoga ovog ponedjeljka tiho su za svojim dušama – jedna u Zagrebu, druga u Puli – otišle i njih dvije.
Gotovo devet desetljeća nakon onog vrelog olimpijskog ljeta, otišle su njih dvije u novo zlo vrijeme, u vrijeme čije ulice izgledaju baš poput avenija Berlina 1936. A to se vrijeme nakon svega, baš kao i Berlin 1936., pita: tko su, što su bili njih četvero? Tko su, što su bili djevojčica iz Berlina, pjevačica iz Zagreba od majke Njemice i oca Hrvata, i njen dječak iz Šibenika, kantautor od majke Hrvatice i oca pravoslavca crnogorskog porijekla? Tko su, što su bili dječak iz Petrovića kraj Bileće, srpsko-hrvatski pisac od jedne majke Crnogorke, druge muslimanke, i oca hercegovačkog Hrvata, i njegova djevojčica iz Prološca, beogradska slikarica od majke Hrvatice i oca starog jugoslavenskog komuniste i partizana?
Eh tko su, eh što su bili.
Bili su Gabi Novak i Arsen Dedić, bili su Mirko Kovač i Slobodana Boba Matić.
Bili su umjetnici, bili su ljudi, četiri duše na dugom putovanju iz nevremena u nevrijeme.
