Koja je razlika između navijačkog nasilja u Grčkoj i nedavnog, stravičnog nasilja u Gradačcu u Bosni i Hercegovini, kada je fitnes trener, u prijenosu uživo, ubio suprugu, a potom još dvije osobe, da bi, naposljetku, izvršio suicid?
Nasilje u Gradačcu proizlazi iz nemogućnosti ili nebrige države da prekine ženomrzačku tradiciju. Trenutno se, kada je riječ o Hrvatskoj, nalazimo na stupnju licemjernog zgražanja kada saznamo da je neka žena bila izložena nasilju, ali gotovo ništa ne poduzimamo da se nasilje nad ženama konačno iskorijeni.
Svaki pokušaj obračunavanja s mentalitetom nasilja nad ženama bit će proglašen rodnom ideologijom i zlokobnim, brižno planiranim udarom na hrvatski narod. Rodna ideologija muškarcima oduzima muškost i pretvara ih u žene.
Sjetite se samo vremena ratifikacije Istanbulske konvencije i onih pustih paničnih poruka, na ulicama i trgovima okupljenih božjih stvorova čije genitalije je jednom za svagda stvorilo božansko biće, o tome kako će rodna ideologija pravim muškarcima oduzeti toalet, kako će se dječake odijevati u haljinice itd.
Taman kada smo dobili državu, hermafroditski globalizam nam ju je odlučio oduzeti, i to toaletom u kojega uđe muškarac-Hrvat, a iz njega izađe globalistička žena.
Navijačko nasilje, pak, oduvijek provode muškarci u muškoj odjeći, nesumnjivo netom izašli iz toaleta isključivo za muškarce. Takvim borcima protiv rodne ideologije i zagovornicima tradicionalne manifestacije muškosti, i toj muškosti podložne ženskosti, grupno nasilje je sastavni dio njihove muškosti koja se, od kojekakvih političara i vjernika tradicionalista, promovira u snagu koja brani naciju – naravno, takva nacija je zahodska nacija.
Ne čudi me što najglasniji protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije uhićene navijače u Grčkoj promoviraju u nacionalne heroje, prave muškarce koji su u Grčku, kao časni vitezovi hrvatstva, otišli mlatiti mrske neprijatelje – Grke u Grčkoj.
Uhićeni i pritvoreni navijači prikazuju se kao bića s dva lica. Jedno je lice našeg djeteta kojega majka država mora zaštiti, a drugo je lice ratnika jer, u slučaju ratne opasnosti, državu brane baš ovakvi, u Grčkoj uhićeni, pravi muškarci, a ne tamo nekakve ženskaste spodobe koje žude za briselskom karijerom.
Navijači su dječaci-muškarčine, ovisno o potrebi. Muškarčine su kada mlate neprijatelje, a dječaci su kada trebaju preuzeti odgovornost za nasilje, tada nesigurnim pogledom traže tatu i mamu.
No, bili krhki dječaci, kojima upomoć priskaču roditelji ili muškarčine koji ne podnose mlitavost ni samoću individualne egzistencije, nego se griju na nacionalističkim vatrama umasovljenosti, naš izvozni proizvod, čiju cijenu muškosti će ipak odrediti pravosuđe u Grčkoj, ne sadrži ni trunku ženstvenosti, ženstvenost pripada nekakvim nedefiniranim, spolno krajnje suspektnim muškarcima ljevice, onima koji bi, na formalnoj a pogotovo na realnoj razini, štitili žene, nacionalne i seksualne manjine i sve ostale, ovoj plemenskoj državi, toliko odbojne manifestacije različitosti unutar iste ljudskosti.
Nasilje u Gradačcu u Bosni i Hercegovini i familijariziranje s uhićenim navijačima u Grčkoj počiva na istoj metodologiji – snazi muškarca i slabosti žene. Plemenski svijet nasilja, navijačkog ili rodno uvjetovanog, nedvojbeno pripada muškarcima.
Kada, kojim slučajem, neki muškarac bude žrtvom ženskog nasilja, plemenska svijest toga muškarca ne promatra kao žrtvu nego kao jadnika kojega je žena prebila. Da je riječ o pravom plemenskom muškarcu, ishod bi bio drugačiji.
