Ukoliko Andrej Plenković zbilja misli da će ukidanjem prireza povećati standard sugrađana i sugrađanki, onda je jasno zašto je kao mlad odabrao pravo, a ne neku struku i fakultet s puno matematike.
Ukoliko Andrej Plenković zbilja vjeruje kako će komično mali rast tragično niskih primanja povećati potporu njemu i Hrvatskoj demokratskoj zajednici, onda izbore mora zakazati za prvu nedjelju u veljači naredne godine. Sve kasnije bit će, u idealnom scenariju, prekasno.
Ukoliko Andrej Plenković nije svjestan negativnih posljedica ukidanja prireza po gradove i općine, nije blesavo sumnjati u njegovu radnu sposobnost.
Ukoliko Andrej Plenković misli da će ukidanjem prireza oslabiti dva, po njegovoj, prilično dobroj procjeni, najopasnija politička protivnika – Tomislava Tomaševića i Ivicu Puljka – zajebo se.
Ukoliko je Andreju Plenkoviću svejedno hoće li posljedice navodne poreske reforme pomoći padu rejtinga HDZ-a, o tome neka uz normabele misle u HDZ-u.
Ukoliko Andrej Plenković vjeruje da je za njegove ambicije u Bruxellesu nevažno da li će poslije narednih parlamentarnih izbora opet polagati zakletvu ili će predvoditi opoziciju, e onda bi mu bilo pametno da napravi sistematski pregled.
Sve mu je to, samo kraće, objasnio gradonačelnik Zagreba, Tomislav Tomašević, tumačeći kako manjak u proračunu izazvan ukidanjem prireza podrazumijeva i smanjenje različitih subvencija zbog čega će rast cijena tramvajskih karata, vrtića, odvoza otpada i tako dalje i tako redom biti neizbježan.
Ivica Puljak je bio nešto opširniji i, kao praktičan čovjek, ukazao ne jedno od mogućih rješenja: „Naša je zemlja strašno centralizirana, a gradovi nemaju elemente za razvoj. Nama nedostaje nekoliko stotina milijuna eura za gradnju osnovne infrastrukture i ovakav model financiranja je katastrofa. Država se obično bavi populizmom i naizgled smanji poreze, a sve to prebaci na lokalnu samoupravu. Dok se ne napravi sveobuhvatna reforma koja će smanjiti državni aparat, a onda gradovima omogućiti razvoj, sve ovo što država radi jeftini je populizam“.
Inače, upravo je Puljak najavio kako će od iduće godine splitski prirez sa dosadašnjih petnaest, biti smanjen na devet posto, dok su ga u Rijeci već dijelom umanjili, nadajući se kako će u konačnici iznositi deset posto. Onaj kome treba objašnjavati razliku između oštre nule i devet ili deset posto, neka se drži društvenih znanosti.
Svi što se bolje od premijera služe brojevima već su izračunali kako će najveće povećanje prihoda osjetiti sretnici s plaćama od tri i više tisuća eura, točnije gospoda i dame što su – može se, ima se – znatno lakše podnijeli sada već užasno dugi proces poskupljenja svega, od kruha do peleta. Ostalima će, dakle većini, plaće biti toliko veće da neće amortizirati niti dosadašnja poskupljenja, niti inflaciju, a kamoli nove, neizbježne troškove.
Jednostavno je to da jednostavnije ne može biti: ako se manje puni proračun iz kojeg se subvencioniraju vrtići ili javni prijevoz, onda se ili te subvencije ukidaju ili se traži način da se manjak nadoknadi. Jedini koji to mogu su, naravno, građani i građanke: oni što su, eto, oslobođeni prireza pa će za nagradu dobiti neke nove namete koji čak i ne moraju zaustaviti najavljeni rast primanja od kojeg će, čisto da ponovimo, najmanje koristi imati oni čija je zarada ionako nedovoljna za pokrivanje postojećih i sve nadolazeće rashode.
Također, to što će nešto jadno porasti platežna moć većine i što bi u teoriji gradovi i općine mogli osiromašiti – a neće, samo će naći načina da manjak nadoknade – ne znači kako će i državni proračun osjetiti propuh. PDV se, kao što znamo, ne smanjuje a upravo će se kroz njega majci domovini vratiti svaki cent kojeg je likvidacijom prireza prebacila u novčanike potrošača.
Nedostatak hrabrosti ove, kao i svih prethodnih Vlada Republike Hrvatske, da se – bez obzira na posljedice po vlastitu guzicu – upusti u stvarne reforme kompenzira se simulacijom poreznih reformi poslije kojih, u najboljem slučaju, sve ostaje navlas isto, dakle grozno, a najčešće bude i malo gore.
Istina, oko trećine takozvanih jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj uopće nema prirez, no ostali ga imaju ne zato što su, kažimo tako, glupi, već zato što su skupi. Birače se, kao i sve drugo, može kupiti novcem, pa bi dvije trećine slijedile onu jednu kada to ne bi podrazumijevalo znatno veću štetu od sitne koristi.
Ako je zbilja pomislio kako će politički profitirati od ove nerezonske mjere, Andrej Plenković je zaboravio na vrijeme. I Tomislav Tomašević i Ivica Puljak i tko god već hoće ima sasvim dovoljno mjeseci da javnosti objasni da to što će im mjesec dana biti kao bolje, a onda godinama lošije nije do njih već upravo do premijera i njegovih suradnika s kojima se predano bavi simulacijom ozbiljnosti. Kao što potresom pogođena područja obnavlja mijenjajući jednako neučinkovite ministre, premijer o standardu građana brine tako što smišlja mjere koje će, da ponovimo, u happy endu taj standard ostaviti na početnoj poziciji. Nesreća u nesreći je što su ovdje tužni krajevi i češći i izvjesniji.
Provesti stvarne, kvalitetne, opipljive reforme u društvu u kojem su – kao i u mnogima – velike stranke poput korporacija podrazumijeva politički suicid. To što su njegove posljedice dugoročno daleko pozitivnije za zajednicu od kratkoročne koristi onih što umjesto na buduće generacije misle na buduće izbore, sasvim je nevažno.
Premijer Plenković, kako je to nedavno kazao analitičar Ivica Relković, „solidno radi na tome da izgubi izbore“, a ukidanje prireza u tom procesu nije ključno, što ne znači da nije dobrodošlo. Problem je, međutim, u tome što u Hrvatskoj postoji dovoljan broj onih koji bi, da parafraziramo Sandru Benčić, za HDZ glasali sve i kada bi im ta stranka opljačkala i zapalila kuće.
Takve ne može pokolebati ništa, računajući i fake poreznu reformu.
