Treba li se, može li se, smije li se manjinski tjednik baviti temama etničke – a onda, jasno, i političke – većine? Kako možemo i smijemo znati da to nisu teme koje se vrlo tiču i hrvatskih Srba? Evo malog laboratorijskog eksperimenta u kontroliranim uvjetima...
Junak ove priče ugledni je liječnik (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)
O čemu bi trebale pisati i govoriti Novosti, tjednik Srpskog narodnog vijeća, kolokvijalno dakle tjednik hrvatskih Srba? Jedna je to od javnih tema u kojoj su stavove uspješno usuglasili i zadrigli hrvatski nacionalisti i hrvatski polulijevi poluliberali. Treba li se, može li se, smije li se manjinski tjednik baviti temama etničke – a onda, jasno, i političke – većine? Kako možemo i smijemo znati da to nisu teme koje se vrlo tiču i hrvatskih Srba? Evo malog laboratorijskog eksperimenta u kontroliranim uvjetima. Za eksperiment je vrlo važno da znate kako je priča koja slijedi u potpunosti istinita, i da nijedan njen detalj nije izmišljen.
Mjesto radnje je jedna mala općina blizu hrvatsko-bosanske granice, nedaleko od Županje, a junak priče tamošnji je ugledni liječnik, kardiolog i ravnatelj općinskog Doma zdravlja.
Doktor Drago, pretpostavimo da se tako zove – pravo mu je ime zapravo Dragomir, ali nazovimo ga Drago – vlasnik je tipične tranzicijske biografije. U vrijeme Jugoslavije istaknuti komunist i partijski sekretar – koji je zahvaljujući Partiji uspješno iz biografije izbrisao onih šest mjeseci zatvora zbog ubojstva koje je još kao student počinio obijesnom vožnjom u pijanom stanju – Drago je početkom devedesetih, u dane ponosa i slave, iznenada u sebi otkrio velikog domoljuba, dobio ratni raspored kao ravnatelj Doma zdravlja, okrenuo veliki novac s novčanim prilozima iz dijaspore – u jednom mafijaškom obračunu ostao bez oka i to, jasno, prikazao kao ranjavanje na ratištu – pa nakon rata u mjesnom hotelu otvorio noćni klub, za koji su svi u općini znali da je zapravo javna kuća.
I na koncu, jasno, na listi vladajuće stranke ušao u parlament.
Doktor Drago postao je tako, da skratim, seoska politička zvijezda i najuglednija osoba cijele svoje male općine: imao je sređenu i uzornu obitelj, suprugu i djecu, kao veliki vjernik nedjeljom nije propuštao mise, posve predan Bogu i domovini, cijenjen i poštovan u stranci i izvan nje. I tko zna kako bi se njegova karijera dalje razvila da jednog dana za šankom u lokalnom kafiću nije vidio tu konobaricu.
Nazovimo je Sanja. Sanja je imala dvadeset pet i zajedno s obitelji u gradić je došla nakon rata, kao izbjeglica. Vrlo brzo je shvatila da je krupni čovjek kojemu su se svi klanjali i sklanjali vrlo važna osoba, a on je obigravao oko nje i besramno je zavodio, sve dok ona konačno – malo uplašena, malo impresionirana – nije podlegla čarima njegove moći.
Naravno da je onda, kao u lošem provincijskom političkom trileru, Sanja ostala trudna. Doktor Drago je dobio slom živaca: imao je društveni ugled, obitelj i obećavajuću političku karijeru, i najmanje mu je trebala trudna ljubavnica. Počeo ju je nagovarati da pobaci, ali ona nije htjela ni čuti. A vrijeme je curilo: Sanja je bila u osmom mjesecu trudnoće kad je naš uglednik shvatio da nešto mora poduzeti.