Primitivna društva pristaju na nasilje kao prvorazrednu manifestaciju snage, takva društva su nedostojanstvena, moguće ih je desetljećima politički omalovažavati, pljačkati, raseljavati, osiromašivati i ubijati. U primitivnim društvima nasilje nema alternativu, neovisno o kojem nasilju se radi.
Postavit ću, onako usput, sljedeće retoričko pitanje: ima li HDZ-ovo političko nasilje alternativu?
Kada bih, kojim slučajem, htio vidjeti kako izgleda kondenzat ideje hrvatske nacije, družio bih se jedan dan s navijačima nasilnicima, no takve sluzave rupe vlastitom egzistencijalnom projektu ne želim priuštiti, znam i bez iskustva što je to i kako to izgleda.
Naravno, nisu svi navijači nasilni i kada, u ovoj kolumni, pišem o navijačima nasilnicima ne svodim sve navijače na nasilnike, isključivo navijači dualnog lica, oni koji su istovremeno, ovisno o okolnostima, dječaci-muškarčine.
Navijači s licem lišenog dualiteta se vesele uspjehu vlastitog kluba, oni ne posežu za nasiljem, ne žele se umasoviti nego navijaju iz razonode ireverzibilnog individualiteta, poželjni su i društvu korisni jer njihovo navijanje nije nasilno.
Dječaci-muškarčine su sasvim nešto drugo, nešto nasilno drugo, oni su Hrvati po mjeri naše političke svijesti, a ona je bučna, neprijateljska, nepromišljena, nasilna, individualno slaba i jadna, kolektivno obmanjujuća, neistinita i neodgovorna.
Pravi muškarac, po mjerilima ove političke svijesti, nije onaj tko se može – i to, razumije se, potpuno nenasilno – nositi s izazovima pojedinačne egzistencije.
Ne, pravi plemenski muškarac nije pojedinačni, konkretni netko ili ”on”, pravi muškarac je dio kolektiva. Naša plemenska muškost je kolektivna muškost, odnosno, da budem potpuno precizan, to je masovna muškost.
Pojedinac koji ima potrebu biti dio kolektiva ili, još gore, mase, i nije neki pojedinac, riječ je o, kako bi to Kierkegaard rekao, jadnom, uzaludnom fragmentu.
Uhićene navijače možemo, na kolektivnoj razini, promatrati kao one koji su muškom, plemenskom snagom išli poniziti – a poniženje se u plemenu odvija putem fizičke destrukcije – nekog neprijatelja, i to na njegovom teritoriju. Oni su, u očima plemena, vitezovi plemenske muškosti, no, kada ih promatramo na pojedinačnoj razini, onda se suočavamo s bijedom fragmentarnosti.
Jedan od tih dječaka (u Grčkoj su, nemojmo to zaboraviti, isključivo naši dječaci) ima četrdesetak godina i otac je nekoliko djece, te je, makar po medijskim izvješćima čiju istinitost nisam provjeravao jer mi to za shvaćanje oblikovanja plemenske muškosti ne treba, kada se izdvojio iz nasilne mase i suočio se sa stvarnošću vlastitog fragmenta u kojem postoji odgovornost za ono što pojedinačno činiš, posve dječački dao petama vjetra. On je, navodno, jedan od organizatora ovog nelegalnog i nelegitimnog pohoda na Grčku.
U Grčkoj je našu kolektivnu, nasilnu muškost dočekala isto tako kolektivna, nasilna, plemenska grčka muškost. I nastalo je što je nastalo – jad i bijeda primitivne kolektivne muškosti.
Znači li to da hrvatska država ne treba pomoći našem izvoznom dječačko-muškaračkom proizvodu? Ne, upravo suprotno – trebamo sve učiniti da im, u političko-pravnom smislu, pomognemo.
Hrvatska država je stvorila tu ekipu, posredovali im je vrijednosti, podilazila je njihovom nasilju, koristila ih je za politički uspjeh i red je da za to preuzme i odgovornost.
A za one koji smatraju da u navijačima-nasilnicima leži rješenje za naše probleme, jer oni navodno pobjeđuju u ratu, pomažu u potresima i poplavama, imam jednu kratku poruku – riječ je o političkim bijednicima koji parazitiraju na nasilju. Njima je potrebno da se fizičko nasilje proglasi nacionalnom vrijednošću kako bi oni mogli provoditi političko nasilje.
Jedni i drugi su problem, a ne rješenje. Jedne i druge su stvorili hrvatski građani – tražili ste, gledajte!
