Megakoncert Marka Perkovića na zagrebačkom Hipodromu najavljivan je kao “perfect storm”, savršena oluja. Pet stotina hiljada nabrijanih i pripitih Hrvata, pola milijuna domoljuba i domoljupki u jutarnjem stampedu nadire na široku prašnjavu zagrebačku ledinu, pa cijeli taj vreli srpanjski dan, na plus četrdeset, usred najtoplijeg ljeta u povijesti, stoji u nervoznim redovima za pivo po osam eura, a kad se svi dovoljno obeznane, u devet navečer – tko uopće živ dočeka devet navečer – kreće opće ludilo s vatrometom, “genima kamenim”, “Herceg-Bosnom, srcem ponosnim” i “Za dom spremni!”: što uopće može krenuti ukrivo?
I sam sam bio među onima koji su predviđali pizdarije. Naravno da sam bio. Ne zbog toga što sam debil da ih priželjkujem – ako i jesam debil, a svi znamo da jesam, nisam iz tih razloga – već zbog toga što su pizdarije bile neizbježne upravo matematički, po zakonu velikih brojeva. A pola milijuna veliki je broj čak i da je riječ o pola milijuna korejskih turista na cijeloj jadranskoj obali, a kamoli o pola milijuna pivom nalivenih hrvatskih crnokošuljaša i crnokošuljašica s majicama na mačeve i orlušine na ustaškom derneku, najvećem okupljanju hrvatskih domoljuba još od Bleiburga 1945.
Dobro, u redu, ovo je bilo neukusno, povlačim.
Uostalom, ako ja i jesam zloguki debil – ako su zloguki debili bili i stručnjaci na televizijskim panelima koji su računali da je na pola milijuna ljudi brat bratu deset mrtvih statistički očekivan rezultat – zloguki debili jamačno nisu Andrej Plenković i ministri u hrvatskoj vladi, čiji su resori Markov megakoncert označili većim izazovom nego da su se na Hipodromu susreli Donald Trump i Vladimir Putin: cijeli državni aparat, više od deset hiljada policajaca, vatrogasaca, radnika hitne medicinske pomoći, pripadnika Civilne zaštite i Crvenog križa, čak i agenata SOA-e, nije angažirano zato što vole Thompsona – ako i vole, a svi znamo da vole, nisu bili tu iz tog razloga – već zbog toga što su pizdarije, tako je!, bile neizbježne upravo matematički, po zakonu velikih brojeva.
Sve je, ukratko, bilo spremno za savršenu oluju. I što je na kraju bilo?
“Ako ne znaš šta je bilo” – rekao bi pučki pjesnik – “nek’ ti kaže Lika,/ pitaj svaki kamen našeg grada Dubrovnika,/ pitaj Zadar i Kotare, krvava ognjišta,/ ako ne znaš šta je bilo, nije bilo – ništa.”
Savršena “Oluja” na kraju se ukazala na nebu – uz Gospu, krunicu, anđele, križ i hrvatsku trobojku – ispisana stotinama svjetlećih dronova, i to je bilo sve. Pola milijuna ljudi na prašnjavoj je zagrebačkoj ledini par sati s upaljenim bengalkama skakalo i pjevalo Thompsonove refrene, pa se razišlo kućama. Po prilici kao kvalifikacijska utakmica hrvatske nogometne reprstacije. I to čak ne protiv Srbije, nego protiv Malte: protiv Srbije – barem dok je stopera igrao Joe Šimunić – bilo je, naime, i mrtvih i ranjenih.
Od svega, na Hipodromu je ostalo samo par desetaka tona smeća i daleki odjek pokliča “Za dom!”, kojim je – kao i svaki put – Marko započeo svoju kultnu “Bojnu Čavoglave”, te složnog odgovora oduševljene mase – “Spremni!”. Da se Hrvatska i ostatak Europe sada mjesecima zabavljaju sociološkim, kulturološkim i politološkim analizama: jesu li svih pola milijuna Hrvata na Thompsonovom megakoncertu zaista nacifašistički ustaški koljači? Ako jesu, bogami su se ponašali prilično miroljubivo za nacifašističke ustaške koljače: nijedna kuća u Zagrebu i okolici nije zapaljena, nijedan Srbin zaklan, kamo lijepe sreće da su takvi nacifašistički ustaški koljači bili i 1941. A ako svih pola milijuna ljudi na Thompsonovom megakoncertu nisu nacifašistički ustaški koljači – a nisu – u čemu je točno problem?
Eh, u čemu je problem.
Upravo u tome što ni u čemu nije.
Najpopularniji pjevač u državi, kojemu se pred koncert poklonilo pola Vlade na čelu s premijerom, popeo se na binu i zajedno s pola milijuna ljudi – dobro, ako i nije svih pola milijuna, ako nije ni njih četiri stotine hiljada, jest sigurno polovica – barem, eto, dvjesto pedeset hiljada njih, dvjesto pedeset hiljada dakle normalnih Hrvata na javnom mjestu, usred glavnog grada, pred predsjednikom državnog parlamenta u VIP loži složno je zaurlalo nacifašistički pozdrav iz Drugog svjetskog rata, i ni u čemu nije bio problem: zajedno s predsjednikom parlamenta otpjevali su pjesmu do kraja, popili još pivo-dva i u odličnom se raspoloženju vratili kućama.