Jedne večeri u rujnu 1997. Drago je s policijskom motorolom koju mu je nabavio rođak, vozač Doma zdravlja, banuo u kuću Sanjinih roditelja, te zajedno s trojicom prijatelja odjevenih u policijske uniforme priveo djevojku, s objašnjenjem da je riječ o nekakvoj rutinskoj istrazi. Nesretnicu su onda dovezli u Dom zdravlja, gdje ju je doktor Drago nasilno uspavao i te noći – sad zadržite dah – za jednog kardiologa i za ženu u osmom mjesecu trudnoće izveo prilično, hm, uspješan abortus. Nakon noći užasa polumrtvu su Sanju odvezli izvan gradića i krvavu izbacili na jednu livadu: srećom, u blizini je bila vojarna, pa su je tamo u zoru, na rubu života i smrti, pronašli i spasili vojnici.
Znam, priča je strašna, ali čekajte, najgore tek dolazi. Iako je zahvaljujući svojim političkim i društvenim vezama doktor Drago pokušao zataškati cijelu stvar, na kraju je propjevao njegov rođak, vozač Doma zdravlja: policijska motorola koju mu je nabavio bit će na sudu jedan od ključnih dokaza. Rođak je uskoro, naravno, pod nerazjašnjenim okolnostima pronađen mrtav u garaži, ali bilo je kasno: za njim su propjevala i trojica pomagača, priznavši da im je za sudioništvo u zločinu Drago isplatio po petsto ondašnjih njemačkih maraka. Najzad, nakon nekoliko dugih i mučnih godina ugledni je doktor i uvaženi gospodin zastupnik osuđen na cijele četiri i pol godine zatvora.
Priča je strašna, ali najgore, rekoh, tek dolazi: iako je odrobijao zbog prisilnog pobačaja, liječnička komora doktoru Dragi nikad nije oduzela licencu. Nakon odsluženja kazne ne samo da se tako vratio na mjesto zločina, u mjesni Dom zdravlja, dodijelivši sebi i stan, pa uskoro na općinskom zemljištu bespravno sagradivši i vlastitu privatnu kardiološku kliniku, nego se – zar ste uopće sumnjali? – vratio i u politiku.
Bilo je davno, i nitko više nije ni pamtio.
Mada osuđeni ubojica – mada je divljajući provincijskim cestama svojim bogatim njemačkim voznim parkom u međuvremenu izazvao tri teške saobraćajne nesreće, ubivši jednog čovjeka i ostavivši drugog doživotnim invalidom – ugledni se doktor Drago na koncu u svojoj maloj općini kraj Županje na parlamentarnim izborima 2015. godine zatekao kao nositelj liste, gledajući svoje građane s plakata u društvu samog predsjednika Vlade, sa sloganom "Kad je najteže, s narodom svojim!".
Priča je, rekoh, strašna, a najgore još nije ni došlo: eno na njenom kraju doktora Drage i dandanas na vlasti u svojoj maloj općini, eno uglednog kardiologa, cijenjenog poduzetnika i poštovanog gradskog vijećnika, eno ga s obitelji na misama i na Facebooku sa svojim Mercedesima i BMW-ima, na važnim društvenim događanjima i ratnim obljetnicama, u društvu svećenika, uvaženih kolega zastupnika i predsjednika Vlade.
Bilo je davno, i nitko više i ne pamti.
Pitate li se pak kako dosad niste čuli za ovu strašnu priču, reći ću vam i to: priču o doktoru Dragi i njegovoj fantastičnoj političko-poslovnoj karijeri niste dosad čuli iz jednostavnog razloga što nijedne hrvatske novine o tome nikad nisu pisale.
Osim, eto, zloglasnih srpskih Novosti.
Ukoliko ste pažljivo pratili upute, zaprimivši napomenu kako je priča istinita, vi ste sad u šoku i nevjerici, ali – ovo je sad vrlo zanimljivo – ne zbog toga što ste za nju čuli iz srpskih Novosti, već zbog toga što za nju niste čuli ranije. Taj šok i nevjerica, eto, cilj su ovog eksperimenta: vi, naime, niste toliko šokirani otkrićem jednog davnog zločina nekog zastupnika vladajuće stranke – odavno nas je HDZ navikao na takve priče, i samo još jedan lokalni šerif krvavih ruku u Plenkovićevom društvu nije vrijedan vašeg šoka i nevjerice – već činjenicom da za to dosad niste znali.
