Uskoro će se navršiti dvije godine otkako nema ozbiljne suradnje, pa gotovo ni komunikacije, između premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića. Izvjesno je da će njihov politički sukob biti okončan tek odlaskom jednog od njih sa sadašnje funkcije
Zoran Milanović i Andrej Plenković (foto Davor Puklavec/PIXSELL)
Ako za početnu točku političkog i ličnog sukoba predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića uzmemo Milanovićev prijedlog da za predsjednicu Vrhovnog suda bude izabrana Zlata Đurđević, profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu, što je i zbog procedure i zbog suštine dočekano na nož u redovima HDZ-a i HDZ-ovih koalicijskih partnera, uskoro će se navršiti dvije godine otkako nema ozbiljne suradnje, pa gotovo ni komunikacije, između dvojice vodećih političara u državi. Milanoviću su ostale još dvije od pet predsjedničkih godina, Plenkoviću – ako ne bude prijevremenih izbora – još oko godinu i pol drugog premijerskog mandata: prilično je izvjesno da se u tom razdoblju neće dogoditi pomaci prema kakvoj-takvoj suradnji. Otišlo je predaleko te je i jednoj i drugoj strani politički riskantnije sad poduzeti zaokret nego nastaviti u istom tonu.
To znači da u brojnim svjetskim prijestolnicama Hrvatska i dalje neće imati veleposlanike, jer je za njihovo imenovanje potreban dogovor premijera i predsjednika, te da će predsjednik ostati isključen iz, Ustavom propisanog, sukreiranja vanjske politike. To, također, znači da u području obrane neće biti dogovora o kadrovskim rješenjima na visokim razinama oružanih snaga, kao ni o promaknućima u generalske i admiralske činove. Što se tiče sustava nacionalne sigurnosti, ovo je prva godina hrvatske samostalnosti – odnosno prva godina otkako postoji sadašnji koncept upravljanja sigurnosno-obavještajnim sektorom – u kojoj predsjednik Vlade i predsjednik države, unatoč Milanovićevim javnim pozivima da se to dogodi, nisu održali ni jednu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost i nisu dali načelne smjernice za djelovanje tajnih službi.
Osim toga, Vojna sigurnosno-obavještajna agencija već više od tri mjeseca nema pravog ravnatelja: nakon što su otkrivene nezakonitosti i financijski marifetluci nekolicine pripadnika VSOA-e, Milanović i Plenković složili su se o smjeni generala Ivice Kindera, ali s time da dotični ostane na funkciji dok se ne izabere novi ravnatelj, što neće biti nimalo jednostavan posao, s obzirom na to da Milanović inzistira da se o Kinderovom nasljedniku odluči u paketu s drugim vojnim imenovanjima koja su na čekanju; ministar obrane Mario Banožić, uostalom, još nije ni predložio ime kandidata za šefa VSOA-e, pa ne treba očekivati da će se uskoro zbiti rasplet ove priče.
Kad se sve ovako letimično pobroji, moglo bi se učiniti da je država paralizirana ili pred paralizom u onim oblastima vlasti u kojima predsjednik i premijer u određenoj mjeri dijele nadležnosti. No nije tako, jer Vlada ima na raspolaganju formalne mehanizme da provodi svoju volju. Umjesto veleposlanika, Ministarstvo vanjskih poslova šalje otpravnike poslova u ambasade u kojima uopće nema veleposlanika, jer su preminuli ili su morali otići na neku drugu funkciju, a za to nije potrebna suglasnost predsjednika Republike. Oni koje je sukob Plenkovića i Milanovića zatekao na veleposlaničkim dužnostima ostat će ondje, po svemu sudeći, još najmanje godinu i pol.
Kad je riječ o imenovanjima u oružanim snagama, vojni sustav postavljen je tako da stvari funkcioniraju, barem na formalnoj i dnevnoj razini, neovisno o odnosima Vlade i Ureda predsjednika. Čak i da je Banožić ovih dana donio odluku o umirovljenju admirala Roberta Hranja, načelnika Glavnog stožera, zbog toga što je napunio šezdeset godina života, pa da je potom taj položaj ostao do daljnjega upražnjen zbog nemogućnosti dogovora predsjednika i premijera, opet bi sve nekako išlo i ne bi došlo ni do kakve paralize i propasti. Druga je, naravno, priča kakva je kvaliteta i kakav je smisao takvog funkcioniranja.
Skoro dvogodišnje nepostojanje suradnje Banskih dvora i Pantovčaka pokazalo je da predsjednik Republike nema efikasne ustavne ili zakonske alate da osujeti Vladu koja ga ignorira, zaobilazi i isključuje, naročito u situaciji u kojoj je Ustavni sud pod snažnim utjecajem HDZ-a, pa ga Milanović ne doživljava ni onda kad Vlada pleše po rubu ustavnosti ili gazi Ustav. Izuzev solucije osvetničkog slanja u penziju visokih časnika bliskih HDZ-u ili generalno nevažnog prkošenja Vladi u vezi s upotrebom vojske, jedino što predsjednik ima jest mogućnost da govori, odnosno da kritizira Vladu i da joj tako pokuša nanijeti političku štetu.
I nema sumnje da Milanović svojim istupima nanosi političku štetu Plenkoviću i njegovoj vladi, s tim da isto vrijedi i u obrnutom smjeru, no i premijeru i predsjedniku taj gubitak očito je prihvatljiv u odnosu na ono što dobivaju. Plenković dobiva na autoritetu unutar HDZ-a i na podršci onog dijela birača koji ne podnosi Milanovića, dok Milanović čvrsto drži titulu jedinog ozbiljnog Plenkovićevog protivnika na sceni. Plenković je uvjeren da bi ga gašenje konfrontacije s Milanovićem, što bi zahtijevalo i neke kompromise s obje strane, prikazalo slabim i popustljivim: to je zadnje za što misli da mu treba ususret izborima. Ima li Milanović u tom slučaju druge opcije osim širenja područja konfrontacije i izvan onih segmenata vlasti u kojima mu Ustav daje ulogu sukreatora?
