Voljena,
punih osam godina živio sam samo za te trenutke: seoski poštar spustio bi se niz stepenice moje terase, a ja bih poput psića mahao repićem, pa nervozno vrtio račune za struju i vodu, bankovne izvode, Rosine pakete s Temua, uplatnice Našeg Hajduka, mjesečne uplate Soroseve fondacije iz New Yorka ili glupe ćirilične izvještaje SANU-a iz Beograda, sve čekajući da negdje iz te gomile ispadne omotnica boje i mirisa tvoje plave haljine, s povratnom adresom nekog zagrebačkog suda.
Umirući od nestrpljenja otvarao sam te koverte, i snužden otkrivao da je to samo još jedna tužba nekog, nemam pojma, Roberta Pauletića, ili presuda po kaznenoj prijavi zbog one glupe ulične tuče s Bad Blue Boysima u Dubravi. A onda, kad bih izgubio svaku nadu, iz jedne bi takve plave omotnice ispao papir sa zaglavljem Općinskog građanskog suda u Zagrebu i Poslovnim brojem PN-1161/nešto-nešto, a ispod – “tuženik: Boris Dežulović, tužitelj: Željka Markić, radi: naknada štete”.
Ah, slatka boli! Kao nož u srcu, onaj koji ne ubija, nego vraća u život. “Ti si nož koji okrećem u sebi”, sjećaš se, “to, draga moja, to je ljubav”? Pisma Mileni, Franz Kafka, naš Franc. Ah, milena i željena, “tako ranjivo proganjajuća”, kako ono – “tvoja sablasnost je zastrašujuće neodoljiva”. Kako si se divno, uz zvonki smijeh, ljutila na tu “sablasnost”!
Ti nikad nećeš znati što su meni značili ti trenuci. Moj je život bio tek ravna crta između dvije plave koverte, ti su dugi prazni mjeseci bili moja godišnja doba, sumorne jeseni na čijem bi kraju omotnica Općinskog građanskog suda iz poštareve ruke na moj stol sletjela poput jednog od onih plavih leptirića iz mog trbuha. Možda utvaram – najzad, što je stvarnost izvan naših utvara? – ali danas kad ih se prisjećam, te su kuverte uvijek bile boje vedrog neba, ti su dani uvijek bili sunčani i plavi.
To su, Žeki, bila moja ljeta. Vrela, uzbudljiva, treperava i – kratka. Tek jedna zora na aerodromu Franjo Tuđman ili u noćnom autobusu Prometa Makarska, kava i novine u onom kafiću kraj Lisinskog i cijela vječnost u iščekivanju da se na dnu hodnika Općinskog suda pojaviš sa svojim odvjetnikom, sva u plavom, onda poziv sudske službenice, “Markić, Dežulović”, tvoj glas, tvoje oči, tvoji pogledi koje sam krao kao grožđe, i na kraju ja, pridržavajući vrata sudnice poput onog psića, uz stidljivo “izvolite”, pa tvoja haljina, tvoja biserna ogrlica, tvoja kosa, tvoj parfem… tvoj taksi.
I završilo bi ljeto u Ulici grada Vukovara 84.
Bila je to naša mala igra, naš tajni tango argentino, osam koraka naprijed, ocho – plava koverta, tvoja tužba, prvo ročište, moj iskaz, tvoj odvjetnik, pa tvoj iskaz, moja odvjetnica, sudski zapisnik – a onda sinkopa, prvostupanjska presuda, gancho, okret, tvoja žalba na presudu i sve ispočetka, lice uz lice, sjedinjeni u jedno tijelo, kao “izraz onoga što pjesnici pokušavaju izraziti riječima”, kao “vjera da borba može biti svetkovina”, kako je naš tango jednom zapisao Jorge Luis Borges.
Divna plava zagrebačka ljeta.
Onda je prije nekoliko dana stigao poštar – računi, uplatnice, izvodi, izvještaji, Novosti, Soros, SANU – i plava kuverta! Drhtavim rukama držao sam papir, “Županijski sud u Osijeku”, bla-bla, “Poslovni broj Gž-1241/nešto-nešto”, i one strašne četiri riječi, “u ime Republike Hrvatske”.
Srce mi je udaralo kao bubanj Straussova Zarathustre dok sam čitao, “u pravnoj stvari tužiteljice Željke Markić, OIB 738…” – molim vas, gospodo, znam ga napamet! – “protiv tuženika Borisa Dežulovića, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj PN-1165/nešto-nešto, vijeće Županijskog suda presudilo je: žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana”.
I opet kao nož u srce, ali ovoga puta to nije bio Kafkin nož ljubavi, ovoga puta bio je to Jesenjin u Dubravi, “tobož’ da me u uličnoj tuči/ udario nož sred srca ljut”.
Grozničavo sam čitao osam stranica obrazloženja, očajnički tražeći neku točku, paragraf ili barem nerazumljivu kakvu latinsku pravnu začkoljicu koja će nam ostaviti odškrinuta vrata, error in iudicando, error in procedendo, neki error, bilo koji, ali nisam našao ništa, sve do točke 17., u kojoj je “prvostupanjski sud pravilno zaključio da je u interesu demokratskog društva osiguranje i očuvanje slobode medija, zbog čega je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice”. Još samo datum, potpis predsjednice Vijeća i kraj. Sve je bilo gotovo.