Treba li se, dakle, može li se, smije li se manjinski tjednik baviti takvim temama? Tiču li se zločin i karijera doktora Dragomira samo većine i, hm, većinskih novina – pojednostavljeno, tiču li se njegov zločin i karijera samo onih koji su ga birali – ili se tiču svih građana? Bi li ugledni ubojica u premijerovu društvu mogao i smio biti tema manjinskih novina samo ukoliko bi bio, štajaznam, Srbin?
Što, naime, ukoliko stvarno i jest? Što ukoliko je doktor Drago zapravo dr. Dragomir Kerović, a njegova mala općina nedaleko od Županje, blizu hrvatsko-bosanske granice, zapravo s druge strane granične rampe? Što ako je osuđeni ubojica i direktor Doma zdravlja u Loparama – tako se, naime, zove to malo mjesto u Republici Srpskoj – na lokalnim izborima 2016. pobijedio kao nositelj liste Srpske napredne stranke, sa sloganom "Kad je najteže, s narodom svojim!" i u društvu tadašnjeg predsjednika srpske Vlade Aleksandra Vučića?
U tom slučaju nije, naime, pravo pitanje kakve to uopće veze ima već i s hrvatskim Srbima, a kamoli s vama. Pravo je pitanje: zašto ni u jednom trenutku niste pomislili kako je posve nemoguće i nezamislivo da bi se tako nešto dogodilo ili još uvijek događa u Republici Hrvatskoj? Pravo je pitanje: kako vam i zašto nije izgledalo nemoguće takvog doktora Dragomira zamisliti u društvu, sad napamet govorim, Andreja Plenkovića?
U odgovoru na to pitanje – i to bi, otprilike, kako sam ga zamislio, bio cilj ovog malog eksperimenta – leži i odgovor na pitanje s početka teksta. Koje su to dakle srpske teme koje nisu i hrvatske? Pardon, ispričavam se: koje su to hrvatske teme koje nisu i srpske?
Kako možete znati da to nisu teme koje se vrlo tiču i vas?
portalnovosti
Junak ove priče ugledni je liječnik (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)
O čemu bi trebale pisati i govoriti Novosti, tjednik Srpskog narodnog vijeća, kolokvijalno dakle tjednik hrvatskih Srba? Jedna je to od javnih tema u kojoj su stavove uspješno usuglasili i zadrigli hrvatski nacionalisti i hrvatski polulijevi poluliberali. Treba li se, može li se, smije li se manjinski tjednik baviti temama etničke – a onda, jasno, i političke – većine? Kako možemo i smijemo znati da to nisu teme koje se vrlo tiču i hrvatskih Srba? Evo malog laboratorijskog eksperimenta u kontroliranim uvjetima. Za eksperiment je vrlo važno da znate kako je priča koja slijedi u potpunosti istinita, i da nijedan njen detalj nije izmišljen.
Mjesto radnje je jedna mala općina blizu hrvatsko-bosanske granice, nedaleko od Županje, a junak priče tamošnji je ugledni liječnik, kardiolog i ravnatelj općinskog Doma zdravlja.
Doktor Drago, pretpostavimo da se tako zove – pravo mu je ime zapravo Dragomir, ali nazovimo ga Drago – vlasnik je tipične tranzicijske biografije. U vrijeme Jugoslavije istaknuti komunist i partijski sekretar – koji je zahvaljujući Partiji uspješno iz biografije izbrisao onih šest mjeseci zatvora zbog ubojstva koje je još kao student počinio obijesnom vožnjom u pijanom stanju – Drago je početkom devedesetih, u dane ponosa i slave, iznenada u sebi otkrio velikog domoljuba, dobio ratni raspored kao ravnatelj Doma zdravlja, okrenuo veliki novac s novčanim prilozima iz dijaspore – u jednom mafijaškom obračunu ostao bez oka i to, jasno, prikazao kao ranjavanje na ratištu – pa nakon rata u mjesnom hotelu otvorio noćni klub, za koji su svi u općini znali da je zapravo javna kuća.