Bez spaljenih kuća, bez mrtvih i ranjenih, bez ijednog prevrnutog kontejnera. Više štete napravi ekskurzija engleskih tiktokera na Hvaru nego pola milijuna “razularenih ustaša” u Zagrebu.
Odlično. “Za dom spremni!” dakle radi. A toliko ste se bojali. Dvjesto pedeset hiljada domoljuba u lice vam je urlalo “Heil Hitler!”, odnosno “Viva il Duce!” – da, “Za dom spremni!”, ispričavam se – i nije vam se dogodilo baš ništa. Nitko nije nastradao.
Ustaški pozdrav, koji je u hrvatsku kulturnu i jezičnu baštinu vlastoručno uveo poglavnik Ante Pavelić, time je – s blagoslovom premijera Andreja Plenkovića – i službeno legitimiran i legaliziran. “Za dom spremni!” na Thompsonovom je koncertu, uostalom, po vlastitom priznaju urlao i ministar obrane Ivan Anušić, i više vam baš nitko baš ništa ne može i ne smije reći ako u dućanu, školi, kasarni ili parlamentu zaurlate Pavelićev pozdrav: već par dana kasnije, recimo, zvonkim je “Za dom spremni!” uvažene kolege u Saboru pozdravio i zastupnik DOMiNO-a Damir Biloglav, i nije se dogodilo savršeno ništa. Ustavni sud?! Njihovu odluku o protuustavnosti ustaškog pokliča od danas možete donijeti pred najbližu policijsku stanicu, zgradu Vlade ili za saborsku govornicu, i tamo je slobodno – sve urlajući “Za dom spremni!” – nabiti na kurac.
Dobro, sad pretjerujem, obnaživanje je u Republici Hrvatskoj ipak kažnjivo.
To smo dakle riješili, od 5. srpnja 2025. godine “Za dom spremni!” legalni je i nekažnjivi hrvatski domoljubni pozdrav. Idemo dalje.
Kako mislim “idemo dalje”?
Idemo dalje: što nakon “Za dom spremni”? Ako je nedvosmisleni nacifašistički pozdrav iz Drugog svjetskog rata normalni hrvatski pozdrav – ako to ni po čemu nije problem, a vidimo da ni po čemu nije – zašto stati? Evo, recimo, nemam pojma, visoko podignuta desnica. Kad smo već pozdrav “Za dom spremni!” ravno iz Drugog svjetskog rata uveli u javni diskurs 2025., ne postoji baš nijedan jedini opravdani razlog zbog kojega ga ne bismo izvodili onako kako se izvorno i izvodio, i kako su ga kasnije – što je, Bogu hvala, ostalo dobro dokumentirano – izvodili i HOS-ovci u Domovinskom ratu i Marko Perković na koncertima devedesetih: s visoko podignutom desnicom. Bez desnice u zraku, uostalom, “Za dom spremni!” je kao muškarac bez brčića. Štoviše, svatko tko “Za dom spremni!” viče bez podignute desne ruke uz malo bi se dobre hrvatske volje mogao smatrati krajnje suspektnim Hrvatom.
Najzad, koja je razlika između “Za dom spremni!” s rukama u džepovima i “Za dom spremni!” s podignutom desnicom rukom? Nju ne spominje čak ni Ustavni sud. Molim lijepo: dvjesto pedeset hiljada ljudi koji svečano prisežu “Za dom spremni!” s desnom rukom u “Sieg Heil!” – u čemu bi točno bio problem? Bi li izgorjela ijedna kuća, bi li bilo zaklanih Srba, bi li barem jedan kontejner završio prevrnut?
Točno.
I to smo dakle riješili, idemo dalje. Na primjer, štajaznam, uredba o označavanju srpskih kuća i obavezi nošenja Davidove zvijezde za Židove. Tko je, uostalom, ikad stradao od malo boje na vratima i komada žute krpe na rukavu, u čemu je točno problem? Nijednog problema, recimo, ne bi bilo već do uredbe o hapšenju svih ljevičara i komunista. A o logoru za homoseksualce da i ne govorim. Molim vas lijepo, koji se normalan čovjek katolik Hrvat treba bojati logora za homoseksualce? Što, da nije možda protuustavno?
Eto zašto je problem sa “Za dom spremni!” u tome što ni u čemu nije. Ni u čemu nije bio ni 10. travnja 1941. Danas stoga, s jezivim iskustvom masovnog, pristojnog i savršeno organiziranog ustaškog pozdrava na Hipodromu, znam: radije bih živio u zemlji u kojoj bi takav veličanstveni događaj napunio zatvore i bolnice, nego u zemlji u kojoj je prošao bez ijednog, i najmanjeg incidenta, kao dječje izviđačko logorovanje na Savi. Onoga dana, naime, kad dođe do incidenta – kao što je uvijek u povijesti došlo – bit će već odavno kasno.
Ali ne brinite: bit će posve normalno.
I po Ustavu.