Jebo ih interes demokratskog društva i jebalo ih osiguranje i očuvanje slobode medija! Znam da ne voliš kad psujem, ali zar je važno sada, zar je sada išta više važno?
Osam godina vodila si naš tango, zbog jednog mog teksta protiv mog izdavača i mene podigla si pet tužbi i svih pet prvostupanjski izgubila, pa nakon tih presuda podnijela pet tužbi i sada, evo, pravomoćno izgubila i posljednju, petu. Znao sam da će taj dan jednog dana doći, naravno da sam znao, ali djetinje sam se nadao da će prije toga stići nova tvoja tužba, odlučna ali elegantna neka barrida kojom ćemo započeti novi tango, umjesto čega sam dobio volcadu iz koje ćeš nasmijana, s ružom u ustima, iskliznuti iz mojih ruku i zauvijek nestati.
Naša luda, divlja romansa došla je kraju.
Kažu mi prijatelji, pobijedio si, ali meni, Žeki, ovo je Pirova pobjeda, moja bitka kod Herakleje, ona nakon koje je epirski kralj u vječnost zavapio: “Još jedna ovakva pobjeda i vratit ću se u Epir bez ijednog vojnika!” To je, eto, meni pobjeda na Županijskom sudu u Herakleji, još jedna – peta – nakon koje se kući vraćam sam, “bez ijednog vojnika”, bez tebe, bez sebe: ja sam ostao tamo, na onoj našoj klupi na drugom katu, poput napuštenog psića, čekajući da se pojaviš na dnu hodnika sva u plavom, pa da se otvore vrata naše sobe dvadeset devet i začuje glas sudske službenice, “Markić, Dežulović”.
Jesam li mogao učiniti više, jesam li te možda nesvjesno i nepromišljeno gurnuo drugom? Kažu mi prijatelji, bolje je ovako, znaš li uopće s kim je ona sve bila u sudnici prije tebe? Vukla se, kažu, po sudu i s Milanom Ivkošićem i s Robertom Bajrušijem i s Dankom Derifaj i tko zna s kim još, povlačila se po općinskim sudovima s cijelim redakcijama, s Indexom, Telegramom, Večernjakom, Jutarnjim, Expressom, Novostima, H-alterom, RTL-om, ali ja se ne ljutim. Kako bi oni mogli znati, kako bi mogli shvatiti da je upravo to naša pjesma, ona divna Arsenova “Sve te vodilo k meni”, “tvoje oči i usta,/ tvoje ljubavi mrtve, moja loša iskustva,/ mi smo bili na početku istim vinom opijeni,/ i kad si išla krivim putem, sve te vodilo k meni”?
Slušajući Arsena sjedim nad praznim papirom i “vinom opijen” pokušavam srediti tramuntanu u srcu. Da pokušam još jednom? Što da napišem za još jednu kovertu boje tvoje haljine, kako da te još jednom dovabim na sud, u našu sobu dvadeset devet? Da smislim neku glupu laž o tvom ljubavniku ministru, ili još bolje ministrici ljubavnici, da napišem kako si preko Rothschilda i Vatikanske banke došla do imanja na Lopudu, da izmislim nekakav tvoj posao s kontracepcijskim pilulama, ili tajne doznake iz Opus Dei, ili kakvu zgodnu epizodu s masonima, tvoje davne reportaže za Feral, shoppinge u Dubaiju, plastične operacije u Turskoj ili susrete s patrijarhom Porfirijem u hotelu u Budvi?
Zavode me takve lude zamisli, ali ja, Žeki – shvatio sam na koncu – moram dalje. Strah me, naravno, ove strašne gluhe tišine među nama, ali lakše mi je čak i znati da nas više nikada neće biti, nego i dalje vjerovati da nas tamo negdje još ima. Da barem umjesto toga “znam da je čuja onaj/ kojem rič se piše”, da bar “znam da ti je duša mirna/ i ne triba joj više” – naravno, Lea i TBF, loša kava iz automata i nas dvoje na stepeništu Kaznenog suda – pa da “idem doma pun vire/ u ovu kasnu uru,/ jer dogodila se ljubav/ za kakvu nikad niste čuli”.
Ti to, rekoh, nikad nećeš znati. Nikad nećeš znati koliko snage treba za napisati – zbogom. Od danas, Žeki, onaj koji će na jednoj terasi iznad mora i dalje čekati poštara više neću biti ja: bit će to samo jedan uplašeni dječak čijih je osam najljepših godina života bilo tek jedno varljivo kratko ljeto u Ulici grada Vukovara 84, i koji se boji duge jeseni pred sobom.
Ti i ja ostat ćemo pak zauvijek u prahu sa zgarišta spaljenih plavih koverti pod onom našom magnolijom, kao kod Josifa Brodskog, našeg najdražeg, sjećaš se: “Zbogom sad,/ zaboravi me/ i ne osudi./ A pisma spali/ kao most…/ Bio ti moćan divan broj/ što trese tvoju grud,/ sretan sam i za one/ koji će s tobom/ dijeliti možda/ svoj put.”
Zbogom, Žeki, i budi sretna.