I na koncu, jasno, na listi vladajuće stranke ušao u parlament.
Doktor Drago postao je tako, da skratim, seoska politička zvijezda i najuglednija osoba cijele svoje male općine: imao je sređenu i uzornu obitelj, suprugu i djecu, kao veliki vjernik nedjeljom nije propuštao mise, posve predan Bogu i domovini, cijenjen i poštovan u stranci i izvan nje. I tko zna kako bi se njegova karijera dalje razvila da jednog dana za šankom u lokalnom kafiću nije vidio tu konobaricu.
Nazovimo je Sanja. Sanja je imala dvadeset pet i zajedno s obitelji u gradić je došla nakon rata, kao izbjeglica. Vrlo brzo je shvatila da je krupni čovjek kojemu su se svi klanjali i sklanjali vrlo važna osoba, a on je obigravao oko nje i besramno je zavodio, sve dok ona konačno – malo uplašena, malo impresionirana – nije podlegla čarima njegove moći.
Naravno da je onda, kao u lošem provincijskom političkom trileru, Sanja ostala trudna. Doktor Drago je dobio slom živaca: imao je društveni ugled, obitelj i obećavajuću političku karijeru, i najmanje mu je trebala trudna ljubavnica. Počeo ju je nagovarati da pobaci, ali ona nije htjela ni čuti. A vrijeme je curilo: Sanja je bila u osmom mjesecu trudnoće kad je naš uglednik shvatio da nešto mora poduzeti.
Jedne večeri u rujnu 1997. Drago je s policijskom motorolom koju mu je nabavio rođak, vozač Doma zdravlja, banuo u kuću Sanjinih roditelja, te zajedno s trojicom prijatelja odjevenih u policijske uniforme priveo djevojku, s objašnjenjem da je riječ o nekakvoj rutinskoj istrazi. Nesretnicu su onda dovezli u Dom zdravlja, gdje ju je doktor Drago nasilno uspavao i te noći – sad zadržite dah – za jednog kardiologa i za ženu u osmom mjesecu trudnoće izveo prilično, hm, uspješan abortus. Nakon noći užasa polumrtvu su Sanju odvezli izvan gradića i krvavu izbacili na jednu livadu: srećom, u blizini je bila vojarna, pa su je tamo u zoru, na rubu života i smrti, pronašli i spasili vojnici.
Znam, priča je strašna, ali čekajte, najgore tek dolazi. Iako je zahvaljujući svojim političkim i društvenim vezama doktor Drago pokušao zataškati cijelu stvar, na kraju je propjevao njegov rođak, vozač Doma zdravlja: policijska motorola koju mu je nabavio bit će na sudu jedan od ključnih dokaza. Rođak je uskoro, naravno, pod nerazjašnjenim okolnostima pronađen mrtav u garaži, ali bilo je kasno: za njim su propjevala i trojica pomagača, priznavši da im je za sudioništvo u zločinu Drago isplatio po petsto ondašnjih njemačkih maraka. Najzad, nakon nekoliko dugih i mučnih godina ugledni je doktor i uvaženi gospodin zastupnik osuđen na cijele četiri i pol godine zatvora.
Priča je strašna, ali najgore, rekoh, tek dolazi: iako je odrobijao zbog prisilnog pobačaja, liječnička komora doktoru Dragi nikad nije oduzela licencu. Nakon odsluženja kazne ne samo da se tako vratio na mjesto zločina, u mjesni Dom zdravlja, dodijelivši sebi i stan, pa uskoro na općinskom zemljištu bespravno sagradivši i vlastitu privatnu kardiološku kliniku, nego se – zar ste uopće sumnjali? – vratio i u politiku.
Bilo je davno, i nitko više nije ni pamtio.
Mada osuđeni ubojica – mada je divljajući provincijskim cestama svojim bogatim njemačkim voznim parkom u međuvremenu izazvao tri teške saobraćajne nesreće, ubivši jednog čovjeka i ostavivši drugog doživotnim invalidom – ugledni se doktor Drago na koncu u svojoj maloj općini kraj Županje na parlamentarnim izborima 2015. godine zatekao kao nositelj liste, gledajući svoje građane s plakata u društvu samog predsjednika Vlade, sa sloganom "Kad je najteže, s narodom svojim!".
Priča je, rekoh, strašna, a najgore još nije ni došlo: eno na njenom kraju doktora Drage i dandanas na vlasti u svojoj maloj općini, eno uglednog kardiologa, cijenjenog poduzetnika i poštovanog gradskog vijećnika, eno ga s obitelji na misama i na Facebooku sa svojim Mercedesima i BMW-ima, na važnim društvenim događanjima i ratnim obljetnicama, u društvu svećenika, uvaženih kolega zastupnika i predsjednika Vlade.
Bilo je davno, i nitko više i ne pamti.
Pitate li se pak kako dosad niste čuli za ovu strašnu priču, reći ću vam i to: priču o doktoru Dragi i njegovoj fantastičnoj političko-poslovnoj karijeri niste dosad čuli iz jednostavnog razloga što nijedne hrvatske novine o tome nikad nisu pisale.
Osim, eto, zloglasnih srpskih Novosti.
Ukoliko ste pažljivo pratili upute, zaprimivši napomenu kako je priča istinita, vi ste sad u šoku i nevjerici, ali – ovo je sad vrlo zanimljivo – ne zbog toga što ste za nju čuli iz srpskih Novosti, već zbog toga što za nju niste čuli ranije. Taj šok i nevjerica, eto, cilj su ovog eksperimenta: vi, naime, niste toliko šokirani otkrićem jednog davnog zločina nekog zastupnika vladajuće stranke – odavno nas je HDZ navikao na takve priče, i samo još jedan lokalni šerif krvavih ruku u Plenkovićevom društvu nije vrijedan vašeg šoka i nevjerice – već činjenicom da za to dosad niste znali.
Treba li se, dakle, može li se, smije li se manjinski tjednik baviti takvim temama? Tiču li se zločin i karijera doktora Dragomira samo većine i, hm, većinskih novina – pojednostavljeno, tiču li se njegov zločin i karijera samo onih koji su ga birali – ili se tiču svih građana? Bi li ugledni ubojica u premijerovu društvu mogao i smio biti tema manjinskih novina samo ukoliko bi bio, štajaznam, Srbin?
Što, naime, ukoliko stvarno i jest? Što ukoliko je doktor Drago zapravo dr. Dragomir Kerović, a njegova mala općina nedaleko od Županje, blizu hrvatsko-bosanske granice, zapravo s druge strane granične rampe? Što ako je osuđeni ubojica i direktor Doma zdravlja u Loparama – tako se, naime, zove to malo mjesto u Republici Srpskoj – na lokalnim izborima 2016. pobijedio kao nositelj liste Srpske napredne stranke, sa sloganom "Kad je najteže, s narodom svojim!" i u društvu tadašnjeg predsjednika srpske Vlade Aleksandra Vučića?
U tom slučaju nije, naime, pravo pitanje kakve to uopće veze ima već i s hrvatskim Srbima, a kamoli s vama. Pravo je pitanje: zašto ni u jednom trenutku niste pomislili kako je posve nemoguće i nezamislivo da bi se tako nešto dogodilo ili još uvijek događa u Republici Hrvatskoj? Pravo je pitanje: kako vam i zašto nije izgledalo nemoguće takvog doktora Dragomira zamisliti u društvu, sad napamet govorim, Andreja Plenkovića?
U odgovoru na to pitanje – i to bi, otprilike, kako sam ga zamislio, bio cilj ovog malog eksperimenta – leži i odgovor na pitanje s početka teksta. Koje su to dakle srpske teme koje nisu i hrvatske? Pardon, ispričavam se: koje su to hrvatske teme koje nisu i srpske?
Kako možete znati da to nisu teme koje se vrlo tiču i vas?
portalnovosti
